„Moj je život sapunica!“ Na prvi pogled ova rečenica zvuči kao neka šega, pošalica, šala. Možda podsjeća i na neki zastarjeli vic, il’ ti ga šaljivi status na fejsbuku. Ne! Danas je to surova realnost, način na koji se veliki broj TV kanala održava u životu.
Kako? Tako što najveću gledanost ostvaruje upravo emitovanjem sadržaja ovakvog karaktera. Zašto? Zato što najveći broj ljudi uživa u tome da ih gleda.
Pa da, dokumentarci, te sadržaji edukativnog karaktera su isuviše dosadni i nisu vrijedni pažnje širokog auditorijuma. Sapunice imaju „ono nešto“. Osim toga što ćemo kroz praćenje ovakvih sadržaja možda i naučiti nešto nevjerovatno i korisno, poput kako se kaže „Zdravo, šta ima? Ubica. Ljubavnik. Sestričina. Vještica. Ahmed?“ na jezicima koji su i više nego bitni da ih poznajemo, tipa turski ili indijski, pronaći ćemo se u karakterima glavnih likova i shvatiti samu suštinu života. A to je ono što je najbitnije, zar ne?
Španski jezik nisam naveo, jer je dobro poznati Rodrigo, već postao klasika. „Rodrigo, que pasa contigo?“ Indijci i Turci preuzeli inicijativu, ha?
Nakon što je saznala da je kćerka njenog sina, ustvari njen djed, Baba Sera, koja je ratni veteran, odlučuje da krene u osvetu svojoj braći od tetke za sve zločine koji su joj napravili, dok je ona vodila zabranjenu ljubav sa svojim gej stricem. Primjer radnje jedne tipične sapunice. To je taj sadržaj što nas upoznaje sa samom suštinom života. Da, znam, na prvi pogled se čini prejednostavnim i predvidljivim. Ali, nakon odgledanih 3.452.636 epizoda, uvjerićemo se u suprotno. Slobodnog vremena je ionako previše, tako da ništa ne gubimo da ispratimo seriju od početka do kraja.
Pretvaramo se u fanatike. Zainteresovanost za banalnim prikazom života Španaca, Turaka, Indijaca prerasta u opsjednutost, a na kraju se završava u zaluđenosti. Šta se dešava u tuđem dvorištu oduvijek nam je više privlačilo pažnju od toga šta se dešava u našem. Više se interesujemo za život „Osmana iz komšiluka“ nego za život komšinice Perse koja živi preko puta , a život Perse nam je opet, interesnatnije od sopstvenog.
Zaluđenost ide do te mjere da radnju koja je prikazana u sapunici doživljavamo kao stvarnost. Kao istinu. Primjer iz Srbije, kada je grupa, takoreći, sapunističkih fanatika, tražila advokata koji bi branio Kasandru na sudu. Istina, Kasandra stvarno nije bila kriva. Kriv je bio režiser sapunice. Il’ je krivo bilo more. Ko će ga znati?
Tap 011 je nazivom svoje pjesme „Šta to beše mozak“ odlično objasnio uticaj sapunica na zdrav razum njenih gledalaca. A šta mozak nije, uporno nam objašnjavaju Sulejman, Ćićita, Indira, te ostali intelektualni likovi. Pored takozvanog pojave „odliv mozgova“, koja itekako ide u korist štete divne nam države, pojavila se nova pojava „doliv gluposti“, koja je jednako efektna.
Kad nas mozak izda bićemo srećniji, a upravo ta sreća je i poenta života. Ha ja!
eTrafika.net – Aleksej Đurđević
