fbpx

U Republici Srpskoj najviše se prevode lična dokumenta i ugovori, rečenica je koja najbolje može opisati stanje u prevodilačkoj branši. Prevođenje je svedeno na dnevni, administrativni posao, dok se književna djela ne prevode ili se prevode veoma rijetko.

Piše: Goran Dakić; Naslovna fotografija: Photo Behla – Fotobaza.ba 

Prevodilac Siniša Bundalo kaže da je prevodilačka u istoj situaciji kao i izdavačka djelatnost. Najviše se, dodaje on, prevode „tekuće stvari“ – lične isprave, dokumenta i ugovori. Književna djela se, kaže on, veoma slabo prevode.

Foto baza

„Kada je prevođenje književnosti u pitanju, RS se mnogo oslanja na Srbiju, odnosno na susjedne zamlje gdje je izdavaštvo mnogo jače. Znam nekoliko prijatelja koji su prevodili književna djela, ali najveći broj njih prevodi dokumentaciju“, kazao je Bundalo.

Milko Branković iz Banjaluke ima prevodilačku agenciju u čijoj se „ponudi“ nalazi prevođenje na 23 jezika. Najviše se, dodaje on, prevodi na slovenački i njemački jezik, jer ljudi žele da napuste BiH.

„Prvenstvo je preuzeo slovenački jezik, jer je Slovenija prva stanica za mlade ljude ka odlasku u Njemačku. Književnost se ne prevodi toliko često, ali ima slučajeva. To se dešava u sklopu određenih projekata. Naša Akademija nauka i umjetnosti često prevodi naučne članke“, kaže Branković i dodaje da je u njegovoj agenciji arapski jezik „najegzotičniji“.

Ministarstvo prosvjete i kulture RS podržalo je u potonjih pet godina 27 prevoda sa 48.000 maraka, odnosno sa deset hiljada maraka godišnje. U Ministarstvu kažu da svake godine raspisuje javni konkurs za sufinansiranje projekata književno-umjetničkog stvaralaštva u oblasti izdavačke djelatnosti. Među njima su i prevodi književnih djela sa srpskog na strane jezike i obrnuto.

„S obzirom na to da je prevodilaštvo neodvojiv dio književnosti, i kod nas, nažalost, nedovoljno razvijen, prevodilačkim projektima se posvećuje posebna pažnja i daje prednost. Uprkos tome, na konkurs za sufinansiranje književno-umjetničkog stvaralaštva u oblasti izdavačke djelatnosti se prijavljuje mali broj prevoda i Ministarstvo nažalost nema mogućnost davanja snažnije podrške ovim projektima“, kazali su u Ministarstvu prosvjete i kulture i dodali da se u RS ističe prevodilačka aktivnost izdavačke kuće „Imprimatur“.

Boris Maksimović

Vlasnik „Imprimatura“, Boris Maksimović, preveo je romane „Zakonik čovjeka od dima“ Alda Palaceskija i „Privremena savršenstva“ i „Mjeru vremena“ Đanrika Karofilja. Prevodeći Karofiljev roman Maksimović se, kako kaže, susreo sa novom poteškoćom – pravnom terminologijom koju je trebalo valjano prevesti.

„Pri prevođenju romana ‘Privremena savršenstva’ moj brat Bojan Maksimović bio je taj koji mi je pomogao da ispravim neke greške koje sam neizbježno morao da napravim, budući da sam pravni laik od glave do pete. No, kad je došlo vrijeme za redakturu romana ‘Mjera vremena’, moj brat je bio zauzet pripremanjem pravosudnog ispita, a svako ko u porodici ili među prijateljima ima nekog pravnika, zna šta to znači“, priča Maksimović.

Za razliku od romana „Privremena savršenstva”, koji je skoro pa klasični detektivski roman i gdje tog pravnog žargona i nema previše, „Mjera vremena” je pravni triler, a to znači da se skoro sva radnja ovog romana vrti oko jednog sudskog procesa sa svim njegovim jezičkim specifičnostima. Problemi su, priča Maksimović, višestruki prilikom prevođenju pravne terminologije.

„Najlakši su oni kad za jednu riječ treba naći njen odgovarajući ekvivalent u drugom jeziku. Često ni to nije lako da se pronađe, ali to je početni nivo težine. No pravi problem nastaje u tački gdje se pravosudni sistemi razilaze, tamo gdje u jednom sistemu nešto ima, a u drugom nema. Pravosuđa se vremenom mijenjaju, stupaju na snagu reforme, a s njima i neke funkcije ili procedure odlaze u istoriju. Sve to je trebalo nekako riješiti“, kaže Maksimović.

Italijanski pravni jezik, smatra Maksimović, zaslužuje poseban tekst. Taj spoj visokoparnosti, kitnjastosti i arhaičnosti zaista se ne prenosi lako. Da ne govorimo o pravnom žargonu koji je posebna priča.

„Ukratko, prevod ovog romana je bio jedno veliko minsko polje kroz koje sam nikako ne bih mogao da prođem. Neprocjenjivu pomoć na ovom putu pružio mi je moj prijatelj Đorđe Knežević bez koga ne mogu ni zamisliti kako bi ovo sve ispalo na kraju. Njegovo iskustvo, sistematičnost, poznavanje materije, strpljenje, ali i neopisiva ljubav ka pravu neizmjerno su pomogli da ovaj roman ugleda svjetlost dana“, istakao je Maksimović.

Foto: Lejla_D – Fotobaza.ba

Zoran Kostić je književnik i prevodilac koji je postao prvi počasni doktor Filološkog fakulteta Univerziteta u Banjaluci. Kostić je preveo veći broj ruskih klasika na srpski jezik, a na Filološkom fakultetu je tri godine držao prevodilačku radionicu na Odsjeku za ruski i srpski jezik i književnost.

„Srpska prevodilačka škola postoji barem 200 godina. Od dvadesetih godina 19. vijeka kada je prevođenje počeo da njeguje ‘Letopis‘ čiji je urednik bio Đorđe Magarašević. Tada su ruski pjesnici prevođeni kao srpska literatura na ruskom jeziku, jer još nije bila na snazi reforma srpskog jezika“, priča Kostić.

Od tada do danas ta škola je, tvrdi on, dala izuzetne rezultate. Izvanredno su prevođeni i Nijemci, i Englezi, i Francuzi. Prevodili su Stanislav Vinaver, braća Živojinović, Miloš Đurić. Srpska prevodilačka škola je, kaže Kostića, išla u red vodećih prevodilačkih škola u Evropi.

„Za prevodilačku djelatnost u RS je karakteristično to što nema nikakve veze sa tom školom. To je svedeno na inicijativu pojedinaca poput Kolje Mićevića koji je obilježio prevodilačku kulturu RS u ovih 25 godina. Prevođenje bestseler literature ne smatram ozbiljnim prevođenjem, baš kao što ni tu literaturu ne smatram istinskom literaturom“, rekao je Kostić.

Foto: Dragan Martić – Fotobaza.ba

Takva literatura se, dodaje on, prevodi pomoću kompjutera sa oskudnim znanjem jezika sa kojeg se prevodi i sa još oskudnijim znanjem jezika na koji se prevodi. Bestseler knjige se, smatra on, prevode za mjesec ili dva.

„Takva književnost se, bez sumnje, najviše čita, ali to je podilaženje frivolnom ukusu. Sa druge strane, ne možemo govoriti o prevođenju ako nemamo izdavačku djelatnost, a ona u RS gotovo ne postoji. Da ne govorimo o kulturnoj strategiji. Ne mogu da se sjetim nikoga ko je ovdje bilo šta značajno preveo u posljednjih nekoliko godina“, kazao je Kostić.

Naš sagovornik dodaje da postoji lako prevodiva poezija i poezija koja nije podobna za prevođenje, odnosno poezija koju je gotovo nemoguće prevesti. Slobodni stih, dodaje on, može da prevede svaki srednjoškolac sa osrednjim znanjem jezika.

„Bio sam svojevremeno gost u banjolučkoj gimnaziji. Zapravo bio sam gost njihove literarne sekcije koja je brojala šezdesetak članova. Bio sam u šoku kad su mi počeli čitati pjesme. Od 60 članova samo su trojica pisali na srpskom, svi ostali na engleskom jeziku. Eto, to je prevođenje u RS danas“, zaključio je Kostić.

Pjesnikinja Tanja Stupar Trifunović kaže da se kod nas toliko malo prevodi da se na te sporadične prevode može više gledati kao na eksces iza kojeg najčešće stoji lični entuzijazam prevodioca i/ili izdavača.

„Da bi poboljšali nezavidnu poziciju prevoda naših autora mora postojati inicijalno interesovanje. A da bismo pobudili to interesovanje moramo raditi na promociji autora u inostranstvu, jer ne možete da se zainteresujete za nešto što ne znate da postoji. I za prevođenje djela iz drugih jezika na naš jezik, takođe, potrebna je zainteresovanost. Potrebni su i prevodioci kojih ima malo i to malo nije dovoljno plaćeno“, smatra Stupar Trifunović.

Pjesnik iz Bijeljine Milan Nikolić kaže da književno prevodilaštvo nije samo zanat, ono je i stvaralaštvo. Sudski tumač će valjano prevesti svako uvjerenje, potvrdu, sudski spis, a književni prevodilac će pak očuvati samo konture piščevih misli ako i sam nije stvaralac.

„U svemu pa i u prevodilaštvu bitnu ulogu igra postojanje ili nepostojanje tradicije. Dok zemlje u okruženju (Srbija i Hrvatska) imaju zasebna udruženja književnih prevodilaca, održavaju susrete i dodjeljuju nagrade za prevodilaštvo, BiH u okviru udruženja prevodilaca ima sekciju za prevođenje književnosti, a RS što se prevođenja tiče zaustavila na udruženju sudskih tumača“, kaže Nikolić.

Nije, dodaje on, teško zaključiti da se malo toga iz domaće književne produkcije „preslovi“ na druge jezike. Ruku na srce, nismo ni mi naročito skloni da se ozbiljno pozabavimo čitanjem i vrednovanjem naših autora, nekako nam nisu „vrh“ baš zato što su naši, što znamo „oklen su i čiji su“, gdje stanuju i šta piju.

„A lijepo bi bilo da se koja biblioteka ili knjižara povodom dana pismenosti oglasi parolom ‘čitajmo domaće’, tek da vidimo hoće li se snaše počupati za kose zarad Kapetanovića ili mlađanog Blagojevića, kao što to čine za ‘Zarin’ džemper ili će njihov doprinos kulturi biti ‘Tiši od vode’. Šalu na stranu, prevođenje književnog stvaralaštva autora iz RS je važan segment popularizacije naše kulture van granica maternjeg jezika. Za očekivati je da ono obuhvati ono najvaljanije što je ova zemlja iznjedrila, nagrađivane knjige i autore, ali i one o kojim pohvalno zbori ozbiljna književna kritika“, rekao je Nikolić.

Napiši komentar