Za sve ljubitelje putovanja i putopisa profesor srpskog i italijanskog jezika i književnosti Boris Maksimović (26) iz Čelinca nedavno je promovisao knjigu “Hadžiluk plemenitom snu” u izdanju Narodne biblioteke “Ivo Andrić” iz Čelinca.
Recenzent knjige profesor Saša Šmulja ističe da Boris na književnu scenu stupa sveskom putopisnih minijatura, vođen jednom plemenitom namjerom, da u doba inverznog sistema vrijednosti ukaže na književnu i životnu važnost putovanja, kulture mobilnosti uopšte kao i na mogućnosti njene obnove u jednom učmalom vremenu i društvu.
“Autor promišlja i duboko osjeća svako svoje putešestvije, svako svoje hodočašće, koristeći sve jezičke mogućnosti da stil i manir sačuva od sterilnog i visokoparnog uopštavanja, kako je to često u putopisima slučaj, stavljajući akcenat na živi i neposredni doživljaj u kojem prepoznaje i iz kojeg crpi poetske sokove. Tokom cijele knjige nailazimo na zrele literarne refleksije o putovanju i njegovoj suštini, o tome šta putovanje jeste, koliko zapravo putujemo, šta od putovanja očekujemo, na koji način putujemo i, uopšte, koje su i kakve mogućnosti da se danas prevale hiljade kilometara bez mnogo glavobolje”, kaže Šmulja.
Autor Boris Maksimović navodi da je sve počelo prije šest godina kada je usljedilo prvo putovanje u Italiju i to u Veneciju, Rim i Firencu.
“Mnogo kulture za nekoga ko je do tada od inostranstva obišao samo Grčku, a i to na ekskurziji sa srednjom školom. Nisam tada bio neko ko je na pitanje šta voli odgovarao sa “putovanja, naravno”. Naprotiv. Međutim, te iste godine dobio sam stipendiju za usavršavanje jezika u Italiji, a mjesec dana u Italiji zna da ostavi traga na čovjeku. Tada je nastupila promjena i jednostavno nisam mogao duže od par mjeseci da budem prikovan na jednom mjestu. Nije bilo bitno gdje idem, bitno je samo da negdje idem”, navodi Maksimović.
„Putovanje je kao ljubav. Da bi ga u potpunosti osjetio, moraš da mu se prepustiš u potpunosti, bez straha od onoga što te očekuje.“ B. Maksimović
Foto: Kopenhagen
Nakon nekog vremena Boris je shvatio da je već “istačkao dosta mjesta na mapi”, ali mu se istovremeno šire horizonti, pa mu se čini da, u stvari, ništa nije ni vidio.
“Od najjužnije tačke Italije, pa do Švedske, od Andaluzije do Crnog mora, čini ti se da si prekrstario Evropu, ali Evropa je malena, nisi ti Bog zna šta ni proputovao, kad malo bolje razmisliš. Ali si stekao naviku da to što si vidio ponovo proživljavaš kroz putopise i nakon nekog vremena uvidiš da si nagomilao tekstova dovoljno za knjigu”.
Nakon odluke da putopise skupi na jedno mjesto počinje, kako kaže,borba sa samim sobom- mukotrpno iščitavanje sopstvenih tekstova, rovarenje po sebi, preispitivanja, krize, kreativne i svake druge.
“U jednom trenutku sam želio spaliti sve što sam ikada napisao a već sljedećeg mi se sve i nije činilo toliko loše. I tako godinu dana! Pitao sam jednom Gorana Petrovića, autora “Sitničarnice kod srećne ruke” i “Opsade Crkve Svetog Spasa” i čovjeka čijim se knjigama divim do imbecilnosti, da li se ikada divi tom što je napisao ili bi, naprotiv, izmijenio nešto od toga. Rekao mi je: “Da nisam tada objavio te knjige kasnije bih izmijenio 70% toga.” Tad sam shvatio da u jednom trenutku moram da prelomim”.
Nakon godinu dana uobličavanja tekstova koji su nastajali tokom šest godina putovanja i nakon pozitivnih kritika ljudi koje cijeni, Boris je shvatio da ima nešto što nije sramota objaviti pod svojim imenom i prezimenom, te je odlučio objaviti knjigu.
“Smisao putovanja jeste u tome da nečiji tuđi svijet bar na par trenutaka pretvoriš u svoj“. B. Maksimović
Foto: Amsterdam
Novinarka Dajana Slavnić ističe da je “Hadžiluk plemenitom snu” štivo za sve one koji čeznu za putovanjima i koji vole slušati o njima od ljudi koji su imali tu sreću da putuju, u drugi grad ili državu.
“Knjiga koja se čita u jednom dahu, pa opet i opet. Sinoć sam bila u Kopenhagenu i Amsterdamu, pa prošetala do Verone i Rima, večeras sam posjetila Makedoniju i BiH, a bome bila i na Egzitu Borisovim očima. Knjiga koja obećava da ćemo dobiti ili smo već dobili rječitog i mnogo dobrog pisca. Koja je sljedeća destinacija Borise?”, upitala je autora Dajana.
Putopisi su male dobronamjerne laži
Maksimović ističe da je ljudi i njihovih utisaka mnogo te da bi uzimanje nečijih impresija “zdravo za gotovo” bila greška već u samom startu pa putopise vidi kao “male, dobronamjerne laži koje treba da nas uvjere da postoji neka zajednička i neprolazna ljepota”.
“Mnogi slavni pisci su svojim autoritetom dali nekom gradu slavu, a te slave nije ni bilo. I Kolumbo je umro uvjeren da je otkrio drugi put za Indiju. Svaki grad treba posjećivati kao da ga niko drugi nije posjetio prije nas i ničijim utiscima ne treba do kraja vjerovati. Svako putovanje je, što bi rekao Meša, hadžiluk nečijem plemenitom snu, a i takvih se treba čuvati jer svako neispunjeno očekivanje nosi u sebi klicu razočaranja”, kaže Boris objašnjavajući odakle je dobio inspiraciju za sam naslov knjige.
“Čisti kao ruža treba da otkrivamo nove svjetove, pa ako se i pronađemo u nečijem opisu, tim bolje, ali ako glavom udarimo u zid stvarnosti, neka nas niko ne razuvjeri da to nije tako. Jer grad je živa stvar i svakog časa se mijenja, a zapisi su zapisi, čvrsti i nepomjerljivi, nebitno da li su u glini, kamenu, na papiru ili na internetu. Zato, uplovite u ovu knjigu ne zaboravljajući nijednog trenutka da je to samo moj svijet, u kom se možda pronađete, ali vam to niko ne garantuje”, zaključio je Maksimović.
„Putovanje nije neki dio života ili, ne daj Bože, odmor od života. Putovanje jeste život. U svom najneposrednijem obliku. Bivstvovanje u jednom mjestu je samo jedan manji aspekt života u kojem čovjek plaća sigurnost monetama jednoličnosti. Putovanje je prepuštanje nesigurnosti u zamjenu za bogatstvo boja i oblika života.“ B. Maksimović
Foto: Verona
Banjalučki književnik i novinar Goran Dakić ističe da je knjiga “Hadžiluk plemenitom snu” zapravo kolaž literarizovanih putopisa, njih dvadesetak, koji su nastajali bezmalo četiri godine, prvenstveno kao dijelovi autorovog bloga.
“Riječ je o kratkim, proznim medaljonima koji reaktuelizuju putopis, književni žanr koji nestaje, a čija se prapostojbina nalazi već u antičkoj književnosti. Maksimovićeve putopisne krhotine sobom nose neophodnu angažovanu misao koja se zrcali u refleksijama o “lutalačkim” mogućnostima stanovnika Bosne i Hervegovine, odnosno o birokratskim i stereotipnim demonima na koje ovdašnji “hodoljubi” svakodnevno nailaze. Ta vrsta promišljanja praćena je i finim nijansama ironije, ali i onom neophodnom aurom duhovitosti koja izranja iz svijesti o humoru kao jednom od najsuštatstvenijih elemenata prozne književnosti, prvenstveno romana i putopisa u kojem je roman i ponikao. Maksimović te duhovite pasaže pretače u dopadljive filosofeme i ahasverske istine, poput one da putovanje počinje tamo gdje prestaje udobnost ili pak one da se drugi gradovi ne upoznaju u muzejima i galerijama, već u kafanama i na pijaci”, objašnjava Dakić.
Svi zainteresovani knjigu mogu da kupe u knjižarama “Kultura” i “MyBook”.
eTrafika.net – Ognjen Tešić
