Porodično nasilje svaku ženu stavlja u težak i složen položaj. Situacija je još gora ukoliko se radi o ženi koja je višestruko marginalizovana.
Piše: Vanja Stokić; Video: Ajdin Kamber; Foto: Amel Uzunović – Foto baza
Udruženje „Romani ćej“ (Romska djevojka) okuplja romsku zajednicu u Prnjavoru, Modriči i Vukosavlju. Kroz edukacije i rad na terenu dobijaju infomacije o slučajevima nasilja u romskim porodicama.
„Znalo mi se desiti da me posle radionice nazvala sestra žrtve nasilja. Više puta je prijavljivala institucijama, na kraju smo morali mi da zovemo sigurnu kuću, gdje je sigurna kuća primila žrtvu nasilja. Posle je morala da otputuje iz ove države, da bi se jednostavno sakrila od nasilnika jer je prijetio da će je ubiti. Ona se plašila za život sebe i djece. Kasnije smo dobili informaciju da se ona vratila, da je muž izbo nožem. Da je ponovo u zatvoru, da ne znaju šta će sa njom, gdje će je smjestiti. Muževa porodica ne želi je nazad u tu kuću a žrtva nasilja je na ulici“, govori nam Snježana Mirković iz udruženja „Romani ćej“.
Žene koje su višestruko marginalizovane su u većoj opasnosti da će postati žrtve nasilja. Takođe, veća je mogućnost da neće prijaviti nasilje ili da će se vratiti nasilniku.
„Sigurno ženi koja je neobrazovana, koja je nezaposlena, Romkinja i desi se nasilje, sigurno da je ona u većem riziku da će prećutati. Sigurno da je u većem riziku da će se vraćati nasilniku. Pritom nije imala susret sa institucijama, sa policijom, sa pravosuđem. Veći joj je problem da uđe u tu priču, da to prijavljuje i da ide ka tome da se izvuče iz nasilja“, objašnjava nam Dragana Radulović, psihološkinja u Centru za socijalni rad Prnjavor.
Nezaposlenost, ovisnost o mužu, djeca, manjak dokumenata, stigma. Sve su to razlozi koji otežavaju Romkinjama da napuste nasilnika.
„Čak nam se dešavalo da se žena osnaži i prijavi nasilje, a da je muževa porodica osuđuje. Čak se desilo nekad i da je njena lična porodica osuđuje. To daje do znanja drugim ženama u romskoj zajednici da to nije prihvatljivo, da to nije u redu. I zbog čega žene najčešće odustaju i ne prijavljuju nasilje“, govori Snježana Mirković.
Pored svega toga, žene često ne vjeruju da će institucije riješiti njihov problem. Kako Snježana govori, dešavalo se da se institucije uopšte ne odazovu na poziv.
„Dobijemo informaciju da je žena prijavila nasilje, ali policija nije izašla na teren. Ili ako je policija izašla na teren, u Centru za socijalni rad joj nisu dali dokument da ide u sigurnu kuću“, navodi ona.
Na inicijativu Udruženja, u Prnjavoru je prije desetak godina osnovana radna grupa za prevenciju nasilja, koju čine predstavnici institucija. Kroz rad te grupe poboljšana je saradnja sa policijom i Centrom za socijalni rad.
Kako bi pomogli Romkinjama da budu finansijski nezavisne, udruženje „Romani ćej“ organizuje edukacije izrade biznis plana, nakon kojih žene dobijaju podršku da pokrenu svoje male proizvodnje. Neke od njih su kroz projekte dobile donacije plastenika, sjemena ili domaćih životinja.
„Imamo žene koje deset godina imaju plastenike i proizvode hranu, za svoju porodicu i za prodaju. Neke žene se bave uzgojem pilića već 5, 6 godina. Takvim ljudima ne treba da daješ novac svake godine, pomagati da idu u Centar da traže jednokratne pomoći. Treba joj samo dati šansu da bi ona mogla nastaviti da radi ono što najbolje zna“, ističe Snježana Mirković.
Udruženje takođe posjeduje CNC mašinu i organizuje obuke za rad na njoj. Plan je da registruju firmu u kojoj će biti zaposlene Romkinje, kako bi mogle da plasiraju svoje proizvode na tržište.
„Tačno je da kad je žena ekonomski osnažena, da je ojačana, da je samostalnija, da joj je lakše napustiti zajednicu ako je udata za nasilnika. Ima svoj dinar, može platiti stan, može otići iz te porodice. Ne mora biti ovisna o muškarcu. Imamo primjere gdje su žene jednostavno napustile i kuću i muža, same žive sa svojom djecom od svog rada“, naglašava ona.
Obrazovanje i osvještavanje su bitne stavke u prevenciji nasilja. Da bi žena prijavila nasilje, potrebno je prvo da ga prepozna, a zatim i da zna kome da se obrati.
„Raditi na tome da se što više Roma i Romkinja obrazuje. Djeca kroz školski sistem mogu dobiti informacije šta je to nasilje, kako se možemo zaštititi. Mi godinama bilježimo upravo tendenciju češćeg prijavljivanja nasilja u 16 dana aktivizma, za borbu protiv nasilja u porodici. Prosto tad učestalije pričamo o nasilju, oblicima nasilja, načinu na koji se određene stvari mogu prijaviti, na koji način se procesuiraju. Time i djeca kroz školski sistem, i njihove porodice, dobijaju informaciju šta mogu očekivati od institucija“, naglašava Dragana Radulović.
