Obavljanje bilo kakvog posla nosi sa sobom određenu odgovornost. Kada je taj posao javni, odgovornost je time veća. Rad u medijima jedan je od poslova koji je svakodnevno pod stalnim nadzornom javnosti, i s tim u vezi je i velika doza odgovornosti koju on nosi sa sobom.
Tako je i prilog novinara BN televizije Nebojše Vukanovića, izazvao velike reakcije javnosti, a u samo 15 dana, otkako je postavljen na you tube-u, više od 13 hiljada ljudi ga je pogledalo, i veliki broj komentarisao.
O ovome spornom prilogu razgovarali smo sa pomenutim novinarem, kao i sa stručnjakom za medije i medijske reugaltive profesorom Aleksandrom Bogdanićem.
Nebojša Vukanović smatra da su novinari nezaštićeni, može da ih napada, vrijeđa i ponižava ko god hoće i da za to nikako ne odgovara. Zbog toga moraju sebe da štite, da stvore ugled i autoritet i da ne dozvole da ih neko gazi i ponižava bez povoda i razloga. Kaže da je u više navrata radio neke priloge o tome kako je policija napala, istukla i prekoračila ovlaštenja prema nekim starijim osobama zbog pogrešnog parkiranja ili drugih bezazlenih prekršaja, ali državni i istražni organi nisu tako revnosni kada treba da pokažu silu prema pravim mangupima, kriminalcima i moćnicima. Policija se pravi da to ne vidi, i nikako neće da suzbije i do kraja uništi tu pojavu
„Gotovo svakodnevno gledamo kako policajci selektivno rade svoj posao, i pišu kazne na starijim vozilima, ali kada se u prekršaju nađe neko skupocijeno vozilo policajac zove pretpostavljene motorolom da pita čije je vozilo i da li treba i smije da napiše kaznu? Mangupi na mostu prestižu kolonu vozila i prolaze kroz crveno, ja prilazim policajcu i pitam ga zašto ne reaguje, a on samo ćuti. Zašto kroz Trebinje ljeti ne može da prođe vozilo stranih registarskih oznaka, uglavnom srbijanskih, da ga policija ne zaustavi i nađe razlog da napiše kaznu? Neki policajci zloupotrebljavaju svoj položaj i nisu isti prema građanima, i na to im se mora ukazati. Možda sebi nekada dajem i previše za pravo, ali često pitam policajce i druge državne službenike zbog čega su selektivni, i zašto su im uvijek prvi na udaru najsiromašniji i najnemoćniji građani u našem društvu, i zbog čega imaju strah da svoju silu i snagu pokažu prema onima koji to najviše i zaslužuju. Ja razumijem da je njihov posao težak i opasan, kao što je i naš, ali oni treba da zavedu red i da nam svima pruže sigurnost. Nije dobro da se moć pokazuje prema najslabijim već prema najačim“, priča Vukanović.
Da li ovaj novinar zaista sebi daje previše za pravo, pitali smo stručnjaka za medije i medijske regulative, profesora Aleskandra Bogdanića.
Bogdanić objašnjava da granica novinarske slobode treba da bude dobro novinarstvo. Kada se novinari bave propagandom, političkim odnosima s javnošću, poezijom ili filozofijom, to može biti i lijepo i zanimljivo, ali ne rade svoj glavni posao: ne izveštavaju nas vjerodostojno o događajima i pojavama u svijetu u kome živimo. A kad novinar ne radi dobro svoj posao on suštinski iznevjerava građane kojima bi trebao da pomaže i služi. Objasnio je, sa stručne tačke gledišta, šta je dobro, a šta sporno u datom prilogu.
„Novinar je odlično uočio pojavu i društveni problem u Trebinju i o njemu obavještava kako Trebinjce, tako i ostale građane u RS i regionu. Jezik koji novinar koristi, međutim, u prikazu ove pojave nije samo opisni, odnosno novinarski, nego je i propagandni. Naime, novinar ne opisuje, nego samo kvalifikuje pojave nazivajući ih pogrdnim imenima („sveopšte ludilo i anarhija na ulicama Trebinja“ ), preuveličava („njemačka auto industrija više ne može da proizvede automobila koliko lokalni kriminalci mogu da zapale“) i koristi ironiju (vjerovatno samo reda radi, „državni tužilac ipak je izvršio uviđaj“). Ipak, tema je važna i zanimljiva, ima i dosta činjenica koje opisuju pojavu, te je u ovom, prvom dijelu priloga novinar uspješno obavio svoj zadatak, jer je gledaoce samo djelimično iznevjerio. A, ako je to njegov uobičajeni stil, onda je greška čak i manja (ipak smo saznali da se u Trebinju pale automobili).
Međutim, pored ukazivanja na pojavu, u duhu istraživačkog novinarstva, novinar želi da objasni i uzroke takve pojave. Iako opet ima vrlo dobre polazne pretpostavke, upravo u tom dijelu izvještavanja nalaze se i glavne manjkavosti priloga, jer je, vidjeli smo, na tom mjestu novinar u potpunosti iznevjerio svoje gledaoce. Naime, umjesto da gladaocima ukaže na stvarne uzroke takve pojave nudeći im valjane dokaze i primjere za svoje tvrdnje, vjerovatno iz nemoći da ponudi takve dokaze, on potura lažne.
Tehnika kojom se novinar bavi se u analizi propagande naziva pogrešnom analogijom ili zaključivanjem (non sequitur) ali ono što on koristi je i pojednostavljavanje (dicto simpliciter) i iznuda (lažnih) dokaza. Naime, novinar tvdi da „umjesto da preduzmu vanredne mjere“ MUP u Trebinju ništa ne radi. Kao dokaz tome prikazuje dva policijska službenika kako sjede u nekom kafiću i tvrdi kako piju na poslu. Oni su, dakle, glavni dokaz da trebinjski MUP ništa ne radi. U prvom dijelu ove pretpostake ima nekoliko problema. Prvo, mi ne znamo da li su policajci možda bili na na pauzi (imaju i oni, prema zakonu o radu pravo na polusatnu pauzu) ili su mogli obavljati neki drugi zadatak (praćenje, istraga ili sl). Pored toga, ni dokaz da su pili na radnom mjestu nismo vidjeli. Dakle, novinar nam daje neutemeljenu tvrdnju da policajci u vrijeme radnog vremena ništa ne rade i piju.
Međutim, ako i prihvatimo prethodnu tvrdnju kao istinu (čak iako nismo dobili dokaze), glavni problem je u povezivanju ove dvojice policajaca, koji sjede u kafiću u radno vrijeme, s tim da trebinjska policija ništa ne radi na rasvjetljavanju na slučaju paljenja automobila. Naime, dvojica policajaca nisu dokaz da cijela policija ništa ne radi (tehnika „pars pro toto“), niti su oni valjan dokaz („non sequtur“). Kao što znamo, rasvjetljivanjem krivičnih dijela se u većini policija bave inspektori i posebne službe, a ne policajci koji čuvaju red i mir. Mislim, da je ovo ključno mjesto gdje je novinar iznevjerio svoju publiku. Jednostavno rečeno, podmetnuo je lažni dokaz za svoje tvrdnje i suštinski je obmanuo gledaoce. Stvarni razlozi za neotkrivanje počinetelja navedenih djela su možda gori i složeniji, ali gledaoci su ostali uskraćeni za takve informacije i takvu priču. A priča je veoma važna i ozbiljna. i, ne umanjujući prethodne probleme s ovim prilogom, na kraju bih rekao da zbog toga ipak treba pohvaliti novinara za ukazivanje na pojavu o kojoj je izvjestio. Tu je obavio svoj posao odlično.“
Novinar Vukanović kaže da je u više navrata imao lične sukobe sa policajcem sa snimka, i smatra da ga je pomenuti uporno kažnjavao bez osnova.
„Dotični policajac tek je odnekuda došao u Trebinje i počeo da radi, ali je odmah počeo da glumi nekog mangupa. Iako sam revnostan vozač, ne pijem, ne divljam sa vozilom, stalno vežem pojas, vozim pristojno sa upaljenim svjetlima patrola udaljen od moje kuće pedesetak metara gotovo konstantno pokušavaju da mi pronađu neku sitnicu kako bi me kaznili i ponižavali. Nije problem da svaki prekršaj skupo platim, ali neka tako bude prema svima, a ne da gledam kada će me neko pokositi i da za to i ne odgovara. Sigurno da je ružno unositi bilo šta lično u svoj posao pa zbog toga u prilogu i nisam stavio razgovor koji sam imao sa njima već sam samo preko YouTuba želio da pokažem o kakvim se mangupima u stvari radi. Siguran sam da će im ovo biti jedna velika i dobra škola, i da će od sada dosta revnosnije i odgovornije raditi svoj posao…“, uvjerljiv je Vukanović.
Profesor Bogdanić kaže da su granice novinarske slobode, pogotovo u smislu verbalnog zastrašivanja svojih sagovrnika, vezane su za etičke vrijednosti profesije i društvene zajednice u kojoj novinar djeluje, kao i za ciljeve koje novinar ima. Naime, glavni zadatak novinara je da nam ukaže na važne promjene u društvenoj stvarnosti, da nam približi i što vjernije prikaže svijet u kome živimo.
Novinar smatra da je postupio ispravno, i da treba na neki način zavesti red u cijeloj državnoj upravi.
„Sada bilo koji državni službenik bilo šta da uradi za to neće ni najmanje odgovarati, i zato nam država i administracija jeste ovako trula, inertna i nesposobna. Naravno na isti način treba i moj i svačiji drugo rad da bude pod lupom, i da svako treba da snosi odgovornost i posljedice za ono što radi, da bude ili nagrađen ili kažnjen. Ako ne možemo promijeniti svijet, možemo učiniti napor da riješimo bar neki problem i popravimo neki segment društva. „Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača“ kaže stara narodna izreka“, priča Vukanović.
Međutim, ono što je sporno jeste jezik koji novinar koristi i način njegovog ophođenja.
“Takvo ponašanje bilo koga prema bilo kome nije prihvatljivo u civilizovanoj društvenoj zajednici. Naime, to što ste novinar, policajac ili ljekar, ne daje vam za pravo da vičete, prijetite i rugate se, odnosno na drugi naćin zastrašujete ili omalovažavate svoje sagovornike. Na žalost, vikanjem i prijetnjama, odnosno odbrambenim komuniciranjem, novinar je omalovažio i obezvrijedio i svoju priču“, objašnjava Bogdanić.
Vukanović stoji iza svojih postupaka:
„Što se tiče ovih mladih policajaca neka im ovo bude nauk, i ovo nije poniženje za policiju. Lično smatram da su optužbe za namješten konkurs i sumnjiv prijem novih radnika mnogo veće poniženje za Ministarstvo unutrašnjih poslova od ovoga, a g-din Čađo trebao bi da objasni javnosti zašto nije bilo testiranja kandidata i njihovoh psiho-fizičkih sposobnosti kako zo Zakon nalaže već su kandidati primljeni nakon kratkog razgovora sa članovima Komisije. To je problem, a ne povišen ton prema nekim nebitnim pozornicima koji su zaslužili tako ophođenje jer ne mogu da shvate neke stvari kada ih lijepo saopštite. Ako novinar nekada i povisi ton od toga želi da se napravi nešto strašno i skandalozno, tobože neprimjereno, a kada nam čelni ljudi države psuju, proklinju, galame, vrijeđaju, neprimjereno se raspravljaju, omalovažavaju… e to je herojski i normalno. Ja mislim da nije, i mi novinari treba da se izborimo da zauzmemo mjesto koje nam i pripada u modernom društvu, da budemo ugledna, cijenjena profesija i institucija koju će svak da uvažava i poštuje, a ne da dozvolimo da nas vrijeđa i ponižava ko god stigne. U savremenom svijetu niko vam ništa neće dati već se za to morate sami izboriti“, rekao je Vukanović.
Bogdanić kaže da kada novinar zloupotrijebi svoju funkciju, zavisno od vrste zloupotrebe, kažnjavaju ga poslodavac, odnosno medij za koga radi za zloupotrebu položaja ili zbog kršenja uređivačke politike. Pored toga, mogu ga kažnajvati i udruženja novinara, kao i druge profesionalne organizacije i institucije. Ali, ko štiti novinare?
Vukanović kaže da nema nikakvu zaštiti od nadležnih institucije ili države u obavljanju svoga posla.
„Često smo mi novinari izloženi raznim napadima, poniženjima i nisam imao priliku da vidim da je neko pokušao da nas zaštiti. Ja sam slično reagovao u više navrata, npr tokom protesta mještana poplavljenih kuća u Bileći koji su svoj bijes umjesto prema čelnicima opštine i HET pokušali da iskale na nama novinarima, ali im to nisam dozvolio. Možda sam nekada bio i grub, ali ne želim da dopustim da me neko bez razloga i povoda napada, ponižava, vrijeđa, ni mene ni moje kolege. Isti i neki drugi policajci nijemo su posmatrali kako me tuče više mangupa na trgu u Starom Gradu, kako me čelnici opštine napadaju na stadionu ili vladika Grigorije na Crkvini, ali iako im je dužnost da štite sve građane nisu pokušali nijednom do sada da me zaštite. Umjesto toga kada sam prijavio napade lokalnih moćnika protiv mene su podnijeli prijave i ja sam nakon sudskog spora plaćao kazne. Znači,ako ne želi i neće država koju skupo plaćamo, onda moramo sami sebe da štitimo“, dodaje na kraju Vukanović.
Kada su u pitanju reakcije gledalaca, ovaj prilog je, uglavnom, naišao na prihvatanje. Sudeći po većini komentara ispod videa, ljudi, svjesni nesređenosti u sistemu, podržavaju bilo kakav pokušaj da se konačno to stanje i promijeni.
eTrafika.net – S. Terzić
