fbpx

Jako je nezahvalno upustiti se u raspravu o karakteru ljudske prirode, jer ona uglavnom vodi u ćorsokak i rijetko kad se postigne neki dogovor o tome šta je to što bi se moglo pripisati svim ljudskim bićima na ovoj planeti. Neki bi tu stavili ljubav, drugi pohlepu, treći častoljublje i tome slično, ali ono što se ne pominje često, a što svakako jeste relativno česta pojava jeste neobjašnjiva želja za prihvatljivom formom naspram suštine nekog pojma.

Formalnost, sama po sebi nema nikakav značaj, ali ono što ona proizvodi kao nuspojavu jesu određena osjećanja i reakcije kod ljudi, jer ljudi uvijek imaju neka očekivanja i njihovo neispunjenje proizvodi nezadovoljstvo. Forma nekog pojma najčešće ne oslikava realno njegovu suštinu, nego je oni koji se njome služe, naročito u javnom političkom životu, nerijetko prilagođavaju trenutnim interesima i potrebama, uglavnom ličnim. Ljudi su spremni dati svoj život za suštinski beznačajne stvari, kao što je tuđi lični interes, ako je formalno zaodjeven u odoru nacionalnog opstanka.

Nego, šta to praktično znači? Pa znači da prazan tanjir ostaje prazan, pa makar bio od porculana, znači da su ti beznačajne srebrne viljuške ako nemaš šta nabosti na njih! Znači da ti donošenje najboljih zakona na kugli zemaljskoj vrijedi koliko i lanjski snijeg ako se valjano ne sprovode i ne tumače kako treba. Ljudi koji ne prezaju ni od čega da bi ostvarili svoje ciljeve spremni su na sve moguće načine kamuflirati ih i predstaviti ostalima kao ciljeve od opšteg značaja, i da bi to ostvarili neophodno je promijeniti način na koji će ih artikulisati u javnosti, a to je upravo njihova forma. Neki to nazivaju i demagogijom. Njome se, dakle, služe oni koji žele da vas uvjere da je prazan tanjir na vašem stolu zapravo pun, da vaš stomak ne krči zbog toga što je prazan, nego zbog nekih drugih razloga i tome slično. Nerijetko vas i uvjeravaju da vam prijeti neka velika opasnost (znaju oni, vidjeli su!) i da je upravo sada najvažnije da oni budu ti koji će vas predvoditi u toj velikoj borbi, borbi na život i smrt, borbi od koje zavisi vaša budućnost. I tako ćete vi da skandirate i ponavljate za njima velike riječi, snažne parole o slobodi, pravdi i jednakosti, dajući sve od sebe da što je moguće više doprinesete konačnoj Velikoj pobjedi.

Foto baza

Naravno, sve je to jedna obična smijurija i loša predstava za lošu publiku, jer u suštini to je isto kao da gledate čovjeka zavezanih očiju kako stoji sam na livadi i vitla mačem oko sebe, boreći se sa strašnim i nepostojećim neprijateljem, a drugi stoji do njega, podsmjehuje se i govori mu gdje se ovaj navodno nalazi. Čovjek slabe pameti, uskih vidika ili jednostavno čovjek obuzet egzistencijalnim problemima koji nema vremena o tome da razmišlja olako će to prihvatiti kao nešto sasvim izvjesno i slijediće te vođe smatrajući da je to jedino ispravno, i za njega i za sve ostale. Oni nešto pronicljiviji i načitaniji, ili, bolje rečeno, nagledaniji, ubrzo će shvatiti o čemu se radi, ali njihove riječi neće imati skoro pa nikakva uticaja na ove sljedbenike, budući da su već zadojeni opasnom, zapaljivom retorikom samoprozvanih vođa i kojekakvih prevaranata.

Gledajući u jednoj TV emisiji predsjednika Unije studenata Republike Srpske, Nikolu Dronjka, čovjek ne može a da se ne otme utisku da gleda u budućeg političara, ministra zdravlja ili tako nešto, a ne u legitimno izabranog predstavnika svih studenata u dragoj nam Republici. Velike riječi su anestezija za narod, i što ih više sluša, sve manje radi, to je paradoksalno, ali je tako kako je. Ja nikada nisam imao povjerenja u ljude koji se previše razbacuju ofucanim frazama i neuvjerljivim slobodarskim parolama. Nekako mi to izgleda kao da neko duva u slabu vatru na obronku šume, ne bi li nekako izazvao požar, nikome drugom potreban osim njemu samom.

Sjedeći na kafi sa prijateljima, dobio sam neki letak na kome su pozivali studente na Studentski plenum, gdje bi raspravljali o tekućim problemima i usaglasili određene zaključke sa kojima bi izašli pred nadležne institucije. Prva na listi stoji stavka o školarinama. Potičem iz prosječne radničke porodice, tako da imam puno pravo da o tome govorim. Školarine kod nas su višestruko manje nego u zemljama u regionu i mislim da po tom pitanju studenti nemaju mnogo štošta da traže. Oni kojima je i previše tih 440 KM (toliko iznosi školarina na većini fakulteta) imaju mogućnost da se potrude i očiste godinu na vrijeme i tako zasluže školovanje o trošku države, plaćajući samo administrativne troškove koji iznose 40 KM. Međutim, glavni problem, kako rekoše, predstavljaju školarine za vanredne studente, koje iznose oko 1500 KM, ali opet, čista godina i molba dekanu dovoljni su da se dobije status redovnog studenta.

Optužbe da se državni budžet popunjava studentskim parama su toliko glupe, da bi se i dijete nasmijalo. Prostom računicom došlo bi se do zaključka da bi se novcem koji bi se, eventualno, izvukao od studenata promjenama cjenovnika moglo isplatiti tek par plata dvojici, trojici profesora, dakle, u suštini beznačajno. Još jedna demagoška lakrdija. Dalje, tamo je bilo navedeno da će se raspravljati o ispitnim rokovima, motivisano, vjerovatno, ukidanjem oktobarskog roka na Pravnom fakultetu, prema riječima starijih kolega, najkorumpiranijem fakultetu na banjalučkom Univerzitetu. Dronjak je u navedenoj emisiji rekao da moramo stalno davati rokove studentima i omogućiti im da stalno odgovaraju i izlaze na ispite i da ih tako „izvučemo iz kafana i sklonima sa ulica“, što mi je naročito bilo zabavno. Vrlo dobro mi je poznata studentska navika da se sve odlaže do posljednjeg trenutka, tako da uvođenje novih termina i rokova vjerovatno ne bi ništa bitno izmijenilo, jer i ovako se svi oslanjaju na septembarski rok i uzdaju se „da će i ove godine odobriti oktobarski“ ne bi li nekako pozavršavali sve te obaveze. Da ne bude da sam licemjeran, i sam sam rob takvoj navici bio do sad i pokušaću da ispravim u ovoj akademskoj godini, ali prosto, situacija je takva kakva jeste i ne vrijedi sebe lagati. Ni sebe, a kamoli ostale.

Pored ove dvije stavke, navedeno je i da će teme razgovora biti neefikasnost studentskih službi, prolaznost kod određenih profesora itd. Što se tiče studenskih službi, tu bi se dalo reći mnogo toga, zaista ponekad zna biti naporno i dosadno, mada smatram da bi najveći pomak za naš Univerzitet u cjelini bilo uvođenje elektronskog prijavljivanja ispita, a to bi uveliko smanjilo i problem sa radom studentskih službi, budući da bi bile manje opterećene. Kada je riječ o profesorima, tj. o onima kod kojih je mala prolaznost, smatram da je nephodno prići tom problemu sa više stanovišta, osmotriti ga iz više uglova jer nije tako jednostavno kao što bi pojedini rekli. Lično sam svjedok da su studenti koji su položili ispite kod najtežih profesora na fakultetu nakon toga govorili o njima uglavnom pozitivno i sa poštovanjem, smatrajući da im je to znanje višestruko pomoglo tokom daljeg studiranja. Naravno, uvijek postoji mogućnost da je to samo sujeta onih koji su se napatili, pa sada žele i onima koji dolaze poslije njih da prođu sve ono kroz šta su oni prolazili dok nisu položili taj ispit i onda hvale i protiv svoje volje onoga kojeg su nekada kudili, mada bih prije rekao da su to usamljeni slučajevi.

Postoji i druga vrsta profesora, oni zapravo i predstavljaju problem koji treba riješiti i protiv kojih se treba boriti, a to su oni koji često i bez razloga obaraju studente da bi sebi podigli ugled ili čekaju da im ponude mito, seksualne usluge i slično. Njihov odlazak sa visokoškolskih ustanova je cilj koji treba da ujedini i studente i ostale profesore koji svoj posao obavljaju pošteno, kao i sve oni koji su na bilo koji način vezani i i odgovorni za rad Univerziteta. To je dakle stvar kojoj se mora ozbiljno pristupiti i koju neće biti lako riješiti, za šta je potrebno mnogo vremena (neki od njih su „pustili korijenje“, tako da ih je teško skloniti sada, uprkos dokazima i optužbama) i mnogo truda i volje, prije svega volje onih koji se pitaju.

Kada je govorio o promjenama cjenovnika vezano sa one koji obnavljaju godinu, Dronjak je rekao da on „izjednačava loše i dobre studente, što je dobro“, kako je prenio jedan portal. Uz dužno poštovanje, ovo je ipak uvreda za sve nas koji se trudimo biti dobri na fakultetu, a samim tim i valjano obavljati posao za koji se na istom obučavamo. Naime, prije promjene student koji obnavlja godinu plaćao je onoliko koliko ima nepoloženih ispita, tj. u zavisnosti od toga koliko ECTS bodova prenosi. Po novom sistemu, utvrđena je jedinstvena cijena koju će plaćati svi oni koji obnavljaju godinu i iznosi oko 110 KM, ili otprilike jednu četvrtinu od standardne godišnje školarine. Nakon što su studenti reagovali na to (što je malo kontradiktorno u odnosu na ono što je Dronjak izjavio), nadležni su reagovali i vratili stari cjenovnik. Naravno, opet jedna velika smijurija i bio bih zaista srećan kada bi mi neko objasnio šta se tu zapravo dogodilo. Nije im se svidjelo to što im se sviđa novi cjenovnik, pa su zahtijevali da se vrati onaj stari, koji im se ne sviđa? To mu tako dođe na kraju.

Najlakše je, kažu, kritikovati. Nego, koji bi to bil stvarni, suštinski problemi studenata u Republici Srpskoj? Evo, prvo što mi pada na pamet jeste neopremljenost fakultetskih biblioteka, što ne znači da je to najveći problem, nego samo jedan u nizu koje treba riješiti. Uglavnom, nisam upućen koliko se projekata koje sprovode studentske organizacije pozabavilo tim problemom, mada ne smatram da se ijedan bavio time. Očito je da studenti više vremena provode u kafanama, nego u bibliotekama, čim im je veća briga to što nema dovoljno rokova, iako nemaju odakle učiti za te nesretne ispite koje trebaju polagati. Daleko od toga da studenti moraju zaboraviti na kafane dok studiraju, naprotiv, jer sve ono što se nauči nerijetko tek za kafanskim stolom (ili šankom) dođe do izražaja, a oni najsmjeliji upuštaju se i u najopasnije rasprave upravo u kafani i tako su se u prošlosti rađale i velike i ideje i revolucije koje su ostavile traga u društvu. Samo, kao što je već poznato, krajnosti su rezervisane samo za budale, tako da pretjerivanje u bilo čemu nije dobro, kako sa bibliotekom, tako i sa kafanom. Jedan od rijetkih slučajeva kada ona žućkasta sredina može postati „zlatna“.

Dalje, problem je nedostatak praktičnog rada, preobimna teorija koja vam dođe kao gomila sjemena koje nemate gdje posaditi i samim tim je beskorisna. Siguran sam da je jedan dan rada na terenu korisniji nego čitava sedmica provedena u učionici, ali opet, i jedno i drugo su neophodni da bi sve funkcionisalo kako treba. Čini se da se još uvijek nismo kako treba oslobodili stega koji nam je ostavio prošli sistem, a to je dogmatska ideologija koja je uticala i na formiranje sistema visokog obrazovanja, koje nije dozvoljavalo toliko drugo i drugačije shvatanje društva i života, pa su studenti bombardovani svakakvom literaturom i gomilom bespotrebnih knjiga, što se prvenstveno odnosi na društvene nauke. Svako obrazovanje, ili nauka, koja je u službi neke ideologije ne može funkcionisati kako treba upravo zato što ideologije nude jednostran pogled na život, a da bi se čovjek ozbiljno bavio naukom mora biti otvorenog uma i spreman da mijenja svoje mišljenje ukoliko mu neko dokaže da nije upravu. Jedan od velikih problema bio bi i nepostojanje vizije o tome šta činiti nakon završetka fakulteta, budući da je tražnja za radom na tržištu veoma mala, a čak i kada izađe oglas za neki posao traži se iskustvo u radu, a odakle nam to? To zna prilično demotivisati studenta i takođe predstavlja jedan od problema.

Postoji još mali milion raznih problema oko kojih bi se dalo raspravljati i razgovarati o rješenjima za iste, ali o tome bi glavu trebalo da razbijaju oni koji su se prihvatili odgovornosti i zauzeli određene funkcije u studenskim organizacijama. Zašto bih ja, ili bilo ko drugi bio novi Risto Podvožnjak i tako pravio od sebe budalu, kad to ionako neće ništa značajno promijeniti? Moja želja nije da ovim tekstom uvijedim bilo koga, pa tako ni ovoga čije se ime spominje i u samom naslovu, nego da jednostavno kritički promislim o aktivnostima studenskih organizacija i formulisanju ciljeva koje žele postići.

Ono što treba pohvaliti jeste otvaranje studentske ambulante i dvorane u okviru kampusa, po meni, najljepšeg mjesta u Banjoj Luci. Postoji još mnogo stvari koje bi se dale pohvaliti, ali to nije u interesu, ni onih koji ovo čitaju, ni onih na koje se ovaj tekst odnosi. Mislim da je vrijeme da se prevaziđe ta smiješna retorika i razbacivanje velikim riječima, jer nema od njih koristi. Potrebno je fokusirati se na stvarne probleme studenata i djelima dokazati da nisu poslušnici vlasti i da su zaista predstavnici studenata u čije ime sve to rade. Nije tajna da većina studenata nema povjerenja u organizacije koje ih predstavljaju, jer uglavnom smatraju da tamo mnogi idu samo zato da bi obezbijedili sebi funkcije nakon završetka fakulteta ili zarad sopstvene koristi. Čak i oni koji uđu sve to sa iskrenim i časnim namjerama, izađu iz toga prljavih ruku jer su bili prinuđeni da igraju po pravilima koja onemogućavaju bilo kakvo samoinicijativno djelovanje.

Moja najveća želja bila bi da se to stanje i ta slika promijene, ali trenutno ne vidim nikakvu perspektivu za takvo nešto. Prijetnje spaljivanjem ispred zgrade Vlade, pa sva ta priča o korupciji, zatim davanje podrške rektoru Staniću nakon što su toliko toga ružnog rekli o njemu, pa je sve to ubrzo zaboravljeno, samo je još jedna neslana šala dokone studentarije, tako ispade. Ne bih da budem pesimista, ali sve mi se čini da se ništa ozbiljno neće promijeniti ni nakon ovoga plenuma i velike blokade saobraćaja na 5-6 minuta. Spusti se zavjesa i to je to, publiko, vidimo se na sljedećoj predstavi, cijena ostaje ista, a za djecu i vojnike, naravno, džaba. Zbogom!

eTrafika.net – Vojislav Savić

Napiši komentar