fbpx

„Ko ste, bre, vi ljudi? Šta je vaša generacija? Koja je vaša pjesma? Slogan? Šta piše na vašem bedžu? Kome vjerujete? Kome kličete? Protiv čega ste, za šta jeste? Šta mijenjate? Koje su knjige vaše? Čemu se radujete? Ko su vaši budući klasici? Koji je razlog vašeg postojanja? Zašto ste na ovom svijetu? Hoćete li da generacijski budete prokleti, beznačajni, kusur istorije? Da ličite na nas?“ Reče Aleksandar Tijanić u tekstu „Šta sam rekao studentima“ (Prva lekcija novinarstva – Vreme 8. Novembar 2012).

Dozvolite mi da, razmišljajući o tome, podijelim te misli sa vama.

Jesmo li se istinski ikada zamislili i potražili bar neki odgovor na ova pitanja ili makar na jedno od njih? Nismo. Nemamo vremena od nevažnih i nebitnih stvari, usljed nesposobnosti da stepenujemo te stvari po važnosti snagom sopstvenog razuma, bez da nam se to kaže ili da nam se nametne. Stavove određujemo, ne srcem i glavom, već buđelarom.

Foto baza

Prije par mjeseci pojavili su se takozvani „šetači“. Smetalo im je što se uništava neki „park“ nedostojan da se zove parkom, ali ipak prigodna imena za ono što je ustvari. Pisalo se nadugo i naširoko o tome. Tekstovi i tekstovi su ispisani slaveći „buđenje“ naroda kome je dosta bahate vlasti i pojedinaca koji mogu šta hoće i kako hoće. Stalno su oko njih obigravali opozicioni mediji i političke partije želeći da ih predstave kao svoje, kao ono što i oni misle i govore. Sve je to bilo nešto prije predizborne kampanje. Šetali su tako buneći se što se grad mijenja, što nestaju zelene površine.

Nisu, međutim, primijetili da su se izmijenili i ljudi tog grada. Kako drugačije objasniti to da nema protesta što neki iz nekog „tima za podršku“ pretuku djevojku i mladića koji joj je pritekao u pomoć? Je li to ta EuFora, jesu li batine sve što možemo dobiti? Gdje su šetači to niko ne zna, šetaju vjerovatno u nekom zelenilu.

Nedugo poslije onoga što ovi iz Lota nazivaju incidentom, a mi obični smrtnici bahatošću i divljaštvom, „Srbski narodni pokret – Izbor je naš“ izlijepi grad čestitajući Radovanu Karadžiću slavu. Da, to je važnije i bitnije nego nasrtaj na živote građana. Nisu lijepili plakate sa fotografijama Starovlaha koje zbog njega pretuče EuFor(a). Nisu organizovali proteste, pozivali da se krivci kazne. Ne. Oni samo čestitaju slave. Gdje su ti studenti? Čija je ta djevojka kolegica, prijateljica? Što oni ćute? Pa šta se to njih tiče, važnije je da bude bezuslovan upis, da bude rokova dok se boje ne istope. Osim toga tu nema para, pošto protestanti nisu na budžetu kao studentske organizacije i Parlamenti.

Ko se sjeća ubijenih i pretučenih poslije rata, u nekom „miru“ od strane onih koji se sa bilborda smiješe pričajući o sigurnosti i podršci. Koji je Parlament o tome raspravljao? Šta je Vlada preduzela, šta predsjednik rekao i uradio, koji mediji to prenijeli?

Koji je naš stav o svemu ovome? Šta mi želimo? Znamo li šta nam je cilj, ne kao pojedinca, nego kao društva u cjelini? Sve smo manje sposobni da mislimo šire od našeg bezobzirnog i beskompromisnog „Ja“. Kako da to moje „Ja“ bude srećno ako je oko mene nasilje i siromaštvo? Nije bitno koliko materijalnih sredstava imam, srećan mogu biti jedino ako sve manje i manje budem čovjek. Ako oguglam na patnju i bol drugih, mogu da uživam u tom materijalnom i prolaznom kao što sam i sam. E u to se pretvorio današnji čovjek. Niko nije svjestan sopstvene prolaznosti. Jer da jeste, imao bi snove i ideale veće i ljepše od pukog posjedovanja. Vjerovao bi u nešto u nekog ili nekom.

Obraćam se ne samo onima koji ovo čitaju, već ponajviše samom sebi. Da ne zaboravim, da ne smetnem sa uma nikada koliko sam sitan i nevažan i koliko ima bitnijih stvari. Da se izborim sa gordošću, predrasudama i olakim sudovima o svemu.

Kralj Nikola neposredno poslije krunisanja i uzimanja kraljevske titule govorio je – „Sa prijestola svoga vidim svu Evropu, cijeli svijet, a znam da sam smrtan čoek i da jednom moram mrijet“. Kakve riječi upozorenja sebi samom! Da li ih današnji silnici i vlastodršci shvataju, mada vjerovatno nisu ni čuli za njih a kamo li ih shvatili.

Naučimo da prepoznamo istinske probleme. Naučimo da ih rješavamo po važnosti. Ne mijenjajmo se kako vjetar duva. Nemojte da budemo kao oni koji danas odlučuju o našim životima, da i naše stavove i poglede mogu kupiti i potkupiti. Potrudimo se da odgovorimo Tijanićima i svima koji postavljaju slična pitanja, ne riječima već djelima.

eTrafika.net – Marko Šuka

Napiši komentar