Otvaraju se ambulante i putevi, najavljuju škole i vodovodi, razmeću planovi i obećanja, a njega nema!? Mlatara se rukama na gradilištima, pozira pred kamerama, smješka po mjesnim zajednicama, preznojava i blagoglagolja po zborovima, a njega nema!?
Umjesto onih prepoznatljivih obraščića, crveni se Vrbas. Umjesto neizbježnih cvikera sa fotosenzibilnim staklom i podbratka koji podrhtava kad god mu nije po volji, sunčevi zraci sudaraju se sa nekom ćelavijom glavom i znatno većim jagnjećim trbuhom.
Čudno. Od kako sam se vratio sa godišnjeg odmora još nisam vidio jednog od onih likova zbog kojih uživam u svakom odlasku iz rodnog grada! Priznajem, pričinjavao se on meni i dole, na crnogorskoj obali, kad kog bih čuo nerazgovjetan šum talasa ili bacio pogled na rascvjetali grbaljski paradajz, pomišljao sam na njega kada god bi neko dijete otvaralo čokoladu, sladoled ili paštetu, psovao ga kad god bih zapazio koliko kotorske stijene liče na nova gradska naselja ili bih morao skupo da plaćam usluge koje to zapravo nisu.
Razmišljao sam i da mu pošaljem razglednicu, jer znam da na pisma, mejlove, molbe i zahtjeve ne reaguje. Ali moji su me savjetovali da se manem ćorava posla i ostavim čovjeka na miru, kao da on nema svojih briga oko stranke, revizora, šetača, komšija, žene, vikendice, a trebalo bi misliti i na egzistenciju poslije oktobra, hoće li imati gdje da radi kao što je navikao? Hoće li šefovi zapamtiti sve što je bilo lijepo, ispuniti obećanja i naći neku ministarsku ili barem direktorsku zaleđinu, hoće mu građani zaboraviti sve što je bilo ružno i poštediti ga dobacivanja na ulici, prezrivih pogleda i uvredljivih nadimaka, hoće li istražni organi zaboraviti sve što je bilo sumnjivo i neće valjda čačkati po starim projektima? Hoće li moći bilo kome više da bude važan, autoritet, u kabinetu ili dnevnoj sobi, hoće li ga zvati na promocije, slave, svečana otvaranja?
Kako bilo, vratih se ja sa mora, a njega ni od korova! Gotovo se zabrinuh za čovjeka. Gdje je, šta radi? Nije smijenjen, penzionisan, priveden,.. Pitam ljude da nije odselio ili, ne daj bože, bolestan, utučen, ali niko mi ne zna reći. Ima li Banja Luka uopšte danas gradonačelnika? Zašto je predsjednik Skupštine grada preuzeo njegova ovlašćenja kada, koliko znam, predizborna kampanja još nije počela? Da nije došlo do kakvih promjena zakona o lokalnoj upravi, šta je sad čija nadležnost, koja je funkcija važnija, kojoj instituciji građani trebaju vjerovati, da li vladajuća elita zaista toliko potcjenjuje svoje sužnje misleći kako niko neće primjetiti šta se dešava? Ili bezočno zloupotrebljavaju sistem zarad promocije svog novog favorita ili se do te mjere stide njegovog prethodnika pa ga sakrivaju kao zmija noge?
Ko bilo šta zna o politici, ne treba mu posebno pojašnjavati kako su u oba slučaja poražavajući efekti po zdravlje društva, stabilnost sistema, a na kraju i same vlasti. U prvom slučaju, zloupotrebljavajući institucije aktuelna vlast ne samo da šalje poruku o svom nedemokratskom karakteru, već i nanovo utvrđuje uzurpatorske i korupcionaške manire protiv kakvih bi morala svim silama da se bori ako namjerava na duže staze da sačuva ne samo svoj hljeb, već i državotvorni entitet u čiji opstanak i svijetlu budućnost se toliko zaklinje.
S druge strane, ako je u pitanju odbacivanje gradonačelnika kojim se do juče dičila i čije znanje i poštenje nikada javno nije dovodila u pitanje, vladajuća družina porekla je svoje riječi, svoje djelo, rasvijetlila obrasce i principe na kojima počiva, po ko zna koji put ponavljajući lekciju o politici kao đubrištu za one koji još drže do stida, znanja, odgovornosti.
No, nastavak tek slijedi. Grad u kojem se urušava stara tvrđava o kojoj bi se svi morali da staraju kao o velikom kulturnom blagu, za mnoge je samo velika, najveća politička tvrđava koja ne smije pasti ni po koju cijenu. Jer, ovdje treba još ledina da se izbriše i zatre, još zgrada i poslovnih objekata zasadi, još projekata zamrsi i o njih da se omrsi, još radnih mjesta počisti i rasproda,… Ali Banja Luka ne raste ni u visinu, ni u širinu. Ona se urušava, brutalno i ćutke, ne toliko pod bagerima i betonskim blokovima, koliko pod teretom građanske ravnodušnosti, kulturnog steriliteta, duhovnog beznađa, šatorske politike, partijašenja i rođačkih veza. Iz takvog grada, divno je i kukavički odlaziti!
eTrafika.net – Đorđe Vuković
