Zamislimo jedan dan u kome bismo bili pošteđeni novinskih natpisa i televizijskih izvještaja o paljenju komšijskih zastava, skrnavljenju tuđih crkava i mezarja, uvrijedljivom skandiranju neke navijačke grupe ili gologuzom salutiranju himni susjedne države. Priznaćete, samo oni najmaštovitiji među nama mogu da zamisle tako nešto.
Gore navedene i slične scene, ne samo da su dio naše svakodnevnice, već smo do te mjere oguglali na njih da smo počeli da ih smatramo normalnom pojavom. Nasuprot tome, nenormalno ili barem neobično, bilo bi kada bi naši mediji pronalazili i u svijet slali pozitivne primjere nacionalne i vjerske tolerancije koja postoji, ako ne i u svim, onda sigurno u velikoj većini lokalih zajednica širom Bosne i Hercegovine.
Međutim, tu postoji jedan problem. Zapravo dva. Prvi je u tome što novinarski posao i nije tako primamljiv u materijalnom smislu, pa su stoga novinari nerijetko prinuđeni da, zarad redovnog obroka, ponekad napišu i objave nešto što se kosi sa njihovim sopstvenim, ali i sa novinarskim kodeksom. U suštini, ovaj problem se najčešće svodi na pitanje, kako gladan novinar može da bude profesionalan, nezavisan i objektivan? Tu dolazimo do drugog problema, odnosno do onih koji tu nesreću srećno iskorištavaju. Srećno, naravno, samo za sebe, a sve na štetu društva u cjelini. Pogodićete, u pitanju su političke elite. Medijski sumrak i manipulacija uvijek prisutnim, manje ili više izraženim strahom i nepovjerenjem između različitih etničkih zajednica, uveliko doprinose grupisanju u nacionalne torove nad kojima pomenute elite imaju apsolutnu kontrolu. Naprosto, ako ste fizički ugroženi od strane srbočetnika, velikosrpskih agresora sa jedne, islamskofundamentalističkih vehabija sa druge i(li) neoustaških, profašističkih crnokošuljaša sa treće strane, posljednje o čemu ćete razmišljati su bankovni račun(i) i vrijednost imovine vaših političkih predstavnika.
U takvoj atmosferi straha koja se svakodnevno podgrijava senzacionalističkim naslovnicama najtiražnijih novina, građanska svijest biva potisnuta, političke elite lišene svake kontrole, a samim tim i odgovornosti za svoje postupke. Ako se neko pak usudi da zdravorazumski i objektivno pokuša da skrene pažnju na goruće probleme, poput glomazne, nesposobne i rasipne javne uprave, rekordne nezaposlenosti ili konstantnog rasta zaduženja prema međunarodnim finansijskim institucijama, budite sigurni da će se “nezavisni” mediji potruditi da u najkraćem mogućem roku taj neko završi na stubu srama kao izdajnik, strani plaćenik, mason, marsovac ili nešto slično.
Nego, ostavimo se za sada medijskog mraka i tendencioznih novinara. Nezavisno od njihovog uticaja, naivno bi bilo i pomisliti da su rane devedesetih potpuno zarasle i da su ljudi spremni da se suoče sa sopstvenom prošlošću, bez predrasuda i onog nepovjerljivog pogleda prema drugom i drukčijem. A i kako bi, kada se sopstveno gradilo upravo na račun tog drugog i drugačijeg. Narcizam malih razlika, kao nastojanje dvije međusobno slične grupe da makar i nasiljem stvore identitetske granice između sebe, odavno je preovladao našim prostorima. Štaviše, stavio se na raspolaganje destruktivnim politikama, tako da je ta pogubna spona kulture i politike dovela do toga da danas ne možemo podnijeti čak ni to što se međusobno savršeno razumijemo.
Jezik, kao sredstvo komunikacije koje služi upravo povezivanju ljudi, kod nas ima sasvim suprotnu funkciju, Berlinskog zida. Religija, kao jedna od osnovnih odrednica kulture i kohezivni faktor svakog društva, pala je na vlastitom ispitu iz ljubavi, mira i tolerancije. Ne zaboravimo da su pravoslavni popovi sa blagoslovom ispraćali srpske “Rambo” vojnike i paravojnike u njihove krvave pohode. Katolički sveštenici i dan-danas, kao i devedesetih, služe mise za “najbolje hrvatske sinove”, koji su lijepu njihovu očistili od tzv “organske anomalije”, tačnije krajiških Srba. Uska povezanost islamske zajednice sa bošnjačkim ratnim vođama u skladu je sa islamskim načelom neodvojivosti religije i politike, ali i sa dolaskom nekoliko stotina mudžahedina iz arapskih zemalja, koji su ubijali i skidali glave u ime muslimanske vjere. U sva tri slučaja, religija je brutalno zloupotrebljena od strane onih koji bi trebalo da je propovijedaju u njenom najljepšem svjetlu.
Ne treba da nas čudi što su raspad bivše Jugoslavije i građanski rat u Bosni, Samjuelu Hantingtonu poslužili kao školski primjer sukoba civilizacija, gdje su vodeće zemlje zapadne, muslimanske i pravoslavne civilizacije aktivno podržavale ili se solidarisale sa svojim vjerskim istomišljenicima u bivšoj nam zemlji. Sjedinjene Američke Države, Njemačka i Vatikan su, ne birajući sredstva, podržale katoličku Sloveniju i Hrvatsku u njihovim secesionističkim namjerama, koje su kasnije i ostvarili. Muslimanske zemlje, poput Turske, Saudijske Arabije i Irana, pružale su, kako logističku, tako i vojnu i materijalnu pomoć muslimanima u Bosni, dok su se istovremeno širom Rusije i Grčke održavale humanitarne akcije za pomoć srpskoj pravoslavnoj braći, sa obije strane Drine. Pomoć je na sve tri strane objeručke prihvatana, pa su tako Vatikan, Istambul i Moskva nerijetko bili bliži od komšijske kuće, u kojoj se slavi drukčiji vjerski praznik.
Ostavimo li po strani, uz loš uticaj medija, i negativno istorijsko iskustvo iz bliske i daleke prošlosti, razlog za pretjerano potenciranje sopstvenog kulturnog identiteta u odnosu na ostale možemo pronaći i u sve lošijoj ekonomskoj situaciji kojoj svakodnevno svjedočimo. Nezaposlenost, minimalne, neredovne plate, visoke rate kredite i penzije nedostojne čovjeka u kombinaciji sa konstantnim rastom cijena, mnoge ljude dovode na ivicu egzistencije. Kada čovjek nema ništa i kada nije obezbijeđen u egzistencijalnom smislu, onda se najčešće hvata za one ideje koje mogu da mu objasne razlog lošeg materijalnog i ekonomskog stanja u kome se nalazi. Na taj način, osoba postaje lak plijen nacionalističkih ideologija koje će mu, upirući prstom u druge, na jednostavan i njemu svarljiv način objasniti zbog čega mu je život maćeha, a ne majka. Najslikovitiji primjer loše ekonomske situacije koja je uticala na porast nacionalne netrpeljivost je svakako Njemačka 20ih i 30ih godina prošlog vijeka. Hitler je, manipulišući frustracijom Nijemaca zbog lošeg životnog standarda, uspio da okrivi Jevreje za težak položaj u kome se Njemačka našla, što je za posljedicu imalo Aušvic, Mathauzen, Dahau, Ravensbrik, Flozenberg i ostale koncentracione logore u kojima je život izgubilo šest miliona Jevreja.
Ne trebamo izgubiti iz vida ni to da je i SFR Jugoslavija postojala dok su ljudi unutar njenih granica bili socijalno zbrinuti. Kako se ekonomsko stanje krajem 80ih i početkom 90ih pogoršavalo, tako su i republike počele da upiru prstom jedne u druge, što je kasnije rezultiralo raspadom zajedničke države i najvećim evropskim sukobom poslije Drugog svjetskog rata. Da li takav scenario očekuje i “malu Jugoslaviju”, kako su centralnu republiku Bosnu i Hercegovinu često nazivali, aludirajući upravo na različitost unutar nje, otvoreno je, ali i opasno pitanje. Ono što možemo da uradimo jeste da izvučemo svježe istorijske pouke i nikada više ne dozvolimo da nam isključivo sopstvena kultura bude prizma kroz koju ćemo gledati svijet.
eTrafika.net – Saša Aulić