U trenutku kada je u BiH više od polovine mladih bez posla i kada nema nade da će se situacija promijeniti nabolje, odlazak u inostranstvo se nameće kao sve prihvatljivija opcija, a rad na kruzerima postaje sve popularniji, kako kod nas, tako i u zemljama regiona.
Profesor fizičkog vaspitanja Milorad Miki Šukalo (34) iz Banjaluke o odlasku na brod počeo je da razmišlja nakon što je ostao bez posla. Igrom slučaja, samo mjesec dana nakon što je ovu opciju uzeo u razmatranje, u Banjaluci je otvorena kancelarija agencije “Kouzon” koja vrši takvu vrstu zapošljavanja.
“Na brodu sam bio zaposlen kao sportski trener te bio zadužen za animiranje gostiju i organizovanje sportskih aktivnosti. Svi ti brodovi imaju određene sprave, terene i objekte za sport i rekreaciju kao što su vještački zid za penjanje, organizovanje surfanja, košarkaški tereni, mini-golf i gotovo sve što ti padne na pamet. Mi tu gostima dajemo časove na kojima vežbaju”, kaže Miki.
Rad po rasporedu
On navodi da je na kruzeru sve organizovano do detalja i da je tek po povratku kući osjetio koliko mu takav način podjele vremena nedostaje.
“Svaki dan dobijaš raspored koji ti predstavlja supervizor i govori dužnosti za cijelo krstarenje po pozicijama. Meni je to sve savršeno odgovaralo jer si u svakom trenutku znao šta treba da odradiš pa poslije toga znaš kada si slobodan, kada je jelo ili neko dešavanje i slično. I posada i gosti svaki dan dobijaju detaljan raspored kako bi u svakom trenutku znali gdje se i kad nešto organizuje jer je nemoguće sve upratiti”, priča Milorad.
Na brodu je, kako kaže, plaćeno sve osim pića, dok su hrana, smještaj, pranje veša i ostale osnovne stvari besplatne.
Ovog mjeseca se vraća na brod… Miki radi kao sportski trener
Mikijev brod kretao je sa juga Floride i pravio dva kruga sedmično, po jedno četvorodnevno i trodnevno krstarenje.
“Mnogi Amerikanci idu na krstarenja tokom čitave godine sa malim razmacima između dva krstarenja ako im obaveze dopuštaju. Penzioneri kupuju manje stanove na Floridi i onda često krstare”, priča Miki.
Posada je podijeljena na one koji su zaduženi za animaciju gostiju (muzičari, plesači, fotografi, sportsko osoblje, ljudi koji rade sa djecom…) i one koji su zaduženi da sve na brodu funkcioniše kako treba (konobari, spremačice, održavanje broda…).
Najviše ljudi sa prostora bivše Jugoslavije zaposleni su kao konobari, barmeni, kuvari ili radnici na održavanju, gdje nisu toliko potrebna stručna znanja, koliko dokazi da su ranije radili u hotelima ili restoranima na tim pozicijama.
“To su jako teški poslovi koji se na brodu rade najmanje 13-14 časova dnevno. Neke pozicije su bolje plaćene, neke nisu. Ja sam u prosjeku radio sedam sati. Najduži dan bio je nešto više od deset časova, ali i to sa prekidima, dva-tri sata pa toliko odmora i ukrug. Ali, naravno da i zanimanje konobara ide od najniže pozicije na kojoj oni rade samo sa posadom i tu i nije visoka plata, ali imate mogućnost napretka. Konobari koji su na višim pozicijama i rade više godina imaju platu između 2.500 i 3.000 dolara”, zaključio je Miki, i dodao da na pitanje da li je zadovoljan prošlogodišnjim iskustvom odgovara da se već ovog mjeseca vraća na brod i da to dosta govori.
Žene su uglavnom zainteresovane za posao prodavačice, fotografa i recepcionarke, ali za taj posao potrebno je znati dva strana jezika što je, za sada, na našim prostorima rijetkost.
Teško, ali isplativo
Dragan Žuti Burazor (28) iz Kozarske Dubice već četvrti put odlazi da radi posao konobara na brodu, a kako kaže, ostanak u BiH za njega nije bila opcija još od kada je ranije radio u Sloveniji i Engleskoj. Na brodsku avanturu odlučio se zbog novca i znatiželje kao i odlučnosti da ne ostaje u zemlji rođenja.
“Glavni razlozi što se vraćam su novac i nedostatak povoljnije prilike. Kada bih našao posao koji bi mi nudio bolju platu i uslove, bez problema bih ovo napustio. Mada trenutno imam i još jedan razlog više, a to je što imam djevojku na brodu. Tu je još dosta razloga, prije svega zarada kakvu kući, koliko god neko govorio, ne možeš da zaradiš. Zatim vidiš dio svijeta koji ti je bio dostupan samo na televiziji, upoznaješ različite kulture i civilizacije, stičeš nove prijatelje i iskustvo koje ti otvara nove mogućnosti za život i posao.”
Dragan se osvrnuo i na drugu, ne toliko lijepu stranu ovog posla.
“Prvo i osnovno, ovdje samo radiš, radiš i na kraju opet radiš. Teško je objasniti nekome ko nije bio ovdje koliko se radi. Nekada i po 12 časova ne stignem da sjednem na stolicu makar minut. Ako ne paziš na sebe, to može da se odrazi na zdravlje, lako može da dođe do povrede kičme, nogu, ruku, zatim tu je neprekidna iscrpljenost, kao i nepravilna ishrana. Mislim, svi mi imamo izbor da jedemo zdravo, samo je uglavnom neukusno pa se često odlučujemo na ukusniju, ali nezdraviju ishranu”, priča on.
Dodaje da su neispavanost i umor posebna priča, te da za osam mjeseci nije imao slobodan dan.
Da je situacija identična i u zemljama regiona vidimo na primjeru kuvara Miloša Stevanovića (31) iz Beograda koji se trenutno nalazi na šestomjesečnom radu na kruzeru i koji nam je u kratkom razgovoru istakao da je novac jedini razlog zbog čega se treću godinu zaredom odlučio na ovaj vid zaposlenja.
“Da se razumijemo, ovdje ako niste imali sreću da upadnete na neke više pozicije nije riječ ni o kakvom velikom novcu. Zavisno od plate i uz umjereno trošenje, kući možete da donesete između pet i deset hiljada dolara za šest mjeseci rada. Više nego što možete kod kuće, ali s obzirom na to da se radi od 12 do 14 časova sedam dana u nedjelji vjerujem da su rijetki oni koji bi se na ovo odlučili da imaju neku prosječnu platu u svojoj državi. Rad na kruzerima više nije neka velika prilika nego isključivo spas od nezaposlenosti. Iskreno, volio bih da nađem kakav-takav posao u Beogradu i više se ne bih vraćao na brod. Jedino kao turista”, na kraju je sa smiješkom zaključio Miloš.
Procedura od podnošenja zahteva do dolaska na brod
Potrebno oko hiljadu evra za odlazak!
U Banjaluci do prije nešto više od godinu dana nije postojala agencija preko koje je moglo da se direktno aplicira za poslove na kruzerima, pa je uglavnom trebalo ići u Zagreb ili Beograd i to više puta. Međutim, u glavnom gradu RS od prošle godine postoje kancelarije makedonske agencije “Kouzon Corporation” u kojoj je Milorad Miki Šukalo bio jedna od prvih osoba koje su zaposlili.
“Oni danas imaju i svoj profil na Fejsbuku pa je novim kandidatima dosta lakše pošto na vrijeme i lako mogu da dođu do željenih informacija. Često se organizuju seminari i predavanja na kojima možete da se pojavite i raspitate o svemu što vas zanima. Tu uglavnom budu ljudi koji su ranije radili na brodovima pa prepričavaju svoja iskustva, što vam dosta znači prilikom donošenja odluke”, kaže Miki.
On naglašava da sva zapošljavanja idu preko agenata koji su tu zaposleni i da ne može niko direktno sa kompanijom da pregovara, osim možda za neke najviše pozicije.
“Kad predaš dokumentaciju i neki klasični CV na engleskom jeziku, tu navodiš svoje reference i što više iskustva, ali naravno sve što se navede u CV-ju mora da bude potkrijepljeno dokazima. Kad sakupiš papire i ako zadovoljavaš određene uslove, agencija ih šalje Amerikancima, nakon čega se organizuje nekoliko intervjua. Da bi se apliciralo za bilo koji posao, potrebno je biti punoljetan i imati barem osnovno poznavanje engleskog jezika, a za pozicije koje podrazumijevaju određena znanja i vještine potreban je i dokaz da ste to za šta ste aplicirali i završili”, kaže on, te dodaje:
“Možemo za primjer uzeti muzičara u orkestru. Koliko god ja svirao dobro neki instrument, ako nemam papir da sam završio školu za njega, oni to slabo priznaju. Takođe, preporuke su im veoma važne, naročito od prethodnog posla na kojem si radio, a da je bio identičan sa tim na koji apliciraš, posebno vole ako je ta preporuka direktno od gazde prethodnog preduzeća. Njima je, kako sam kasnije shvatio, presudna bila moja diploma Fakulteta fizičkog vaspitanja i sporta i to više nego što je ikome ta diploma bila važna u mojoj zemlji.”
Za neke pozicije kao što su konobari agencije znaju da izađu u susret pa i onima koji nisu uopšte radili ili imaju veoma malo iskustva u tom poslu organizuju kurseve obuke i treninge u trajanju od par dana.
“Kada je riječ o troškovima, prvi put kada se zapošljavaš sam sebi plaćaš avionsku kartu oko 500-600 evra osim ako se nekome ne posreći pa mu brod ne kreće iz Venecije, Rima ili neke bliže destinacije. Oni vam pronalaze najpovoljniju kartu, a troškove vize od 160 dolara kasnije refundiraju. Imate nešto obimniji ljekarski pregled koji košta 150 evra, a na to treba dodati i 50 evra depozit osiguranja i noćenja jer, kad se dođe u Ameriku, veče se provodi u hotelu, a onda ujutro dođu po vas i odvezu na brod. Dakle, sve izađe oko 1.000 evra i to su neki zaista minimalni troškovi s tim da je maksimum duplo od te cifre. Pored toga, te ranije spomenute obuke za neka zanimanja posebno se plaćaju”, ističe Milorad.
Dragan Žuti Burazor išao je preko agencije “Employment Power” iz Zagreba, a procedura je bila identična kao kod Mikija.
“Preko ove zagrebačke agencije išli su gotovo svi sa Balkana u posljednjih 15 godina. Potrebno je oko 1.200-1.300 evra da bi se otišlo i tu je uključeno sve od početka do dolaska u Ameriku. Uslovi su barem osnovno poznavanje engleskog jezika, ali što bolje znaš, veća je mogućnost za brže napredovanje”, kaže Žuti.
eTrafika.net – Ognjen Tešić
