O slobodi medija, neukusu i senzacionalizmu kojeg ima sve češće u njima, opstanku štampe i drugim pitanjima za portal eTrafika govori prof. dr Aleksandar Bogdanić.

Sloboda govora i sa njom usko povezana sloboda medija predstavljaju jedan od stubova demokratskog svijeta. Za nju su se vijekovima borili, oko nje su se vodili mnogi sporovi, pale su i mnoge žrtve. Ona je jedna od civilizacijskih tekovina savremenih društava. Ipak, o slobodi medija u RS, kao i u cjelokupnoj BiH, koje se smatraju demokratskim, mišljenja su podijeljena. Jedni smatraju da na ovom prostoru nema potpuno nezavisnih medija, tj. da su svi u sijenci upravljanja neke političke partije, ekonomskih tajkuna ili mafijaša, dok drugi smatraju da slobode u izvještavanju kod nas ima i previše. O slobodi medija, neukusu i senzacionalizmu kojeg ima sve češće u njima, opstanku štampe i drugim pitanjima razgovarali smo sa dekanom Komunikološkog fakulteta i šefom katedre za novinarstvo na FPN-u u Banjoj Luci, prof. dr Aleksandrom Bogdanićem. (Razgovor sa profesorom Bogdanićem, koji je obavio novinar našeg portala, objavljen je prethodno i u studentskom on-line magazinu Studentska republika, broj 7).

Sloboda medija u RS, kao i u cijeloj BiH.

Mediji su kod nas pod uticajem političkih i ekonomskih elita, odnosno vlasnika medija. To nije tako samo kod nas, jer i u drugim zemljama na medije utiče mnogo činilaca, upravo zbog njihove važnosti u prenošenju ili oblikovanju slike društvene stvarnosti i uticaja na mišljenje javnosti. Međutim, kod nas je posebno izražen uticaj političkih elita putem kontrole zvaničnih izvora informacija – vlade, ministarstava, sudova, policije i tužilaštva i brojnih drugih javnih ustanova i agencija, kao i pomoću političkih imenovanja ključnih osoba u javnim medijima (članovi upravnih odbora i direktori i glavni i odgovorni urednici javnih televizija). Naravno, ni u ovoj oblasti ne smijemo zanemariti nepotizam, politički nepotizam i druge oblike zloupotrebe položaja. Mediji bi svakako morali biti slobodniji, jer je sloboda medija i pokazatelj i instrument, kako lične slobode tako i demokratičnosti društva.

Kakvu budućnost predviđate medijskoj sceni u našoj zemlji?

Što se tiče broja medija, mislim da će se dugoročno možda i smanjivati njihov broj, jer smo mi veoma malo tržište, a imamo relativno veliki broj medija. Međutim, razvojem novih društvenih potreba i otvorenosti i demokratičnosti našeg društva mogu nastajati i novi mediji. Kad je riječ o uređivačkoj politici, vjerujem i nadam se da će se većina medija postepeno osloboditi direktnog uticaja političkih elita koji je sad dominantan, ali da će vlasnici i oglašivači i dalje imati i jačati svoj uticaj, jer je tako svuda u kapitalizmu. Međutim, upravo tu vidim i potencijal, odnosno veću i svijetliju budućnost javnih medija, pod uslovom da oni budu slobodni i nezavisni i da u njima rade savjesni profesionalci. Naravno, naši mladi novinari treba da se usavršavaju i da oblikuju sadržaje tako da budu što jasniji, potpuni i cjeloviti. Najsporije će vjerovatno teći promjene koje se tiču načina izbora vijesti. Cilj bi trebao da bude da npr. naše lokalni mediji, koji još uvijek više i bolje izvještavaju o tome šta se desilo u SAD-u ili Indiji, ali ne i u njihovom gradu, počnu da objavljuju više važnih i upotrebljivih lokalnih vijesti, tj. da objavljuju vijesti koje su važne i korisne njihovoj javnosti.

Aleksandar_Bogdanic

Koliko fakultet kod nas može pripremiti jednog pojedinca za budući poziv novinara i rad u medijima?

Fakultet bi studentu novinarstva, prije svega, trebalo da pomogne da nauči kako najbolje da upozna i istražuje društvenu stvarnost u kojoj živi i djeluje. Pored toga, student treba da nauči i da prepozna pojave i podatke koji su značajni za društvenu zajednicu u kojoj živi, odnosno za javnost kojoj se obraća i za koju radi, u moru svih događaja, pojava i podataka s kojima se svakodnevno susrećemo. Drugim riječima, student mora da ovlada ključnim principima identifikacije i izbora vijesti. Jednako je važno da budući novinar treba da na studiju sistematski gradi određeni odnos prema stvarnosti i jezik kojim se može opisati takva stvarnost. Ipak, nastavnici i saradnici na studiju novinarstva moraju najviše da pomažu studentima da nauče da pišu i, uopšte, da se izražavaju novinarskim jezikom, odnosno komunikativnim kodovima kojima se najvjernije i najjasnije približavaju dočaravaju pojave i događaji iz društvene stvarnosti. Pored toga, takav studijski program treba da omogući studentima da steknu stručno znanje o redakcijskim i drugim aspektima rada u štampanim, elektronskim i novim medijima, odnosno o radu medijskih kuća i njihovoj vezi sa ostalim značajnim učesnicima u političkom i ekonomskom životu društva.

Kako mladi danas da se bore protiv neukusa i senzacionalizma kojim su zatrpani svi mediji? Kako razviti kritičku svijest i biti sposoban razmišljati svojom glavom i donositi odluke bez pomoći drugih?

Tako da traže ono što oni smatraju vrijednim i zanimljivim. Ili da sami, kao što to, na primjer, vi radite, ponude nešto drugo, i pokažu da postoji i drugačiji način izražavanja i drugačija vrsta novinarstva, muzike, zabave, odnosno filmskog i serijskog programa ili informativnih emisija. Ne mislim da se taj način možemo u potpunosti riješiti neukusa i senzacionalizma, ali bez obzira što imamo pravo na mogućnost izbora, za to se pravo nekad moramo sami izboriti.

Budućnost štampe? Da li smatrate da će portali i uopšte internetsko novinarstvo marginalizovati štampu prije svega, a kasnije i ostale medije?

Kad god su se u istoriji javnog komuniciranja pojavili novi mediji, oni su uvijek uticali na postojeće medije, kao i na naš način korištenja „starih“ medija. Tako je i internet počeo da značajno utiče na medije koje je zatekao. S jedne strane, internet je pojedine žanrove ili cijele medije integrisao na način koji je Marshall McLuhan svojevremeno nazvao „retrovizijom”. S druge strane, internet je direktno uticao na korištenje štampe, a jedna od posljedica jesu značajno smanjeni tiraži ili gašenja pojedinih listova. Zbog toga su se i sami štampani mediji počeli digitalizovati i predstavljati u novom obliku na internetu. Veliki broj štampanih medija dio svojih sadržaja iz štampanog izdanja nudi na internetu, a možemo čitati i cjelovite digitalne replike štampanog izdanja, uz pretplatu. Na primjer, na Amazonovom „Kindleu”, elektronskom čitaču knjiga, koji je dostupan i u našoj zemlji, mogu da se pretplatim na veći broj svjetskih dnevnih listova i čitam ih u Banjaluci u istom trenutku kada se pojave na trafikama u Londonu ili Njujorku. Neki štampani mediji ili razmatraju tako nešto ili su već prestali sa objavljivanjem svakodnevnih štampanih izdanja. Neki tako svoj dnevni sadržaj već objavljuju samo na internetu, s tim što, na primjer, imaju štampana nedjeljna izdanja.

Dakle, internet je značajno uticao na to da novinski sadržaj postepeno prelazi s papira na monitor ili na elektronski papir, doduše, zasad više u svijetu nego kod nas. Slično se dešava i sa filmom i televizijom, zasad više u sferi produkcije i distribucije, ali očigledno je da dolazi i do svojevrsne retrovizijske kovergencije filma, televizije i interneta.

Naravno, još uvijek se pokreću i nove novine i časopisi i u štampanom izdanju, posebno specijalizovani časopisi ili besplatni dnevnici i nedjeljnici, a pokreću se i nove televizijske stanice. Šta će se dalje dešavati u budućnosti nije lako predvidjeti, ali dok god bude postojala ljudska potreba za sticanjem znanja o svakodnevnim promjenama u sredini u kojoj živimo, postojaće i mediji koji će nas o tim promjenama, manje ili više uspješno, obavještavati.

Da li su mediji (prije svega internet) toliko moćni da mogu potpuno izmjeniti neke istorijske činjenice, te da ih buduće generacije neće ni uzimati za upitne, i kako se boriti protiv toga?

Ne bih rekao da mediji mogu izmijeniti istorijske činjenice. Međutim, njihova moć se ogleda u tome što urednici i novinari mogu odlučivati o tome koje će se činjenice objaviti, a koje neće, kao i o tome na koji način će se one predstaviti. Imajući na umu da najveći broj informacija saznajemo isključivo iz medija, odnosno da živimo u kulturi posredovanog komunciranja, moguće je da su i posredovane stvarnosti nekad dosta različite od onog što se dešava ili se dešavalo u neposrednoj stvarnosti.

Jedno od rješenja je u medijskom opismenjavanju i učenju da preispitujemo ono što saznamo iz medija. Moramo se učiti i druge obrazovati da preispituju sve što vide, čuju i pročitaju u medijima, da to povezuju sa drugim podacima, da se pitaju o uzrocima i posljedicama tih pojava, tj. o tome kakav interes može imati onaj ko nešto objavi ili o kome se nešto objavi. Naravno, običan čovjek nema mogućnosti da preispita baš sve, ali što više stvari ne uzimamo zdravo za gotovo, to je manja mogućnost da budemo izmanipulisani.

eTrafika.net – O. Tešić

Napiši komentar