fbpx

Pjesnikinja iz Dalmacije Maja Klarić (29) za sebe kaže da je putnica lutalica. Poeziju piše odmalena, a putovati je počela kada je upisala fakultet. Na svakom putovanju bi ponešto napisala nadahnuta mjestima koje je posjetila i ljudima u njima. Shvatila je da najviše piše dok putuje, pa je tako spojila te dve velike ljubavi u jednu – putopisnu poeziju.

Autorka je dvije zbirke putopisne poezije, a po profesiji je profesorica engleskog jezika i književna komparatistica.

“Putopisna poezija jednostavno za svoj primarni motiv, temu, uzima neko putovanje, najčešće vanjsko, realno, od tačke A do tačke B, posjetu nekoj destinaciji, nekom neobičnom mjestu kojeg onda opisuje kroz stihove, sažeto. Ali putovanje može biti i putovanje kroz samoga sebe koji putuje nekuda, kroz saputnike, susrete, čak i putovanje po vlastitoj sobi, koje je na primjer, svojedobno poduzeo francuski pisac Xavier de Maistre.”

Podrži eTrafiku

Prva zbirka, „Život u ruksaku“, govori o njenim evropskim putovanjima, po Portugalu, Irskoj, Njemačkoj… To je zbirka o prvim pokušajima putovanja, prvim polascima, povratcima, o prvim koracima u svijet. Druga zbirka, “Quinta Pitanga“, nastala je u Brazilu, tokom dvomjesečnog boravka na ostrvu Itaparica.

“Mislim da je najveća vrijednost prve zbirke ta nevinost polaska, ta dječja radoznalost i naivnost kojom prvi put krećemo u nepoznato. Druga zbirka predstavlja veliki odmak od prve, malo zreliji lirski subjekt, ne toliko naivan. Osim što govori o iskustvu boravka u velikoj zemlji kao što je Brazil, takođe sadrži mnogo pjesama koje propituju proces pisanja, stvaralačke krize, suočavanja s njom.”

Jedini cilj koji je imala kada se počinjala baviti pisanjem jeste pisati i postajati sve bolja u tome, i dodaje da to nije uradila kako bih osvajala nagrade ili priznanja, već kako bih lakše mogla izraziti ono što je kopka, te kako bi mogla izbaciti iz sebe nešto što joj je na umu, učiniti što prohodnijim taj ventil.

Postoji mnogo ljudi kojima se divi, koje redovno čita. Njen omiljeni pisac je Kenneth White, škotski pjesnik čiji su romani zapravo pjesme u prozi i koje u njoj bude želju da ih u cjelosti prepisuje u svoje bilježnice te da upamti svaku rečenicu kojom je opisao njoj neko nepoznato mjesto.

Ova pjesnikinja naporno radi kako bi uštedjela novac, te se prepustila nezaboravnim putovanjima.

“Niko se ne protivi niti mi može zabraniti da se potom odmorim putujući, da potrošim taj novac na najbolji mogući način. Premda ne planiram mnogo, zapravo jako malo, i najčešće improvizujem na putu, uvijek nosim glavu na ramenima i ne dovodim se u opasne situacije, tako da zaista niko od mojih kod kuće nema razloga za brigu dok me nema.”

Otkrila nam je da joj odgovara provesti nekoliko dana sama na putu jer onda više piše, više ponire u sebe i stvara. No, nakon nekog vremena ipak shvati da više voli putovati u društvu, da ima mogućnost s nekim podijeliti svu ljepotu svijeta kojoj svjedoči.

Iako je uvijek predstavljaju kao veliku putnicu, Maja smatra da nije odgrizla ni komadić te velike torte, planete Zemlje.

“Vidjela sam tek Evropu, malo azijskog dijela Turske, Maroko, Brazil… Najveća vrijednost je upravo putovanje samo, ako smo ga sposobni uvidjeti, ono koje se odvija u nama paralelno s onim koji se odvija izvana, proces rasta i stjecanja znanja na putu. Postoje samo granice koje sami sebi postavimo, ako sami sebe uvjerimo da nešto ne možemo ili ne znamo napraviti.”

U budućnosti ova pjesnikinja ističe da bi voljela napisati novu knjigu. Prošle su dvije godine od tog putovanja u Brazil i dodaje da osjeća da u njoj sazrijeva neki novi tekst, samo ga mora pustiti van. A mladim ljudima poručuje:

“Za početak, da čitaju! A onda, ako su išta osjetili, da slušaju svoju intuiciju, ma kamo ih odvela.”

Iz zbirke „Život u ruksaku“ (AGM, Zagreb, 2012.)

TRNCI U TABANIMA

Iznenadne odluke
Za daleke krajeve
Nepredvidiva putovanja
I hrabri polasci u nepoznato

Možda je ljubav smisao života
Možda putovanja
Jedan savršen trenutak
Koji izmiče

MRAČNE ULICE I DRUGE OPASNOSTI

Dok sam se spremala za polazak
Redom su mi govorili da se čuvam
Ne znajući da odlazim
Upravo zato kako bih pobjegla
Od stvari kojih bi se trebalo čuvati

GRANICE

Granice ničemu ne služe

Čim smo ih prekoračili
Prestali smo
Ičemu pripadati
I pronašli smo svoju slobodu
Hodajući svijetom

SAM NA CESTI

Mislim o tome kako
Lijepe stvari nisu ni upola tako lijepe
Kao kad ih imaš s kim podijeliti
Nekome o njima nešto reći

Iz zbirke „Quinta Pitanga“ (VBZ, Zagreb, 2013.)

KOKOS

Dosad nisam bila te sreće
Ali jednog će dana
Dok budem prolazila vrtom
Veliki tvrdi kokos
Pasti ravno na moju glavu
I dozvati me pameti

RAST

Ja zapravo nemam nikakve veze s tim
Riječ je neprimjetno dozrijevala na grani
I kad je došao pravi trenutak
Za mene i za nju
Otkinula se i upala u stih
Kao u med

PRISTIZANJE

Mir, otoci, kiša
Otoci, kiša, vjetar
Vjetar, mir

Tišina je toliko upadljiva da se čuje
I sve mi već nedostaje
A još i nisam tu

(eTrafika.net-Ema Duratović)

Napiši komentar