fbpx

Od početka rata u Ukrajini, 24. februara, više od tri miliona ljudi bilo je primorano da napusti ovu zemlju. Većina njih, oko dva miliona, prešlo je granicu sa Poljskom i ostalo na njenoj teritoriji ili se uputilo prema drugim zemljama Evropske unije. 

Piše: Vanja Stokić; Foto: Vanja Stokić — Fotobaza.ba

Granični prelaz Medika (Medyka) jedan je od najprometnijih na granici Poljske i Ukrajine. Sa poljske strane, mnogo je izbjeglica, ali i volontera, međunarodnih organizacija, vatrogasaca, policajaca, vojnika, medicinskih radnika. Volonteri iz cijelog svijeta došli su ovdje. Upoznajemo ljude iz Meksika, Portugala, Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Rusije….

Foto baza

Na divljem parkingu nedaleko od graničnog prelaza prolazimo pored kedija u kome dva muškarca preturaju po kutijama i pune kolica iz marketa. Takva kolica smo stalno viđali prethodnih dana. Svi volonteri ih imaju, kako bi u njima prevozili lični prtljag izbjeglica. Međutim, u ovom slučaju dva muškarca uzimaju stvari iz privatnog vozila i pune kolica flašama vode, hranom za bebe, keksom, čokoladama, vlažnim maramicama… Govore nam da su sa Otoka Man, državice smještene između Velike Britanije i Irske. Broji oko 84.000 stanovnika.

Piter Sadgen (Peter Sudgen) i njegov prijatelj Nik (Nick) poznaju se iz vojske, od prije mnogo godina. U međuvremenu, Piter je počeo da radi na kruzerima. Do granice sa Ukrajinom su putovali tri dana.

“Imam mnogo prijatelja u Ukrajini, koji su bili dio posade na brodovima na kojima sam radio. Poslali smo im poruke da ćemo doći i odvesti ih na sigurno, u koju god zemlju žele”, objašnjava nam kako se našao na prelazu Medika.

Ipak, njegovi prijatelji nisu željeli da ostave svoje domove. Odlučio je da ih čeka 10 dana, tokom kojih će pomagati drugim izbjeglicama. Ipak, taj rok je istekao i njima je vrijeme da se vrate.

“Jako dugo traje prevoz pomoći u Ukrajinu autom, zato smo pronašli brži način. Pakujemo stvari u kolica i u ruksak, a zatim prelazimo pješke. Pješačimo oko 1,5 kilometara do volontera sa ukrajinske strane, njima ostavljamo pomoć, a zatim se vraćamo. U povratku pronalazimo porodicu sa djecom ili starije ljude, kojima povezemo stvari u kolicima. Brže prelazimo granicu jer smo humanitarni radnici”, objašnjava dok pakuje hranu.

Foto: Vanja Stokić

Na društvenim mrežama redovno objavljuje informacije sa graničnog prelaza i lične priče, što motiviše druge ljude da šalju svoje donacije. Vozilo im već deset dana služi kao skladište, kuhinja i spavaća soba. Sutra se vraćaju kući. Odlučujemo da pređemo u Ukrajinu zajedno sa njima, da vidimo situaciju i sa druge strane granice. Broj izbjeglica je znatno manji nego na početku rata, ali nije zanemarljiv. Hiljade ljudi prođu svakog dana samo na ovom prelazu.

Do pasoške kontrole pješačimo desetak minuta. Nik gura prepuna kolica i ne dozvoljava nikome da mu pomogne. Piter nosi ruksak pun hrane. Volonterima je za ulazak u Ukrajinu potreban pasoš i prsluk koji su dobili od policije kao znak raspoznavanja. Za njih sve ide po skraćenoj proceduri. Policajci i vojska znaju i vide da nose pomoć. Ne planiraju da ulaze dublje u zemlju, već da se vrate čim prije.

“Osjećamo se korisno. Kad date novac humanitarnoj organizaciji, vi ne vidite krajnji rezultat. Mi kupujemo stvari u marketu, zatim ih nosimo do ljudi. Znamo da pomažemo i znamo gdje ta pomoć odlazi. Vidimo ljude koji su izgubili sve. Vrlo je emotivno. Ne pogađa nas kao što je to bio slučaj prvog i drugog dana, ali svakog dana nas nešto šokira”, govori nam Piter.

Foto: Vanja Stokić — Fotobaza.ba

Za nas je procedura drugačija. Iako smo prije nekoliko dana dobili zvaničnu akreditaciju od Ministarstva odbrane Ukrajine, policajka na granici nas ne propušta. Po našoj opremi i akreditacijama oko vrata vidi da smo novinari. Uzima nam pasoše i govori da se odvojimo sa strane. Tokom 90 minuta čekanja, pored nas je prošlo mnogo volontera. Svi su gurali prepuna kolica i nosili drečave prsluke. Nama su se pridružila još trojica novinara, iz Italije, El Salvadora i Sjedinjenih Američkih Država. Davno smo Niku i Piteru javili da nas ne čekaju, već da nastave sa svojim radom. Pridružićemo im se u nekoj narednoj turi.

Policajka konačno dolazi do nas. Možemo ući u Ukrajinu. Sa druge strane porodice stoje u redu i čekaju da uđu u Poljsku. Red je dug nekoliko stotina metara. Fotografisanje je zabranjeno, kao i na svim granicama, nebitno da li je u toku rat ili ne. Kako bi im prekratili sate čekanja, volonteri na ukrajinskoj strani sviraju gitaru i pjevaju, dijele vodu i hranu, zabavljaju djecu. Uz granicu je smješteno i nekoliko šatora, u kojima se dijeli pomoć. Oko nas se ljudi opraštaju. Vojnosposobnim muškarcima između 18 i 65 godina starosti je zabranjeno da napuste zemlju. Jedan muškarac žuri nazad sa granice i plače. Drugi dugo grli djevojku. Nemamo srca da ih snimamo. Oni ispraćaju svoje porodice i ne znaju da li će ih ponovo vidjeti. Naokolo je miran, topao dan. Parkirani su autobusi koji su dovezli izbjeglice. Vidimo i vojsku.

Foto: Vanja Stokić — Fotobaza.ba

Među šatorima pronalazimo naše volontere, Pitera i Nika. Upravo predaju pomoć ukrajinskim volonterima i spremaju se za povratak. Želimo da vidimo kako izgleda cijela njihova ruta, pa ih pratimo. Na travi oko graničnog prelaza leže pobacani sprejevi za samoodbranu, džepni i manji kuhinjski noževi. Izbjeglice, među kojima su većinom žene i djeca, do ovog mjesta putuju i po nekoliko dana, zavisno iz kog dijela Ukrajine dolaze. Sprejeve i noževe su ponijele kako bi se zaštitile, ne znajući šta ih čeka na putu. Ovo mjesto je posljednje na kome mogu da ih se riješe, ako žele da prođu granicu bez problema.

Iako bježe od rata, procedure moraju da se ispoštuju. Pregledaju se dokumenti, otvaraju koferi, vade stvari iz torbi. Nakon prolaska kroz sistem, srećemo dvije mlade žene sa troje male djece. Beba u kolicima i dječak i djevojčica od četiri-pet godina. Potrebna im je pomoć sa koferima. Nakon puta do granice, nekoliko sati su čekale da pređu, a sada moraju da pješače desetak minuta kako bi ušle na teritoriju Poljske. Dok Nik reda stvari u kolica, djevojčica ga posmatra. Daje mu plišanog Pink Pantera da ga stavi na vrh. Dok hodamo ka Poljskoj, okreće se da provjeri da li je tu. Zadovoljna je, igračka je vezana kako bi sigurno prošla kroz ovu vožnju.

Poljska strana pomalo liči na festival. Možda i nekakav sajam. Na samom ulazu stoji nekoliko policajaca i vojnika, a pored njih čovjek obučen u kostim pileta. Amerikanac Ben Dusing prešao je pola svijeta kako bi poželio dobrodošlicu izbjeglicama iz Ukrajine. Ovaj advokat veselo pozdravlja djecu, ali i odrasle. Njegove zagrljaje svi traže.

„Mnogo je emocija, preplavljuju me. Mnogo je toga lošeg, ali i dobrog. Ako pogledate oko sebe, vidjećete istinsku humanost. To je vrlo inspirativno“, kaže on dok širi krila ka grupi koja se približava.

Prešli pola svijeta da bi pomagali izbjeglicama

Ispred nas su stotine volontera i izbjeglica, koji se konstantno smjenjuju. Sa obje strane puta nalaze se štandovi međunarodnih, humanitarnih i drugih organizacija. Izbjeglicama se nude kuhana ili konzervirana hrana, topli napici ili osvježenje u flaši, odjeća, obuća, lijekovi, pelene, kozmetika, sredstva za higijenu, kartice za telefon… Sve što im je potrebno, mogu da pronađu među ovim štandovima. Mnogo je ljudi koji sa sobom vode pse ili mačke, pa je jedan štand posebno za njih, nudi hranu i svu potrebnu opremu.

Većina izbjeglica ne govori engleski jezik, zbog čega je komunikacija sa njima otežana. Prevodioci im objašnjavaju da sa štandova mogu uzeti šta god žele, potpuno besplatno. U šatorima sa strane mogu da se odmore, presvuku i nahrane djecu, a nekoliko stotina metara niže ih čeka besplatan autobus za Przemišl (Przemyśl), gradić u Poljskoj udaljen 20 minuta vožnje.

Piter i Nik vrlo strpljivo prate žene i djecu čije stvari voze u kolicima. One obilaze štandove kako bi pronašle obuću za djecu, pelene i mlijeko. Oko nas se ljudi raspituju za smještaj i prevoz ili traže mjesto na kome žele da se odmore. Iscrpljeni su. Niko nigdje ne žuri. Nikome ne pada na pamet da požuruje žene prilikom odabira obuće. Svo vrijeme ovog svijeta je naše.

Foto: Vanja Stokić — Fotobaza.ba

U blizini pijanista David Martelo (Davide Martello) svira klavir između šatora. Muzikom dočekuje izbjeglice. Volonteri dijele slatkiše i igračke djeci. Svi su vrlo ljubazni i strljivi. Imaju razumijevanja. Naizgled čudna, ova festivalska atmosfera ima smisla. Ona znatno amortizuje stres i napetost. Čini situaciju podnošljivom, posebno za djecu.

Ipak, ne ponašaju se svi volonteri korektno prema svima. Neki od njih se ponašaju kao apsolutni zaštitnici izbjeglica i daju sebi za pravo da ometaju rad novinara. Gledamo kako jednom od fotoreportera prekrivaju dlanom objektiv. Nama uništavaju dva intervjua, u dva odvojena slučaja. Žene koje su pristale na davanje izjave, odustaju od snimanja nakon što volonteri dođu do nas i počnu da galame, tražeći da ostavimo ljude na miru. Ljude koje smo zaustavili na ulici i pitali da li žele da razgovaraju, a oni rekli da žele. Ljude koji imaju dovoljno godina da sami odlučuju o svojim postupcima. Volonteri nas vrijeđaju, agresivni su i traže da sklonimo kamere. Ženama iz Ukrajine postaje neugodno pa odlaze.  Ljudi u prslucima se vrlo bahato ponašaju. Na sreću, samo mali broj njih.

Foto: Vanja Stokić — Fotobaza.ba

Za to vrijeme, policajcima i vojnicima ne pada na pamet da se miješaju u naš posao. Danima se srećemo i radimo jedni pored drugih, bez bilo kakvih problema. Jedino smo upozoreni da ne snimamo samu granicu, zbog bezbjednosti, sve mimo nje smije u naš kadar.

Na kraju ove rute, izbjeglice ponovo čekaju u redu, ovaj put za autobuse koji ih vode u grad. Među organizacijama koje pomažu se nalaze i različite vjerske zajednice, od kojih za većinu nikada nismo čuli. Oni čak koriste priliku za držanje propovijedi, ljudima kojima je to u ovom trenutku najmanje potrebno. Uzimaju razglas i pozivaju ljude da slijede Boga. Ali ne bilo kog već baš njihovog.

“Nemam ništa protiv njih, ali stvarno nije ni vrijeme ni mjesto”, kratko nam govori koleginica iz Francuske, vidno iznervirana.

Foto: Vanja Stokić — Fotobaza.ba

Međutim, propovijedi su na engleskom jeziku, pa ih rijetko ko od izbjeglica razumije. Predstavnica jedne organizacije nam se hvali da su među svim tim ljudima pronašli dvoje “svojih”, koje su privatnim avionom prevezli na sigurno. Ponavlja to nekoliko puta, očekujući našu reakciju. Nemamo strpljenja da joj objasnimo na koliko nivoa je to pogrešno i suprotno svemu što humanitarni rad predstavlja.

U redu za autobus se sada nalaze i žene i djeca koje smo upoznali prilikom prelaska granice. Nik im predaje njihove stvari i oprašta se sa njima. Ne znamo kako se zovu, koga su morali da ostave iza sebe ni gdje putuju. Djeca nam mašu.

“Ovo nam je posljednji prelazak. Sutra se vraćamo kući, svojim poslovima”, govore nam Piter i Nik dok sjedaju da popiju kafu.

Granica je aktivna u oba smjera. Dok jedne porodice napuštaju Ukrajinu, druge se vraćaju u nju. Ne žele da razgovaraju sa nama, izgledaju kao da žele čim prije da stignu kući.

“Vraćam se svojim unucima koji me čekaju”, kaže starija žena u žurbi.

“Kod kuće je bolje nego bilo gdje drugo”, odgovara druga na naše pitanje zašto ide nazad.

Tri djevojke nam objašnjavaju da je u njihovom gradu za sada mirno i da se ne plaše za svoj život. Žive na zapadu Ukrajine, gdje nema bombardovanja.

Autobusi kreću. Ljudi se voze u prihvatne centre, smještene u sportskim dvoranama i tržnim centrima. Ni u jedan nije dozvoljan ulazak novinarima. U jedan smo ušli bez kamera, samo da vidimo kako izgleda. Tržni centar zatvoren za kupce, sa stotinama improvizovanih ležajeva u predugim hodnicima. Gomile odjeće i deka nude se izbjeglicama. Na krevetima spavaju bebe, mala djeca, tinejdžeri, žene, stariji ljudi… Jedna prostorija pretvorena je u igraonicu, gdje volonteri skreću misli djeci.

„Neki ljudi su pod velikim stresom i potrebna im je psihološka pomoć. Većina njih je iscrpljena i samo žele da spavaju. Njihove osnovne potrebe treba da budu ispunjene, da dobiju mjesto za spavanje, hranu i odjeću. Prije samog prelaska granice oni pređu dug i opasan put. Na granici se čeka satima, noći su jako hladne, temperature se spuštaju do -10“, objašnjava nam volonterka iz Rusije Margarita Kligina (Margarita Klygina).

Ispred centra su štandovi sa toplim obrocima. Na parkingu se smjenjuju autobusi. Jedni besplatno odvoze ljude u gradove za koja su izrazili interesovanje, gdje imaju rodbinu, prijatelje ili osiguran smještaj. Na njima su natpisi većih gradova iz svih evropskih zemalja. Sa druge strane, autobusi dovoze nove ljude, koji se registruju i upisuju u sistem, a zatim upućuju da odmore unutar tržnog centra, zajedno sa hiljadama drugih.

Napiši komentar