Gradska autobuska mjesečna karta u Banjaluci za radnike iznosi 36,50 KM, i mogu je koristiti zaposleni, ali i svi drugi građani koji ne pripadaju ostalim kategorijama. To su studenti, đaci i penzioneri, pri čemu je mjesečna karta za penzionisana lica najjeftinija i iznosi 13 KM.
Nezaposleni građani, koji nisu obuhvaćeni kategorijama popusta, prinuđeni su da kupuju radničku mjesečnu kartu, koja je najskuplja. Za kupovinu ove karte nije potrebna nikakva potvrda poslodavca.
Iz Administrativne službe Grada potvrđeno nam je koja lica imaju povlastice u javnom prevozu, prema ugovoru sa javnim autoprevoznicima.
“Tim ugovorima je precizno utvrđeno da besplatan prevoz u gradskom i prigradskom prevozu imaju roditelji poginulih boraca, djeca poginulih boraca koja pohađaju osnovnu školu i slijepa lica sa pratiocem. Pravo na umanjenje cijene karte imaju invalidi I i II kategorije, djeca poginulih boraca koji pohađaju srednju školu i fakultet i supruge poginulih boraca koje nisu penzioneri”, rečeno nam je u Administrativnoj službi.
Za nezaposlene osobe koji nisu ni u jednoj od navedenih kategorija, popusta nema. Grad nije u mogućnosti, zbog postojećeg popusta, da bilo kojim drugim korisnicima omogući povlastice u prevozu. Stoga nezaposleni mjesečno moraju izdvojiti 36 KM, iako nemaju nikava primanja.
Sa druge strane, autoprevoznici imaju prihvatljiviju varijantu za ove kategorije stanovništva. Naime, korisnici prevoza mogu kupiti set od pet komada karata po cijeni od 6 KM, a to je u prosjeku dva povratka autobusom.
“Mogu se kupiti taloni od šest karata po 1,20 KM, to građani najviše koriste. Uostalom, šta će nekom mjesečna karta ako nije zaposlen, mislim da nema potrebu baš svaki dan ići autobusom”, rekli su nam u preduzeću “Bočac turs”.
U “Autoprevozu” kažu da je radnička karta slobodna i da je mogu koristiti svi građani, bez obzira da li su zaposleni ili ne.
“To je jednostavno mjesečna karta, samo je nazivaju radnička, ali je dostupna za sve. Postoje određene kategorije koje imaju popuste, ali cijene karata ne definišemo mi, već Grad”, kažu u “Autoprevozu”.
Nezaposleni građani ipak negoduju. Iako nemaju potrebu ići svaki dan na posao, odlaze u posjetu prijateljima i porodici, idu u kupovinu ili vode djecu u grad.
“Jedno vrijeme nisam kupovao mjesečnu kartu, i shvatio sam da mi mnogo para ode na pojedinačne karte. Išao sam i pješke dok je bilo lijepo vrijeme Sedmično idem i po nekoliko puta autobusom, viđam se sa prijateljima, izlazim, a i aktivno tražim posao te odlazim na razgovore. Čini mi se da se ipak više isplati da kupim tu radničku kartu, iako sam na birou”, rekao nam je Banjalučanin M. P.
U susjednoj Srbiji radnička mjesečna karta za prvu zonu iznosi 1.952 dinara (oko 33 KM). Međutim, postoji i građanska karta koja je dostupna za sve građane i košta 2.145 dinara (oko 36 KM). Najjeftinija je, pak, mjesečna karta za korisnike materijalnog obezbjeđenja i mogu je koristiti svi građani sa spiska Centra za socijalni rad. Ona iznosi 880 dinara (oko 15 KM).
U Hrvatskoj je javni prevoz nešto drugačije organizovan. Naime, u Zagrebu studentska, srednjoškolska, penzionerska i socijalna karta košta 120 kuna (30,80 KM). Opšta mjesečna karta iznosi 360 kuna (oko 92 KM), pa tako Hrvatska ima najskuplji javni prevoz u regionu.
eTrafika.net – Jovana Savanović
