fbpx

Rođena u Sanskom Mostu, ali sa trenutnom adresom u Prijedoru, studentkinja socijalnog rada Univerziteta u Banjaluci Snježana Delić (21) gaji veliku ljubav prema pisanju. Kako kaže, ta ljubav se rodila jako davno, sa navršenih šest godina starosti kada je dobila svoju prvu knjigu.

Kada je bila dijete, zamišljala je da njeno ime stoji ispod jedne od onih priča što se čitaju u školi i da svi znaju za nju. Sjeća se da su djeca njenih godina tada maštala o gomili igračaka za rođendan, a ona bih radije zatvorila oči i zamišljala kako je neko zaključao u biblioteku i izgubio ključ. Danas su ti ciljevi malo realniji, svjesna je da književnost slabo cijenjeno u našoj zemlji i da se popularnost stiče na neke druge načine.

“Popularnost i nije ono što bih željela steći. Štampana knjiga Snježane Delić u mojoj ruci je sve što želim i što ću ostvariti. U to sam sigurna. Nemam određenu tematiku o kojoj pišem. Uglavnom su to realne priče iz života običnog čovjeka”, navodi ova djevojka.

Foto baza

Prvu nagradu osvojila je 2009. godine, a to je bilo drugo mjesto na konkursu “Sjećanje na žrtve Jasenovca”. Zatim je došlo 3. mjesto na konkursu “Imam prava i znam svoje obaveze”, te 1. mjesto na konkursima ”Knjiga – Zaboravljena imenica” i ”Rusko – srpski most”. Njena pripovijetka ”Lom” prošle godine objavljena je u zborniku ”Prijedorski književni karavan” i u drugom zborniku ”Priče bola i ponosa” u Subotici. ”Lejlinu odluku” je napisala kada je pročitala konkurs koji je objavio UN Women u BiH.

“Tema mi se odmah dopala i sjela sam da pišem. Tako uglavnom nastaju sve moje priče, u jednom dahu. Vjerujem da je konkurencija velika na konkursu i nemam neka posebna očekivanja, ali pobornik sam teze da treba učestvovati. Mi smo svi pobjednici”, priča ona za eTrafiku.

Snježana ističe da se ulijenila između 2012. i 2014. godine kada je pisanje u pitanju. Naime, upisala je fakultet, ali je prošle godine postala svjesna da i sa diplomom socijalne radnice može biti književnica.

“Voda uvijek pronađe svoj put. Ponovo sam na nogama i drago mi je zbog toga. Priključila sam se književnom udruženju ‘Snaga riječi’ iz Prijedora, prijavila sam se na nekoliko konkursa i mislim da je pravo vrijeme da se počne razmišljati o materijalu za knjigu.”

Neki od njenih uzora su Ivo Andrić, Dobrica Ćosić, Lav Tolstoj i Dostojevski, a kao omiljenu knjigu izdvaja “Anu Karenjinu”. Reakcije na njeno pisanje većinom su bile pozitivne. Njena porodica, momak i njeni prijatelji su joj velika podrška i uvijek su tu da prvi pročitaju kada napiše nešto novo i da prvi kažu svoje mišljenje.

Ipak, kao i u svemu, granice postoje i u pisanju. Snjezana ističe da nikada neće prihvatiti knjige kao što je “Pedeset nijansi siva”, “Grabljivica” i tome slične, koje su, kako ona kaže, nastale isključivo radi profita.

“To za mene nije dio književnog stvaralaštva. Uzori koje sam navela to su moji rasponi pisanja, od maksimalnog ka minimalnom. Najveća vrijednost pisanja jeste da sačuvamo pravu, pisanu riječ našeg jezika. Duhovno se nadograđujemo, njegujemo jezik i svoje misli dajemo drugima na čuvanje.”

Mladim ljudima koji se bave pisanjem poručuje da rade na sebi jer je usavršavanje najbitnije kada je pisanje u pitanju.

“Mnogo čitati, mnogo pisati, i ne spoticati se o prvi kamen, niti o bilo koji naredni! Uspješni ljudi se ne rađaju uspješni, oni to postaju. Kada odlučite skočiti sa mosta, naučićete plivati”, poručuje ova djevojka za kraj našeg razgovora.

Lejlina odluka

– Zar ti ne želiš da se udaš?

– Želim, naravno, ali prije toga želim da radim, da zaradim novac.

– To je smiješno, Lejla. Zato se i udajemo, da ne bismo morale da zarađujemo novac. Muškraci zarađuju novac. Mi treba da budemo kod kuće.

– Majko, ti voliš to što si kod kuće stalno, voliš to što si život provela u ovim zidovima, sa mnom i bratom, čekajući oca da dođe?

– Naravno da volim.

Majka tu zamuca i zamisli se. Nije mogla da gleda više u Lejline oči. Pogled joj se izgubi tamo negdje iza drvenih vaza što stajahu na polici. Lejla je znala da majka ne govori istinu.

– Majko, zar ne bi voljela da si život provela radeći nešto drugo, osim toga što si bila tu u kući sa nama? Zar nisi imala snove? Lažeš ako kažeš da nisi.

– Lejla! Kako se usuđuješ da kažeš da lažem?

– Izvini, majko!

– Moji su snovi samo da nam je porodica sretna. Kakav drugi život postoji osim ovoga? Zar želiš u kafane da ideš, da sa muškarcima tamo piješ?

– Ne, ja samo želim da živim taj drugi život. Ti to ne razumuješ, nisi nikada razmišljala tako. Ne želim da se krećem po šablonu, po putanjama koje su mi drugi crtali. To što sam žena ne znači da sam manje vrijedna. U ovoj zemlji dijelite stanovništvo na ljude i žene. I žene su ljudi, nisu životinje bez osjećaja, nisu hladan gips koji se lako oblikuje i prilagođava. Ja to ne želim.

Majka nije treptala. Stegla je oči toliko da ne ispusti suzu. Htjela je da odglumi bijes.

– Šta želiš reći, Lejla?

– Želim reći da neću da se udam za Mirzu. Želim da studiram medicinu.

– Zar doktor da budeš?

– Doktor, majko!

Nije mogla više da zadrži suze u očima. Uze je za ruku i povede u sobu.

– Sjedi, želim ti pokazati nešto.

Otvori zadnju policu stalaže. Ispod gomile marama, izvadi jedan rokovnik. Debeo, ispisan do kraja.

– Ako želiš doktor da budeš, ne želim te više sputavati u tome. Nemoj kao ja, dušo moja. Porodica jeste osnova svega i žena jeste stub, ali žena mora da bude i nešto drugo, pored toga stuba. Danas mi je drago što vidim u tebi borca. Pokušala sam te odgojiti da budeš patrijarhalna žena, mirna i povučena, sa samo dvije svrhe u životu, da budeš supruga i majka. Drago mi je što u tome nisam uspjela.

Zagrli je. Čvrsto. Lejla je dobila novu snagu. Znala je da živi u zemlji u kojoj su svi unaprijed osuđeni na neuspjeh, u kojoj su svi dužni državi i prije nego se rode, u kojoj je svima sve teško, a malo ko radi na tome da to promijeni. Znala je da preduslov neuspjeha ne znači ništa onima koji žele da uspiju. A ona je žena, to je ovdje još veći minus. Minus i minus rađaju plus. Pogleda u majčin rokovnik.

– Majko, šta je to?

Ona joj ga pruži.

– To su moji snovi.

Lejla uze rokovnik. Na početku stajaše veliki naslov „Zbirka ljubavne lirike“. Nastavi da čita. Rokovnik je bio pun pjesama.

– Majko, pa ti pišeš pjesme?

– Samo sam ih ja do sada pročitala.

***

– Doktorice Lejla, da li ste dobro? Čujete li uopšte moje pitanje?

– Izvini, Majo! Malo sam odlutala kada si mi rekla da ti majka ne dozvoljava da izdaš knjigu. Saslušaj me. Imam ovdje rokovnik pun pjesama koje je pisala moja majka. Davno mi ih je dala. Još prije nego je umrla. Pomoći ću ti da izdaš knjigu, razgovaraću sa tvojom majkom i oko tvoje bolesti, ali i oko knjige…

– Ona neće dozvoliti…

– Obećaj mi da ćeš slijediti svoje snove?

-Obećavam.

eTrafika.net – Erna Duratović

1 Komentar

  1. Iskreno, ova priča je nešto najšablonskije i najobičnije što sam ikada pročitao.
    Ovo izgleda kao nešto što bi mogao da napiše bilo ko. Pretrpano patetikom, usiljenim emocijama i apsoluto bez ikakve književne vrijednosti. Čini se na nivou osnovne škole i kao tema za pismeni.

Napiši komentar