fbpx

Nebojša Vukanović, lider pokreta „Za pravdu i red“, iako na oktobarske izbore ne izlazi kao samostalni kandidat, siguran je da će njegova lista biti najveće iznenađenje izbora jer su ljudi željni novih lica i drugačije politike. Vukanović je predao Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) kandidatske liste za Opšte izbore za devet izbornih jedinica za Narodnu skupštinu RS i tri jedinice za Parlamentarnu skupštinu BiH. U razgovoru za eTrafiku, potvrdio je svoje odranije poznate stavove o mnogim ugroženim grupama u Srpskoj, ali i otkrio gdje smo kao društvo zakazali.

Tekst i foto: Snježana Aničić Petković

Penzioneri, borci i ratni vojni invalidi jedva sastavljaju kraj s krajem, zdravlje im je narušeno i imaju niska ili nikakva primanja. Da li je, još uvijek, moguće popraviti njihov položaj ili smo zakasnili? Šta biste Vi prvo promijenili u njihovom slučaju?

Foto baza

Prije svega smo zakasnili prema demobilisanim borcima VRS, prošlo je skoro 28 godina od završetka rata i nažalost mnogi borci nisu dočekali, ne da im se država za koju su se borili oduži već da imaju život dostojan čovjeka. Vidjeli smo i sami da je Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite kao ministarstvo lovaca. Davali su novac na razne gluposti, a da država za koju su se ljudi borili i ginuli četiri godine nije u stanju da obezbijedi mizeran borački dodatak niti uslove za život. Znamo da su potrošene stotine miliona maraka na nabavku informatičke opreme, na propale projekte, a da mnogi borci žive životom koji nije dostojan čovjeka i da su na granicama egzistencije. U Trebinju je nekoliko boraca prve kategorije za kratko vrijeme izvršila samoubistvo jer nisu mogli da podnesu život. Kada se promijeni vlast potrebno je da neko ko je istinski predstavnik boraca bude ministar za boračka pitanja, da nađemo obrazovanu, časnu i poštenu osobu koja bi prvo izvršila reviziju jer znamo da su mnogi dobili neku vrstu nagrade od stranke i politike, a nisu imali dana provedenog na ratištu. Dobijali su potvrde da su borci prve kategorije, a nisu vidjeli baruta i sigurno imamo duplo više boraca na spisku nego što ih je realan broj. U budžetu ima dovoljno novca da se obezbijedi kolika-tolika materijalna sigurnost za demobilisane borce i da se pravednije raspodijeli.

Što se tiče penzionera, znamo da oni sa minimalnim penzijama jedva preživljavaju sa 10 ili 15 KM dnevno. U RS imamo jedan odsto ljudi koji imaju bogatstvo koje su stekli političkim vezama i korupcijom, a ostali se bore za golo preživljavanje i egzistenciju. Preko noći se ništa ne može promijeniti, ali je bitno da se pokaže politička volja, da se društvo uravnoteži i da se smanji jaz između siromašnih i bogatih.

U posljednje vrijeme svjedoci smo učestalih povreda radnika na radu kojih je najviše u građevinarstvu i često završavaju smrtnim ishodom. Podaci pokazuju da u oblasti bezbjednosti na radu nismo na zadovoljavajućem nivou. Koliko je sistem zakazao i gdje je stvarni problem? Šta može da se uradi da bi se poboljšala zaštita na radu?

Prije svega je problem to što su institucije zakazale i što imate inspekcije koje ne rade svoj posao. Pokrenuo sam niz pitanja o položaju radnika npr. kompanija Nešković, Pađeni… Trudio sam se kao poslanik da obuzdamo te moćnike, da se poboljša položaj radnika. Mi imamo relativno dobre zakonske norme, međutim problem je što su inspekcije pod kontrolom vladajuće partije. Ako je neki gazda dio vladajućih struktura, ima mogućnost da radi šta hoće i siguran je da mu, zbog političke korupcije, neće doći inspekcija. Kazne su mizerne, potrebno je da se institucije oslobode i rade u skladu sa zakonom.

FBiH je zabranila izgradnju MHE. Šta to konkretno znači za RS? Da li je spremna da ih zabrani? Kako Vi planirate da branite naše rijeke?

Ja sam snimio desetine priloga o gradnji „Pavgorda“ u Foči i o tome sam govorio u Narodnoj skupštini RS. Efekat MHE na elektroenergetski sistem je beznačajan, građani ih plaćaju, a korist imaju samo investitori. Znamo da iza mnogih MHE stoje politički moćnici, konkretno u Trebinju, vlasnica nekoliko mini solarnih elektrana je supruga gradonačelnika Mirka Ćurića i time peru svoj prljavi novac. Korist za društvo je nula, a uništavaju se rijeke. Miljevina je prije 70 godina imala riješeno vodosnabdijevanje, a onda su izvor rijeke okrenuli u cijev da se proizvodi struja. Danas Miljevina ima daleko manje stanovnika, a škola i druge ustanove nemaju vodu. Sve je to interes lokalnih moćnika koji su željeli da na taj način dodatno zarade, a posljedice po društvo su ogromne. Naravno da treba ispitati sve dozvole, zabraniti gradnju ali i sve one MHE koje ugrožavaju ekosistem. Svi vidimo kakva su korita rijeka sada kada je ljeto. Moj stav je da treba zabraniti njihovu gradnju jer osim pranja novca i profita za tajkune, društvo od njih nema nikakve koristi.

Prije dvije godine ste imali sukob sa aktivistkinjom za prava osoba sa invaliditetom, zbog Vaše izjave o osobama sa posebnim potrebama. Da li smatrate da ste takvom izjavom poručili da osobama sa invaliditetom nije mjesto na pozicijama moći? Zašto nikada niste javno uputili izvinjenje iako se to tražilo?

Gospođa se otvoreno bavi politikom i ona je ulazila u politiku, putovala sa vladajućima i zahvaljivala Miloradu Dodiku kada je bio zemljotres. Ona je vrlo politički angažovana i nije neko ko predstavlja te kategorije. Ja sam rekao da imate ljude koji imaju dijabetes i da su osobe koje imaju posebnu potrebu za hranom, imate ljude koji ne smiju da jedu bijelo brašno i znači da i te osobe imaju neku vrstu posebne potrebe. Ta moja izjava nije bila usmjerena ni protiv djece niti protiv bilo koga, a iskorištena je u cilju da se na bilo koji način diskreditujem. Izjava je bila upućena Dodiku jer mi je psovao mrtvog oca nekoliko dana poslije sahrane i to me je jako povrijedilo. Upravo su moji odbornici pokrenuli pitanje i vršili pritisak da se završi Dnevni centar za djecu i omladinu sa posebnim potrebama u Trebinju što govori koliko smo privrženi toj populaciji, ali ne želimo bilo kakvim fotografisanjem da dobijamo poene. Ni na koji način nisam želio da uvrijedim bilo koga i da mislim da sam pogriješio uputio bih javno izvinjenje.

Ranije ste rekli da ne biste zabranili održavanje Povorke ponosa, ali ne biste ni prisustvovali takvom događaju jer doprinosi podizanju tenzija među građanima. Nasilje podstiču homofobi, a ne učesnici. Šta biste Vi uradili po pitanju bezbjednosti onih koji izlaze na ulicu da traže svoja prava?

Ja ne mogu braniti nešto što je dozvoljeno zakonom. Ako policija i institucije koje odlučuju o tome kažu da se može održati ili ne, ko smo mi da selektivno primjenjujemo zakon i pravdu? Mislim da je, prije nego što su te grupe počele da vrše javni pritisak, njihov položaj bio bolji jer nismo  društvo u kojem su takve stvari javno prihvatljive. Niko ne brani tim ljudima da imaju svoj život, ali ne vidim ni potrebu da se bore nekim javnim manifestacijama. Tim istupima sebi prave mnogo problema i još dugo će, u našem društvu, biti takvo stanje kakvo je trenutno i čime dolazi do brojnih reakcija ljudi.

Kako planirate u svoj program rada da uključite sve pomenute marginalizovane grupe? Da li tamo ima mjesta za njih i njihova prava?

Trudio sam se da svoj poslanički mandat iskoristim što više na način da zaštitim ljude koji su poniženi i obespravljeni i mislim da za sve grupacije koje smo naveli nisam imao mogućnosti, ali nekim svojim tekstovima i prilozima pomogao sam npr. samohranim majkama. Posebno sam ponosan što smo uspjeli da riješimo životno pitanje samohrane majke čiji je suprug preminuo od korone. Vodio sam i akcije pomoći višečlanim porodicama, tu je i porodica iz Sokoca koja je dobila novu kuću i stoku. Pomogao sam koliko sam mogao iz opozicije, a kada nemate budžet i resurse to je veoma teško. Mislim da ovo društvo mora biti dosta humanije jer ima dosta budžetskih sredstava da se ispravi i poboljša položaj mnogih kategorija koje su na margini. Na tom planu nije dovoljno urađeno, a upravo te grupe se često pokušavaju zloupotrijebiti za dobijanje poena. Stvari se ne rješavaju sistemski što je zapravo ključ svakog problema.

Napiši komentar