Čak 2.336 godina nakon smrti najvećeg vojskovođe antike, a vjerovatno i svih vremena, u moru internetskog otpada pročitao sam tekst, ustvari teoriju koja mi je bar na kratko vrijeme zaokupila pažnju. Kako je vrijeme proticalo, tako je raslo i interesovanje za nju. Tada sam se prepao jer kažu da je to klasičan osjećaj koji imaju oni koji se upecaju na neku od mnogobrojnih teorija zavjere koje kruže oko nas. Tada ti apsolutno sve postane logično i smisleno, a svaka informacija koju dobiješ potvrđuje već kreirano predubjeđenje.
Međutim, moram reći da ovo zaista nije niti takva teorija niti takav tekst, nego jedna rekao bih normalna teorija, nimalo nalik na one tipa „Ancient aliensa“ komično – zabavnog tipa. Ovdje se radi na jednom pogledu na ovu tematiku koji se, ukoliko se dozvoli pristup naučnicima, može biti dosta lako potvrđen ili pobijen.
Ovdje se radi o svetom gralu arheologije, davno izgubljenoj grobnici Aleksandra Makedonskog. Da sam pročitao taj članak ranije, dok sam u srednjoj radio maturski na istu temu, bio bi mnogo, mnogo zanimljiviji. Ali i ovako je bio cenzurisan, u dijelu u kojem sam pisao o Aleksandrovoj homoseksualnosti o kojoj su pisali mnogi istoričari, ali pošto to nije 100% ustanovljena stvar, i pošto nisam ipak imao fotografiju Aleksandra u zagrljaju svog pratioca, prijatelja i generala Hepaestiona, morao sam da se pokorim.
Možda je malo poznato, ali ova izgubljena grobnica je postala „izgubljena“ tek od 4. vijeka nove ere (tj. od 300-tih godina). Do tada je gotovo 700 godina stajala u Aleksandriji kao centralno grobno mjesto i mauzolej vladara Egipta iz Ptolomejeve dinastije i naravno Aleksandra. Nakon smrti u Vavilonu i obavljenih priprema sarkofag je krenuo prema Makedoniji. Negdje u Siriji, Aleksandrov general Ptolomej (budući vladar Egipta) je ili ukrao ili preusmjerio konvoj u Memfis, da bi ga njegov nasljednik Ptolomej Filadelfus premjestio u Aleksandriju. I tu je ostao do kraja antičkog perioda.
Od kolikog značaja je bila ova grobnica govori i to da su je rimski carevi posjećivali stotinama godina kasnije. Zabilježene su posjete Pompeja, Cezara, Oktavijana, Kaligule, Septimija Severa, Karakale. Za mnoge ove posjete veže se i po neka anegdota. Tako je prema izvorima, Oktavijan želeći da mu dodirne njegovo lice nehotično otkinuo komad nosa, dok je Kaligula napustio Aleksandriju sa Aleksandrovim oklopom. Septimije Sever je zatvorio grobnicu za javnost, a posjeta njegovog sina Karakale bila je posljednja zabilježena i nakon toga podaci o grobnici polako nestaju.
I sada dolazimo do mogućeg raspleta situacije, koji je ponudio britanski istoričar Andrew Chugg, kojem je Aleksandar glavni predmet istraživanja. Prema Chugg-u, nestanak grobnice se poklopio sa velikim nemirima koji su pogodili Aleksandriju i vjerskim sukobima uzrokovanim širenjem i jačanjem hrišćanstva, te sukobom sa paganima i Jevrejima. Svega nekoliko godina nakon posljednjeg istorijski zabilježenog podatka o grobnici, u Aleksandriji se pojavljuje nova grobnica o kojoj do tada nije bilo govora. Grobnica Svetog Marka, aleksandrijskog biskupa, osnivača hrišćanstva u Aleksandriji, kojeg su na kraju stanovnici Aleksandrije lišili života na brutalan način.
Sveti Marko je i rođen i umro u 1. vijeku i 300 godina nije bilo podataka o njegovom grobu. Nekoliko ranijih izvora navelo je da mu je tijelo spaljeno nakon smrti, da bi se njegovo mumificirano tijelo pojavilo u sred velikih previranja u gradu. Poenta priče prema Chuggu je da se u to vrijeme koje je prethodilo konačnom sukobu između mnogobrojnih vjerskih zajednica u Aleksandriji, (koje predstavljaju definitivni kraj antičkog i početak srednjovjekovnog perioda, koji je opisan u filmu Agora, gdje se može vidjeti nivo netrpeljivosti, fanatizma i divljaštva između sukobljenih strana), ili su ovu zamjenu učinili pagani želeći zaštititi svoju najveću svetinju, božansku figuru i spasiti je od uništenja, jer tu sudbinu su doživjeli svi paganski hramovi, ili je čak neko iz crkvene hijerarhije odlučio da Aleksandrovo tijelo postane tijelo Svetog Marka, kako bi dobili moćnu ikonu i simbol transformacije Aleksandrije u hrišćanski grad.
Markovo (ili Aleksandrovo) tijelo je nakon što je Egipat pao pod arabljansku vlast u 7. vijeku, u 9. vijeku je grupa Venecijanskih trgovaca u tajnoj akciji uspjela da ukrade mumificirane ostatke i prenese ih u Veneciju gdje su smješteni u istoimenu baziliku. Eto, ni 400 km od nas moguće je da se nalazi grob osobe koju vijekovima traže.
Kao što je već navedeno, ovo se može lako dokazati ili opovrgnuti. S obzirom da je razlika u rođenju Aleksandra i Marka više od 300 godina, današnja veoma pouzdana testiranja to mogu lako pokazati. A za one koji ne vjeruju u testiranje radioaktivnim ugljenikom, postoji i drugi, mnogo primitivniji način – dvije dokumentovane rane koje je Aleksandar zadobio u svojim pohodima, od koje je jedna prema izvorima oštetila i jednu nožnu kost. XXI je vijek, tijelo je mumificirano i očuvano, tako da nema sumnje da je tu ranu moguće otkriti, ako postoji i ako su izvori tačni.
Pošto ova teorija kruži internetom već nekoliko godina, sigurno je doprla i do ušiju Crkve. Da li će dozvoliti ovo testiranje? To ne bi bilo prvi put. Nakon godina vijećanja, Crkva je 1988. dopustila testiranje Torinskog platna, za koji Crkva vjeruje da je u njega bio omotan Isus nakon smrti. Testiranje je obavila ekipa sa Oksforda, Univerziteta Arizona i Švajcarskog nacionalnog instituta za tehnologiju i ustanovili su sa 95%-tnom sigurnošću da je platno iz Srednjeg vijeka (između XIII i XIV vijeka). Sudeći po ovome, od dozvole za testiranje Svetog Marka neće biti ništa.
eTrafika.net – Goran Stojković
