fbpx

Prema procjenama stručnih službi pretpostavlja se da je, tokom proteklog rata, u Bosni i Hercegovini silovano oko 20.000 djevojčica i žena. Tačan broj žrtava još uvijek nije poznat iako je prošlo više od četvrt vijeka. Ono što je poznato jeste da su osim žena žrtve bili i muškarci (3.000) pa čak i djeca. Neke procjene međunarodnih organizacija govore da je broj silovanih žena u BiH oko 50.000.  

Piše: Snježana Aničić; Naslovna fotografija: Ajdin Kamber – Fotobaza.ba

“U potpunosti tačan broj nikada neće moći biti utvrđen, jer kako brojati situacije kada su žene silovane više puta, svaki dan, sedmicama, u nedogled? Kako označiti brojem žene i djevojčice koje su ubijene nakon silovanja? U svakom slučaju, brojevi samo daju statistiku, a mi želimo vikati, iz sveg glasa, da iza svake statistike stoje osobe – preživjele, koje se često moraju nositi s posljedicama ovog nasilja do kraja života”, podsjeća Sabiha Husić iz Udruženja “Medica” iz Zenice.

Foto baza

Prema rezultatima istraživanja koje je „Medica“ iz Zenice provela, o dugoročnim posljedicama ratnog silovanja i strategijama suočavanja preživjelih u Bosni i Hercegovini,  žena se osjeća omalovaženo, njeno najintimnije biće je povrijeđeno, a njeno dostojanstvo je pregaženo.

Mnoge žene pate godinama, čak decenijama, od psiholoških i fizičkih posttraumatskih simptoma kao što su napadi panike, hronični bol i maligna oboljenja i jednostavno se osjećaju usamljeno u vlastitim životima. Stepen vjerovatnoće da traumatski simptomi postanu hronični veoma je visok za žrtve silovanja, više od 50 odsto, pokazano je istraživanjem.

Tea Rebac iz mostarskog Udruženja „Žena BiH“ objašnjava da tačne podatke nije moguće utvrditi zbog neprijavljivanja i kulture šutnje. Mnogi slučajevi silovanja nisu prijavljeni uglavnom zbog straha od stigmatizacije.

„Na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15 do 20 neprijavljenih slučajeva. Prošlo je i više od 26 godina od završetka ratnih događanja, ali žrtve još uvijek nisu dovoljno ohrabrene da o tome pričaju. Žene i djevojčice koje su preživjele silovanje, a pritom su ga prijavile ili nekome ispričale, ostaju ‘obilježene’, izolovane, izložene raznim primjedbama, komentarima i savjetima. Žrtva može da se ne sjeća svih ili nekih detalja traumatskog događaja, a takođe može iznova proživljavati scene silovanja. Reakcije se javljaju na emocionalnom, misaonom, tjelesnom i ponašajnom planu, a jačina reakcije može ovisiti o čitavom nizu faktora kao što je npr. ‘kult šutnje’ — obećanje sebi ili dogovor sa svjedocima, često članovima porodice, da nikada neće o tome pričati“, govori Rebac.

Psihičke, fizičke, kolektivne i ekonomske posljedice

Žrtve seksualnog nasilja suočavaju se najčešće sa posljedicama na psihičko i fizičko zdravlje.

„Kad se radi o psihičkim posljedicama često nisu vidljive i nisu jednako priznate kao fizičke posljedice. Teže se liječe, ali su dugotrajnije i razvijaju se stanja od depresije do traume. Često se govori o posttraumatskom stresnom sindromu. Govori se i o transgeneracijskoj traumi koja je česta na našim prostorima. Potrebno je sa tim osobama ozbiljno raditi jer neprerađene traume iz prošlosti se prenosi na mlade i mi nećemo imati trajni mir dok se rane iz prošlosti ne zacijele“, rekla je Nada Golubović iz banjalučke Fondacije Udružene žene.

Foto: Art Lens – Fotobaza.ba

Osim pomenutih posljedica, tu su i kolektivne koje predstavljaju jednu kolektivnu traumatizaciju, jer ratno silovanje narušava strukturu porodice i negativno utiče na društvo.

„Reakcije na traumatski događaj, odnosno traumu, su različite i mogu uključivati šok, užas, tupost, bespomoćnost, tugu, bol, osjećaj da to što se dogodilo nije istinito. Ako govorimo o psihičkim posljedicama, javljaju se noćne more, anksioznost, loša koncentracija, depresija, narušeno samopouzdanje, razvijanje fobija, seksualni problem, strahovi…“, napominje Rebac.

Psihologinja Dijana Đurić ističe da kod većine silovanih osoba ostaje prisutna PSTP simptomatologija u vidu košmarnih snova, problema sa spavanjem, povećane budnosti, konstantnog straha i promjena u porodičnom i socijalnom funkcionisanju, te da veliki broj žena osjeća kao da im je “duša umrla”.

Kako kaže, seksualno nasilje i tortura u ratu se razlikuje od svih drugih formi ove vrste zločina po svome opsegu, brutalnosti i  javnosti dešavanja. U ovim slučajevima  često govorimo o traumatskoj trijadi žrtva – počinitelj – posmatrač. Sve tri pozicije su psihološki nezdrave i moraju se tretirati da bi se prevazišle.

„Svi moraju preuzeti vlastite odgovornosti i moraju biti aktivni u ispravljanju grešaka. Osnovna greška u poslijeratnom periodu je bila što su se uglavnom samo žrtve stavljale u psihosocijalni tretman, a počinioci su uglavnom bili predmet pravosuđa bez mogućnosti da steknu uvid u svoje postupke i njihove posljedice. Promatrači su uvijek najbrojnija kategorija. Oni na sve to gledaju kao nešto što se njih ne tiče i uvijek misle da će to sve neko drugi rješavati. S druge strane i samo svjedočenje takvim događajima nosi određenu psihološku težinu, ali i odgovornost da se prekine zavjera šutnje. Pored toga u patrijarhalnim društvima teme vezane za seksualnost predstavljaju tabu temu i žrtve su na neki način stigmatizovane što predstavlja dodatnu traumu“, dodaje Đurić.

Bez podrške najbližih, žrtvama je život dodatno otežan što se posebno odražava na lični život i ostavlja ekonomske posljedice. Mnogi nisu uspjeli da se školuju zbog čega nemaju nikakvo ili stalno zaposljenje. Takav položaj znatno dovodi do pogoršanja i stvaranja loše slike o sebi, svojoj seksualnosti ili budućem odnosu prema partneru.

Suočavanje sa traumama nakon skoro 30 godina

Rad sa žrtvama i ponovno prisjećanje traume jednako je izazovno i bolno bez obzira na to koliko je vremena prošlo. Traumatsko iskustvo, kad se otvori, pobuđuje snažan osjećanja visokog intenziteta bez obzira na vrijeme proteklo od događaja.

„Ono što predstavlja problem je to što je mali broj žena bio spreman da o tome govori i mnoge od njih ni danas nisu spremne da priznaju šta im se dogodilo. Većina će se radije baviti somatskim tegobama i tražiti pomoć ljekara različitih specijalnosti nego psihologa ili psihijatra, jer je to socijalno prihvatljivije. Naime, već smo spomenuli da je uloga žrtve često praćena stigmom, a izražene su i predrasude prema osobama koje traže pomoć profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja. Upravo je stigma i glavni razlog izbjegavanja žrtve da stupi u bilo koji odnos ili kontakt  koji može imati i terapijski učinak“, govori Đurić.

Foto: Amira Skopljak – Fotobaza.ba

Seksualno nasilje u ratu je društveni problem i za ozbiljno prevazilaženje treba uključiti različite profesije i sektore.

„Tu su takođe prisuti stereotipi, po jednom se patnja žrtava  psihijatrizira i one se nastoje prikazati kao mentalno oštećene osobe tako da cijelo društvo prebacuje brigu i odgovornost  na područje mentalnog zdravlja koje ne može adekvatno odgovoriti mnogim potrebama žrtava. Po drugom stereotipu se sve funkcije žrtava svode na ulogu svjedoka ratnog zločina koji ofavorizira samo pravni sektor. Za rješavanje trauma seksualnog nasilja u ratu potreban je angažman svih: pravosuđa, zdravstva, socijale, NVO sektora, ali i  aktiviranje  svih aktera iz traumatske trijade“, pojašnjava psihološkinja.

Sigurne kuće jedina podrška

Sigurne kuće su trenutno jedini izvor podrške ženama koje se suočavaju s nasiljem bilo koje vrste. Dosadašnja praksa pokazuje da je netradicionalno povezivanje sigurnih kuća i vjerskih zajednica ključno za pružanje podrške ženama.

Iz Udruženja „Žena BiH“ poručuju da se treba nastaviti kontinuirano raditi na destigmatizaciji žrtava. Potrebno je olakšati proces ostvarivanja prava žrtava, te je u tom smislu neophodno napraviti izmjene kako bi se sam proces olakšao.

„Bitan čimbenik je važnost javne osude, zatim potreba osvješćivanja javnosti o problematici silovanih djevojčica i žena u ratu. Osnaživanje samih žrtava silovanja, zdravstvena i druga zaštita žrtava silovanja su takođe stvari koje su neophodne kako bi društvo preventivno reagovalo i osiguralo da se takvi zločini ne ponove u budućnosti“, napominje Rebac.

Osim podrške institucija potrebna je i ona koja dolazi od porodice i okoline. Žrtve je potrebno ohrabriti da pričaju o problemu, ali i da potraže adekvatnu pomoć.

„Žene kojima se to desilo u toku rata već su u srednjim godinama ili starije osobe i imaju niz bolesti koje treba da liječe. Često su siromašne pa ne mogu platiti liječnje niti lijekove. Njihovi procesi za reparaciju se rijetko vode u krivičnom postupku i upućuju se na parnični postupak što od njih traži dodatne troškove“, ističe Golubović.

Foto: Ajdin Kamber – Fotobaza.ba

Sve naše sagovornice su saglasne da je potrebno veće zalaganje institucija na svim nivoima vlasti.

„Zakonske odredbe koje se fokusiraju na ovu populaciju su ‘neprecizne’, a institucije koje bi trebalo brinuti o žrtvama ‘nepovezane’, te se na taj način žrtvama uskraćuje pravo na odštetu i rehabilitaciju koja im je potrebna. Zbog nedostatka, ali i izgubljenog povjerenja u institucije žrtve se sve više obraćaju NVO sektoru“, rekla je Rebac.

Osam nevladinih organizacija koje vode sigurne kuće u BiH će zajedno sa vjerskim zajednicama sprovoditi medijsku kampanju “Sigurni zajedno”, čiji je osnovni cilj da se podigne svijest o osobama koje su preživjele seksualno nasilje tokom rata. Kroz kampanju će se poslati jasne poruke o ovoj društvenoj skupini čijim pripadnicima je neophodna podrška kako bi ostvarili/e svoja prava, te imali/e pristup uslugama koje će im olakšati prevazilaženje traumatičnog iskustva iz prošlosti.

Napiši komentar