fbpx

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u svijetu postoji čak 200 miliona pasa lutalica, a njihov broj bi se značajno smanjio putem sterilizacija i kastracija. Ipak, potrebno je sterilisati i vlasničke pse, a ne samo napuštene, jer većina neželjenih štenaca završi upravo na ulici. Međutim, veliki broj bh. građana to odbija, pod izgovorom da im je žao životinja.

pas_sapa_rukaLidija Stevanović prije 15 dana pokrenula je jako zanimljiv projekat, sa ciljem da smanji broj pasa lutalica na ulicama Banjaluke. Ideja je da se u jednu grupu okupe ljubitelji pasa i plaćaju simboličnu mjesečnu članarinu od 5 KM (ako neko može i više), te da od tog novca plaćaju sterilizacije pasa i mačaka. Lidija kaže da nikada nije bila član nijednog udruženja koje se bavi udomljavanjem životinja, ali je uvijek pomagala onima u koje je imala povjerenja, te sama udomljavala životinje i primala ih u privremeni dom.

 „Na ovu ideju sam došla, iako sam godinama u ovome, jer nikad kao ove godine nije bilo napuštenih pasa, pogotovo štenaca na ulici. Na svakom ćošku. Ljudi ih bezdušno ostavljaju u kontejnerima, vrećama, kartonskim kutijama, bez imalo srama i savjesti“, navodi ona.

Kako kaže, članovi u prosjeku uplaćuju 10 KM mjesečne članarine, a trenutno ima oko 70 prijavljenih ljudi. Nakon samo četiri dana skupili su novac za jednu sterilizaciju, ubrzo za drugu, a plan je da tokom ove sedmice sterilišu još jednu kujicu i dvije mačke.

„Jedini problem je taj što se ljudi ne prijavljuju za smještaj poslije oporavka, možda bi se i više radilo. Ovako imamo viška novca, a nemamo smještaj, samim tim i manje odrađenih sterilizacija. Najbitnije od svega je što su ljudi prepoznali važnost i problem broja napuštenih pasa, njihovo nekontrolisano razmnožavanje, ali isto tako i neodgovornost pojedinih vlasnika, pogotovo u ruralnim sredinama.“

Kako bi članovi grupe znali gdje ide njihov novac, Lidija je otvorila poseban račun za te namjene, a na internetu objavljuje izvode iz banke i račune od operacija.

„Svaki član koji uplati novac dobija šifru, pod kojom može da proveri da li je tačno napisano koliko je uplatio. Dosta njih me kontaktiralo da ne želi da se zna ime i suma koju je platio, ali na ovaj način mogu biti sigurni i sve provjeriti. Mislim da do sada nijedno udruženje niti bilo ko ko prikuplja novac nije imao ovakav način pravdanja novca. Poverenje je jako bitno, jer ga je danas najlakše izgubiti. Mnogi su bili prevareni, tako da samim tim ima i sumnji. Od početka smo krenuli sa ovim načinom, tako ćemo i nastaviti. Ukoliko neko nema povjerenja i ne želi učestvovati, slobodan je da napusti grupu i biće mu vraćen novac.“

Svi oni koji žele učestvovati u ovom projetku mogu se učlaniti u FB grupu. Ukoliko nemate FB profil, a želite dati svoj doprinos, možete se javiti redakciji eTrafike koja će vas povezati sa Lidijom.

Zaostajemo za zapadom

Doktor veterinarske medicine Goran Paraš kaže da je u zemljama Zapadne Evrope trend da se životinje sterilišu i kastriraju, izuzev u odgajivačnicama gdje se potencira potomstvo. On preporučuje sterilizaciju kuja prije polne zrelosti, koja nastupa između 10 i 12 mjeseci starosti.

„U prvom ciklusu dolazi do uticaja hormona na polne žlijezde, samim tim i na mliječnu žlijezdu. Jedno od opravdanja zašto sterilisati ženku prije polnog ciklusa jeste da ne bi imala tumore mliječne žlijezde. Ženke koje se sterilišu prije polne zrelosti ne oboljevaju od tumora mliječne žlijezde, za razliku od onih koje se ne sterilišu, a ne kote se. Sa druge strane, one koje se često kote takođe ne oboljevaju od tog tumora“, kaže Paraš.

Takođe, postoji i lažna trudnoća, kada se kuja ponaša kao da je skotna, ali ustvari nije. Radi se o hormonalnom disbalansu koji se može izbjeći upravo sterilizacijom. Ipak, kao i svaka operacija, sterilizacija i kastracija sa sobom nose određene rizike i posljedice.

„Kod nekih kuja kao posljedica sterilizacije može da se desi urinarna inkontinencija, da ne mogu zadržavati urin i da mokre u kući. Ne postoji tačno objašnjenje zašto se to dešava. Jedni tvrde da je to nedostatak ženskih polnih hormona i da bešika ne može zadržati urin. Teško se liječi, radi se o terapiji u lijekovima koji se stalno uzimaju. I to se ne dešava kod svih, već procentualno“, kaže dr Paraš, te dodaje da kod mačaka nema neželjenih efekata, jer su one mnogo otpornije životinje od pasa i bolje podnose operacije.

„Jako rijetko se dešava da se ne probude iz anestezije, to se ne bi smjelo desiti. Meni se to samo jednom desilo. Procenat je izuzetno mali, to može biti greška samog veterinara, nepažnja ili neiskustvo. Treba odraditi pripremu prije operacije, da se vidi u kakvom je zdravstvenom stanju životinja. To se saznaje kroz uzimanje podataka od vlasnika, da li je životinja bolovala od nekih bolesti, kliničkim pregledom, vađenjem krvi, praćenjem funkcije stanja bubrega, jetre, koagulacije krvi. Tu se procjenjuje procenat rizika od operacije. Na sterilizaciju dolaze zdrave životinje i mala je mogućnost da se ne probude.“

Paraš ističe da debljanje kuja nakon sterlizacije nije mit već realnost, te da postoje preporuke za njihovu ishranu, kako bi se energija trošila, a ne deponovala u vidu masnog tkiva.

pas_i_macka_drugovi
„Postoji i gotova hrana za takve životinje, limitirana je sa energijom. Mačke uzimaju hranu koja je siromašnija nekim mineralima zbog mogućnosti pojave pijeska. Te životinje trebaju nastaviti sa intenzivnijim kretanjem, da se energija troši, a ne deponuje u vidu masnog tkiva. Vrlo često imate sliku da je ta životinja nakon kastracije mnogo deblja.“

Prilikom sterilizacije ženki se vade materica i jajnici, mada neki veterinari praktikuju odstranjivanje samo jednog ili drugog organa.

„Kod mačaka su se prije odstranjivali samo jajnici, dok je materica ostajala, pa se ona sama smanji i nema nikakve funkcije. Ipak, postoji mogućnost da se na tom organu ipak dese promjene. Da ne bismo rizikovali mi se opredijelimo za vađenje i jajnika i materica. Nema smisla ostavljati neki organ koji ne služi ničemu. Nema svrhe ni odstraniti matericu, a zadržati jajnike. Recimo, kod mačke time nismo ništa riješili jer će se ona i dalje ponašati kao da hoće da se pari i mjaukati. Najbolje je odstraniti i jedno i drugo.“

Kada govorimo o kastriranju mužjaka, najčešći razlozi zbog kojih se vlasnici odlučuju na taj korak jeste da spriječe označavanje teritorije ili napastvovanje predmeta, igračaka, nogu… Posebno je nezgodno označavanje teritorije kod mačora, jer njihov urin ima izrazito jak i neprijatan miris, ali kastracija ne mora značiti prestanak toga. Nekada se oni trude da i dalje označe svoj prostor, a operacija sa sobom nekada nosi ozbiljnije posljedice.

„Tu je mogućnosti pojave mokraćnog urinarnog pijeska koji može da se javi usred nedostatka polnih hormona. Poremeti se metabolizam i dolazi do problema u urinarnom sistemu, što su mačke rasnije to su osjetljivije na to.“Ukoliko se životinja ipak okotila, a vlasnik želi spriječiti naredno potomstvo, potrebno je sačekati da mladi prestanu sisati jer se tada materica vraća u prvobitno stanje i može se raditi sterilizacija. Nije preporučljivo raditi je odmah nakon koćenja, zbog hormona i krvnih sudova.

Postoji i hormonalna sterilizacija životinja, kada se životinji daju hormoni kako bi se izazvao izostanak polnog ciklusa. Ta igra nije uvijek jednostavna i može doći do poremećaja na reproduktivnim organima i upalnih procesa. Ako se vlasnik odluči za to, poželjno je da se to radi kraći vremenski period. Ukoliko vlasnik želi spriječiti skotnu kuju da rodi, pribjegava se abortusima.

„Može se raditi radikalni carski rez kod neželjenog potomstva, odstrane se i plodovi i materica. Što je ranija trudnoća, manji je rizik. Kuje nose oko 60 dana, to bi trebalo uraditi u prvih 30 dana. Tada se jasno vidi da je kuja trudna i da ne bi pravili problem društvu, jer te životinje jako često završe na ulici, radi se carski rez. Postoje i artificijelni abortusi, gdje se koriste hormoni.“

Paraš kaže da su sterilizacije u Banjaluci prilično učestale, posebno kada se radi o psima namijenjenim za udomljavanje. On sarađuje sa društvima koja se bave zbrinjavanjem i udomljavanjem napuštenih životinja, a u njegovu ordinaciju ih nerijetko dovode u katastrofalnom stanju.

„Oni im pruže priliku da prežive, onda ih dovodimo u normalno zdravstveno stanje i pokušava se pronaći novi vlasnik, kako bi se udomili u jedan novi svijet. Kod nas ima ljudi koji vole životinje i kod njih je svijest razvijena, oni ne žale da daju životinji šta god mogu. Mnogo je više onih koji to ne žele, ili nisu u mogućnosti pa ta njihova želja nije u skladu sa njihovim mogućnostima. Mislim da ima više ljudi kojima to smeta i koji to posmatraju na malograđanski način, u stilu ‘bolje ti je da šetaš unuče nego psa’, mada su to dvije različite ljubavi.“

Iskustva vlasnika pasa

Da operacije ne treba olako shvatati pokazuje slučaj Banjalučanke Valentine Stanković, koja nije ni slutila da će njen pas Artur umrijeti 12 sati nakon kastracije. Kaže da je došlo do pucanja krvnog suda, te da tada nije imala snage uraditi patohistološki nalaz, pa sada ne zna sa sigurnošću šta je krenulo po zlu.

„Možda je imao slabe krvne sudove, možda mu je pao imunitet, možda je veterinar previše podvezao… Jako je bitno uraditi preoperativne pretrage, kako bi se utvrdilo u kakvom je stanju životinja, pa tek onda raditi operaciju, ako se ispostavi da je sve u redu“, kaže ona, te dodaje da joj gubitak ljubimca nije promijenio pogled na kastracije i sterilizacije, još uvijek smatra da je jako bitno uraditi ih, ali da se trenutno plaši.

„Voljela bih sterilisati i kujicu koju sada imam, ali je sve to svježe još uvijek pa me je strah. To treba posmatrati kao operaciju, a ne kao olako vađenje zuba“, zaključuje Valentina.

Banjalučanka Irena Stojković ima tri psa, od kojih je dvoje sterilisano i kastrirano. Kako kaže, to joj je bitno jer nema uslova da odgaja i njihovo potomstvo.

„Jedna ženka i mužjak su operisani i sama sam to finansirala, iako nisam u sjajnoj materijalnoj situaciji. Čula sam za udruženja koja udomljavaju, ali nisam znala da sterilišu i vlasničke pse. Ostala mi je još sterilizacija druge ženke, pa da budem potpuno mirna. Jednostavno ne mogu dozvoliti da se pare i imaju potomstvo jer nemam uslova da ih sve zbrinem, a ostavljanje na ulici ili azilu mi nije ni opcija“, kaže nam Irena.

Udruženjima prioritet smanjenje broja životinja na ulicama

Jelena Jerilović iz grupe „Udomljavanje životinja Banjaluka“ upravo u sterilisanju i kastriranju vidi spas za smanjenje pasa lutalica.

„Bez pravovremene sterilizacije gotovo je nemoguće smanjiti broj napuštenih životinja. Životinje se mogu ubijati, udomljavati, zatvarati u azile, ali to su sve kratkotrajna rješenja koja mogu samo riješiti pojedinačne slučajeve ili privremeno popraviti situaciju na ulicama, a nikako riješiti problem u korjenu i dugotrajno. To je najjednostavnije shvatiti kada se uzme u obzir podatak da jedna ženka jednom godišnje, u prosjeku, ima dva okota, i donese na svijet godišnje 12 štenaca. U toku svog života, koji je u prosjeku, recimo, 10 godina, ona na svijet donese 120 novih pasa. Ukoliko uzmemo u obzir da će, u prosjeku, pola njih biti ženke, koje će imati svoje potomstvo, dolazimo do broja od nekoliko hiljada pasa, potomaka samo jedne jedinke, u periodu od nekoliko godina“, kaže nam ona.

Kada se ovako pozabavite matematikom, nameće vam se zaključak da je lakše sterilisati prvu životinju i spriječiti dalje razmnožavanje, nego se kasnije pobrinuti za svo njeno potomstvo. Jelena ističe da je do sada sa svojom grupom sterilisala više od 250 životinja, a prioritet im je da taj broj stalno raste.

„Do sada smo uglavnom sterilisali ulične pse, pse koji su udomljeni sa ulice ili iz azila, od nekog od udruženja, naše štićenike, kao i štićenike drugih aktivista, ali i vlasničke pse, ukoliko bi se ispostavilo da oni nikako nisu u mogućnosti da sami to učine. Pri tome želim da naglasim, da nam je bitno da se sterilizacije ne ‘odrađuju’ samo da bismo popunili neku kvotu, nego je uvijek dobrobit životinje na prvom mjestu, što podrazumjeva da je mora obaviti stručno veterinarsko osoblje, kao i da životinja nakon operacije mora imati adekvatnu postoperativnu njegu.“

Veliki dio svog uspjeha mogu pripisati organizacijama i pojedincima koji im pomažu, jer jer sami ne bi mogli to podnijeti ni fizički ni finansijski. Da bi se životinja sterilisala prvenstveno je potreban novac za veterinara, ali i prevoz, smještaj, kao i briga o njoj.

„Najčešće taj fizički dio posla obavljaju članovi i saradnici grupe, ali nekada se i neko od sugrađana ponudi da pomogne, i to je nama veliko olakšanje, jer se možemo okrenuti nekim drugim životnjama kojima je potrebna pomoć. Takođe, edukacija je veoma važna, te sugrađanima možemo zahvaliti i što nam se često javljaju nove osobe, koje su preko nekog od naših saradnika čuli o sterilizaciji, pa nam se javljaju da im pomognemo sterilisati macu iz ulice, ili psa koji živi u krugu firme. Takvih slučajeva je mnogo i oni su nam dragocjeni, jer je nemoguće za sve pse sa ulice naći dom, i nekada je sterilizacija jedino što za njih možemo učiniti. Mi pomognemo da se pas ili mačka dalje ne razmnožava, a ona ostaje na svojoj lokaciji, gdje, kao usamljen slučaj, često postaje ljubimac cijele ulice.“

Iako građanima nude pomoć oko sterilizacije njihovih pasa, oni često nisu zainteresovani te imaju razne izgovore za to. Neki to rade iz neznanja, neki iz finansijskih razloga (sterilizacija mačke košta 90-100 KM, psa 100 – 140 KM), a najčešći izgovori su da je to „grijeh prema životinji“. Ipak, to ih ne spriječava da svaki put nakon okota upravo od njih traže pomoć za udomljavanje.

„Jedan od najčešćih razloga je ‘Meni je žao!’ To nam je jedna od najiritantnijih rečenica koju ponovo i ponovo slušamo. Zašto? Zato što iste osobe koje se uporno izgovaraju na preveliku ljubav prema ljubimcu, nisu svjesne da je njihovom ljubimcu stresnije preživljavati okote, tjeranja i othranjivanje štenca, nego jednu operaciju. Takođe, te iste sažaljive osobe često nemaju nimalo milosti prema potomstvu, koje izbacuju kojekuda i daju svakome, te potomstvo završava na najgore načine. Nije logično i nije moralno, nije ispravno, žaliti svog psa, reći ‘grehota je’, a nije ‘grehota’ pet štenaca strpati u kutiju i ostaviti pored kontejnera? To je u najmanju ruku licemjerno, ako ste ljubitelj životinja, onda ne volite samo svog psa, volite ih sve, i ne mislite samo na njegovu dobrobit, nego i na dobrobit onih koji nastaju od njega, a vašom odlukom. Sa druge strane, osobe koje insistiraju da imaju potomstvo od svog psa, trebaju samo jednom da provedu sa nama dan i slušaju raznorazne apele sugrađana – da vide koliko predivnih, posebnih, premalenih pasa završava na ulicama, koliko je teško naći dobar dom, trebaju jednom obići hranilišta, jednom otići u azil – da vide koliko je suvišno na ovaj svijet dovoditi nove i nove duše, čija je budućnost neizvjesna. Ukoliko imaju mogućnost, želju, volju, da othrane mlade, uvijek nam se mogu javiti, ili otići u azil, spasiti život nekom već rođenom štenetu ili mačetu život, radije nego na svijet donositi nove, i time povećavati već ogroman problem.“

Prilikom udomljavanja Jelena i njene kolege insistiraju na sterilizaciji, a ukoliko se desi da je životinja u trenutku udomljavanja premlada za to, kada dođe vrijeme za operaciju troškovi se dijele sa udomiteljem. Kada govorimo o odnosu društva prema životinjama, Jelena smatra da i dalje mnogo zaostajemo za modernim svijetom, mada se osjeti napredak.

„Nije potrebno daleko otići da se vidi kako pas može biti mnogo više od dosade koja iza kuće laje, uvijek zavezana za lanac, a mačka je mnogo više od žive mišolovke. Kućni ljubimci su, prije svega, članovi porodice, koji mogu samo obogatiti svakodnevnicu, nikako ‘opogniti’ životnu sredinu. Mnogo puta čujem da je to moderna zapadna ideja, i da smo se svi toliko pozapadili i slijepi smo i glupi, jer, zaboga, kako ćeš živjeti u istom prostoru sa životinjom? Bilo bi lijepo da takve osobe pročitaju malo literature, da li istorijske građe, ili prosto neki književni klasik, sa zapada ili istoka, juga ili sjevera, i shvate da su vjekovima životinje živjele u dvorovima, palatama, bili ljubljeni pratioci kraljevima, sultanima, prinčevima, kneževima. Kada nekome nije jasno zašto mi se ne gadi spavati u istoj prostoriji sa psom, kažem ‘Kada može engleska kraljica, mogu i ja!’“

Predsjednik Udruženja građana za zaštitu životinja „Kerber“ Goran Milojević na početku razgovora za eTrafiku odmah ističe da je glavna i najbitnija stavka rada Udruženja upravo sterilizacija i kastracija.

„Udruženje ‘Kerber’ se pokušava baviti uzrokom problema, a to je sistematska i kontrolisana sterilizacija i kastracija pasa i maca, što sa ulice, što vlasničkih. Čak 80% pasa lutalica su bili vlasnički psi ili potomci vlasničkih pasa. ‘Kerber’ često sprovodi besplatne sterilizacije i kastracije, u aprilu smo imali mjesec besplatne sterilizacije, a u saradnji sa Vet-Centrom ima stalno najniže cijene sterilizacija i kastracija koje iznose 50 KM, bez obzira na veličinu psa“, priča nam Goran, te se poziva na podatke Svjetske zdravstvene organizacije, koja kaže da bi se sterilizacijom i kastracijom broj pasa lutalica tokom pet godina smanjio za čak 90%.

„Zato mi kao grupa težimo i tražimo od nadležnih organa da se striktno uvede zakon da se vrši kontrolisana i sistematska sterilizacija i kastracija i vlasničkih i pasa i maca sa ulice, da se zna ko može držati pse i mace za uzgoj, a ko kao kućnog ljubimca. ‘Kerber’ je do sada sterilisao i kastrirao stotinjak pasa i maca, a isto tako stotinjak pasa i maca je kastrirano i sterilisano preko popusta koji daju ‘Kerber’ i Vet-Centar“, kaže Milojević.

Ulice su prepune napuštenih životinja, nemojte okretati glavu kada ih sretnete. Nemojte misliti da će ih neko drugi nahraniti, udomiti, odvesti veterinaru. Najvjerovatnije neće. Ako imate uslova, udomite životinju sa ulice, voljeće vas više od kupljenog psa. A i često su zdraviji i pametniji od njih. Ako baš ne želite, barem sterilišite svog ljubimca i pomozite ljudima koji se svim silama trude da poprave situaciju. Budite osoba kakva vaš pas misli da jeste!

 

 

eTrafika.net – Vanja Stokić

Napiši komentar