fbpx

Kultura, tradicija i jezik Roma u Bosni i Hercegovini nedovoljno su istražene teme kojima se uglavnom pristupa sporadično i prilikom obilježavanja značajnih datuma. Nepostojanje ozbiljnih istraživanja iz ovih oblasti, ali i usmjerenost vladinog i nevladinog sektora na egzistencijalna pitanja za romsku zajednicu — stavljaju u drugi plan kulturu i tradiciju najbrojnije i najugroženije nacionalne manjine u BiH.

Piše: Hilma Unkić; Foto i video: Mirza Ajnadžić

Jasmin Pandžić iz sela Malo Čajno kod Visokog naučio je romski jezik od svojih roditelja. Kao dijete, uglavnom je komunicirao na svom maternjem jeziku, ali danas gotovo da nema potrebu da ga koristi. Njegova supruga i djeca ne poznaju romski jezik, a ne koristi ga ni većina ostalog romskog stanovništva u naselju u kojem živi. Slično je i sa praznicima, Jurjevom i Vasilicom, koje su njegovi roditelji obilježavali, ali on to više ne radi, priča Jasmin.

“Većinom se romski jezik pričao dok sam odrastao, tako sam ga i naučio. Bilo je priče na ulici, u autobusu, čak je bilo priče u školi. Dok sad naša djeca ne znaju romski jezik nikako, ne znaju riječ progovoriti”, objašnjava Jasmin i kaže da mu je žao što je tako.

Jasmin Pandžić ispred porodične kuće; Foto: Mirza Ajnadžić

Na pitanje zašto djecu nije podučavao romskom jeziku odgovara da za tim nije imao potrebu.

“Žalosno je, ali tako je. U okolini u kojoj rasteš i već stekneš neko iskustvo i godine koje sam dostigao, pa gledaš okolinu da niko ne komunicira romskim jezikom… Pa i radi toga— Hajde, šta će mojoj djeci kad ne znaju ostali, šta će moje dijete znati romski jezik”, govori nam.

Jasmin, ipak, naglašava da nije ista situacija u svim zajednicama. Njegova iskustva su bila drugačija u drugim naseljima koje je posjećivao, u kojima je upotreba romskog jezika znatno veća. Vjeruje da tome doprinosi i isključenost zajednice od ostatka društva. Objašnjava da u njegovom selu djeca idu u školu, a stanovništvo je zaposleno.

“Ipak ljudi koji su slabog imovinskog stanja, oni su zatvoreniji. I oni baš njeguju naš romski jezik. Dok poznajem ljude koji su malo dobrostojeći, koji su iste nacionalnosti — Romi, koji su ga njegovali, a ne njeguju ga više”, kaže.

Foto: Mirza Ajnadžić

Dalibor Tanić, novinar i aktivista koji živi u Sarajevu, objašnjava da ne postoji ozbiljno istraživanje koje pokazuje u kojoj mjeri Romi u BiH poznaju svoj jezik. Govori nam i o opasnosti izumiranja jedne kulture.

“Ja sam ne znam dovoljno. Moji roditelji su meni preneli možda samo mali deo nečega, ja ću svojoj deci možda duplo manje, da bi oni već u nekoj narednoj generaciji zaboravili da su Romi”, priča Tanić.

Dalibor smatra da briga o kulturnom identitetu i jeziku jednog naroda mora da bude institucionalna. Udruženja u BiH, ali i u regionu, nemaju kapaciteta da se ozbiljno bave ovim pitanjima jer se problematici mora pristupiti s naučne strane. Sporadični projekti i obilježavanje važnih datuma nisu dovoljni, vjeruje ovaj novinar.

“Ako želiš zaista da imaš pristup tome, to mora da bude sa naučne strane, pogotovo kad se baviš jezikom i kulturom nekog naroda. Ne može to kroz projekte, kroz nekakve jednodnevne, dvodnevne seminare”, ističe.

Bogatom tradicijom protiv predrasuda

U Udruženju žena Romkinja “Bolja Budućnost” iz Tuzle, vjeruju da imaju dovoljno kapaciteta da se bave pitanjima tradicije, kulture i jezika. Dugi niz godina ovo udruženje, uz ostale aktivnosti, obilježava i važne datume za romsku zajednicu: Svjetski dan romskog jezika, Đurđevdan, Aliđun, romsku Novu godinu i Svjetski dan Roma i Romkinja.

Larisa Kovačević; Foto: Mirza Ajnadžić

“Imamo kapaciteta s obzirom na to da direktorica našeg udruženja, a i naši uposlenici dolaze iz same romske zajednice, iz porodica u kojima se njeguje tradicija i kultura. Kolika je zainteresovanost institucija da pored tih, haj’mo ih nazvat, važnih životnih pitanja, posvete pažnju ovim elementima, to je već nešto drugo, na čemu mi radimo i nastojimo staviti u fokus paralelno sa ostalim aktivnostima koje provodimo”, kaže Larisa Kovačević, programska predstavnica udruženja.

Iako iz ovog udruženja objašnjavaju da nema istraživanja ili dublje analize na osnovu kojih bi se provjerilo koliko dugo će opstati tradicija obilježavanja značajnih datuma, njihov rad na terenu tokom proteklih godina ne pokazuje da je zajednica manje zainteresovana za obilježavanje praznika.

“Dosad nisam primijetila nikakav pad u obilježavanju bilo kojeg romskog praznika, Đurđevdana i Aliđuna, jer primamo pozive da prisustvujemo i tim privatnim proslavama. Mladi su itekako zainteresovani, oni vrlo rado, i za Đurđevdan i za Aliđun, svoje praznike obilježavaju sa svojom porodicom, te poslije i sa prijateljima”, pojašnjava Kovačević.

U zajednicama u kojima ovo udruženje djeluje, romski jezik se govori unutar porodice i često je glavni jezik komunikacije. Međutim, naglašavaju i probleme na koje pripadnici romske zajednice nailaze zbog svog identiteta.

“Mi smatramo da je jezik identitet jednog naroda i treba raditi na njegovom očuvanju i sa ponosom ga govoriti. Međutim, s druge strane, dešava se zbog dugogdišnje diskriminacije, predrasuda, nažalost, da određeni broj, značajan broj Roma i Romkinja, krije taj identitet da se ne bi doveo u situaciju diskriminacije ili predrasude čime bi možda ugrozili svoju egzistenciju”, govori ona.

Foto: Mirza Ajnadžić

Kovačević objašnjava kako je cilj tuzlanskog udruženja da sugrađanima i sugrađankama približi bogatu tradiciju, kulturu i običaje romske zajednice, jer se na taj način bore protiv predrasuda i stereotipa. Kao pozitivan učinak onoga što rade, izdvaja primjer da im se nakon svakog Petog novembra – Svjetskog dana romskog jezika, ali i tokom cijele godine, obraćaju građani i građanke sa željom da uče romski jezik.

U školama i dalje nema mjesta za romski jezik i kulturu

U bh. školama nema podučavanja na romskom jeziku, niti o romskom jeziku, a svijest ostalih građana o romskoj kulturi je veoma ograničena, navodi se u novom Izvještaju Evropske komisije za BiH iz 2021. godine. Iako se već godinama govori o koracima koji  treba da se poduzmu da bi romski jezik i sadržaji o romskoj kulturi zaživjeli u školskim kurikulumima i na fakultetima, ostalo je na riječima i inicijativama.

Iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH kažu kako je Okvirni akcioni plan o obrazovnim potrebama Roma/Romkinja u BiH 2018 – 2022, trenutno važeći za oblast obrazovanja, a njime su definisani ciljevi da sadržaji o romskoj istoriji i kulturi budu uvršteni u nastavu i udžbenike, te da romski jezik bude uveden u škole kao fakultativni predmet ili kroz alternativna rješenja.

“Za ispunjenje ovih ciljeva razrađene su mjere kao što su pokretanje inicijative za otvaranje katedre za romski jezik, književnost i kulturu na filozofskim fakultetima, stručno osposobljavanje učitelja, nastavnika ili profesora za romski jezik na visokoškolskim institucijama kao i osiguranje sredstva za stipendiranje studenata koji se osposobljavaju za učitelje i nastavnike (predavače) romskog jezika. Pored navedenog, planira se osigurati školska literatura na romskom jeziku (za učenike, učitelje i nastavnike, školske biblioteke), promocija učenja romskog jezika kao fakultativnog predmeta, jačanje saradnje kroz regionalne inicijative sa katedrama u regiji i u Evropi, te da romski jezik bude uveden u škole kao fakultativni predmet”, navode iz ministarstva.

Na upit da li je išta od navedenog učinjeno bilo gdje u BiH, iz Ministarstva nismo dobili odgovor, no situacija na terenu pokazuje da ozbiljnija implementacija i dalje izostaje.

Tako, na primjer, u vodičima za buduće studente i studentice Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu za 2020/21 i 2021/22 studijske godine, stoji da “studenti mogu proširiti svoja znanja slušanjem i polaganjem izbornih predmeta iz češkog i švedskog jezika, koji su definirani unutar studijskih programa, kao i iz slovenačkog, poljskog, japanskog, kineskog, ladino i romskog jezika.” Međutim, s ovog fakulteta su nam rekli kako romski jezik trenutno ipak nije izborni predmet, ali da je ta incijativa prošla u Senatu Univerziteta u Sarajevu, te da će svi dalji koraci biti “dostupni i transparentni”.

Jasmin Pandžić nam kaže da, kada bi se njegovoj djeci ponudilo da u školi izučavaju romski jezik, slao bi ih na časove.

“Kako da ne. To je jedino naše blago koje postoji, to je jedino što treba da naslijedimo, što treba da sačuvamo. Sve ostalo, doći će i proći će, Đurđevdan, Vasilica – ti neki praznici, to se baš toliko ne prati kod nas, ali nasljeđe romskog jezika treba sačuvati”, smatra on.

Foto: Mirza Ajnadžić

Na pitanje da li je opravdan strah da bi se potpunom inkluzijom romske djece u obrazovni sistem moglo desiti da jezik i identitet ove zajednice budu dodatno ugroženi, iz udruženja “Bolja budućnost” uvjereno odgovaraju da inkluzivnost ne znači da se dijete prilagodi potrebi nastavnika, već da se obrazovanje prilagodi potrebi djeteta.

“Smatramo da imamo pravo na inkluziju i da će svakako doprinijeti poboljšanju položaja romske djece, ali ne vidim razlog zbog kojeg bi se izgubio identitet bilo koje etničke pripadnosti zbog inkluzivnosti u bilo koju sferu društvenog života, posebno obrazovanje. Jer dijete i dalje ima pravo i da njeguje svoj jezik, da njeguje svoju kulturu i tradiciju, samo mi, kao odrasle osobe u obrazovanju, treba bolje da se potrudimo da razumijemo potrebe za inkluziju tog djeteta”, zaključuje Kovačević.

Napiši komentar