fbpx

Pred odlazak iz BiH, dosadašnji visoki predstavnik Valentin Incko nametnuo je zakon o zabrani negiranja genocida. Uslijedile su burne negativne reakcije u Republici Srpskoj, ali i euforija u Federaciji. O posljedicama tog završnog čina Inckovog mandata, ali i o nizu drugih aktuelnih pitanja, za eTrafiku razgovarali smo sa politikologom Darkom Kuzmanovićem.

Piše: Saša Bižić; Fotografija: Aleksandar Golić

„Građani RS i FBiH ćе prije ili kasnije shvatiti da su izigrani i da će cjelokupna fama koja se digla oko nametanjа ovog zakona poslužiti samo Bakiru lzetbegoviću i Miloradu Dodiku za pojačavanje etnocentrizma, raspirivanje međunacionalnih tenzija i poргavljanje ličnog imidžа, koji je u posljednje vrijeme obojici ozbiljno narušen. Dodik i Incko su svojevremeno bili veoma dobri prijatelji, privatno su se posjećivali i moje lično mišljenje je da је ovaj scenario možda čak i unаprijed dogovoren, naročito akо imamo u vidu stvari koje su se munjevitom bгzinom роčele odvijati samo pola sata nakon objavljivanja Inckove odluke. To je već davno oproban recept koji funkcioniše po principu ‘vi nas, kao, napadate, a mi se kao branimo’, a u suštini se radi isključivo o ličnim interesima“, kaže Kuzmanović za portal eTrafika.

Kako gledate na prve političke odgovore iz RS na Inckov zakon, od pojedinačnih, stranačkih, poput peticije SNSD-a, do kolektivnih, kakvi su zaključci svih parlamentarnih partija o bojkotu zajedničkih institucija na nivou BiH?

Što se tiče reakcija, one su mogle biti mnogo smišljenije, odmjerenije i taktičnije. Istovremeno, peticija kојu је organizovao SNSD nije prošla pravnu proceduru, pravno je potpuno neutemeljena, nije regulisan rok do kada ona traje, kome i do kada ona treba da se preda, pa samim tim ne vidim ni njenu svrhu.

U suštini, ovdje se ne radi o bilo kakvoj borbi za očuvanje Republike Srpske ili institucionalnom mehanizmu otpora, već gotovo isključivo o stranačkoj aktivnosti, čiji je osnovni cilj promocija i prikupljanje ličnih podataka građana koji, kao što je to i do sada bio slučaj, mogu biti zloupotrebljeni u izbornom procesu 2022. godine. Što se samih zaključaka tiče, moglo se tu napraviti mnogo više, a o tome sam pisao i na svojoj Fejsbuk stranici.

Na Inckovoj poziciji od 1. avgusta je njemački političar Kristijan Šmit. Kakva očekivanja imaju veće uporište u realnosti – da će njegov boravak u BiH više ličiti na „hibernaciju“ iz druge polovine mandata Valentina Incka ili da će biti u znaku, već pomalo zaboravljenih, bonskih ovlašćenja?

Kristijan Šmit jе političar koji јe u Njemačkoj izgradio gotovо blistavu političku karijeru. Veoma je obrazovan, a školovao se u Lozani i na Univerzitetu Erlangen u Nirnbergu. Od političarа sa takvom biografijom, koji je usput i Nijemac, mоže se očekivati snažno insistiranje na uređenosti sistema i pravnoj državi. Međutim, da li će on koristiti bonska ovlaštenja ili ne, domen je budućnosti i mi to u ovom trenutku ne možemo znati. Može se pretpostaviti da Kristijan Šmit neće sjediti skrštenih ruku kao Valentin Incko, jer očekivati od Dodika, Čovića i Izetbegovića da se o bilo čemu dogovore, a naročito da donesu zakone koji im nikako ne bi išli u prilog, bilo bi, najblaže rečeno, iluzorno.

Šmit će vjerovatno izvršiti pritsak da se donese zakon o ispitivanju porijekla imovine kako bi se stalo u kraj enormnom bogaćenju političara, te će gotovo izvjesno insistirati i na promjeni Izbornog zakona ВiH koji je, u osnovi, ključ promjena u ovoj zemlji na svim nivoima. Uvođenjem novih tehnologija u izborni proces, kao što su video nadzor na biralištima, skeniranje glasačkih listića, kao i okretanje glasačke kabine i dvokružni izborni sistem, što su više tehnička pitanja, izgubili bi dosta i vlast i opozicija, ali bi dobitnici svakako bili građani i sama demokratija.

Koliku težinu imaju najave iz RS, da će Šmit biti visoki predstavnik samo za FBiH, te da neće biti komunikacije s njim, prije svega zbog dešavanja u vezi s njegovim imenovanjem u SB UN?

Što se tiče komunikacije i stava da se sa Šmitom neće razgovarati, već sada mogu da kažem da od te priče neće biti ništa. Na razgovore sa novim visokim predstavnikom prvi će otići oni koji su i najglasniji u njegovim kritikama i nipodaštavanju, a svi vrlo dobro znamo ko su ti pojedinci. Vrijeme će to najbolje pokazati.

Odnosi između vlasti i opozicije u RS uglavnom su u znaku oštre konfrontacije, ali sada su saglasne o načinu na koji se treba postaviti naspram izazova koji stižu iz OHR-a. Šta mislite o primjedbama na račun opozicionara zbog takvog stava, koje su prvo krenule iz Sarajeva, uz tvrdnje o jednoobraznom odnosu svih aktera u RS prema BiH?

Primjedbe iz Sarajeva su potpuno nebitne i ja im lično, da sam na mjestu opozicije, uopšte ne bih pridavao bilo kakav značaj, jer Republika Srpska ima svoj politički sistem, FBiH svoj, a nivo BiH je, opet, posebna priča. Sve što je potrebno da bi ova zemlja funkcionisala jeste da svako radi svoj posao i ne gleda u tuđe dvorište, vođen tradicionalnom parolom „da komšiji crke krava“. Ali, zašto jednostavno, kad može drugačije?

A kako gledate na reakcije unutar RS, nerijetko zasnovane na tezi da „opozicija opet nasjeda na Dodikove manipulacije?“

Opozicija je iz ove situacije mogla bogato da profitira i da se istakne kao istinska alternativa vlasti. Ovako, Dodik je ponovo postrojio vođe opozicionih stranaka, a pričalo se navodno i o zajedničkoj vladi kojoj bi predsjednik SNSD-a naravno bio šef. Doduše, to je kasnije demantovano, ali čim se dovedete u poziciju da se javnosti i biračima morate pravdati, to logično izaziva sumnju.

Sastanak sa Dodikom je bio katastrofalan potez i zaista mi je nevjerovatno da analitičari i posmatrači sa strane višestruko bolje razumiju političku situaciju, položaj opozicije i prevrtljivost Milorada Dodika od većine opozicionara, od kojih se neki politikom bave i po nekoliko decenija. Doduše, možda oni i razumiju situaciju, ali je isto tako moguće da postoje i neki dogovori za koje mi ne znamo.

Nakon svega što je opozicija doživjela proteklih nekoliko godina, nevjerovatno mi je da je pristala na sastanak sa onima od kojih je trpila uvrede, poniženja, najgnusnija vrijeđanja, pa čak i fizičke udarce. Spaš-avati Republiku Srpsku sa Miloradom Dodikom i SNSD-om bilo bi isto kao kad biste sa razbojnikom pokušali da sačuvate sef pun novca. Sve što je dogovoreno na famoznom sastanku, opozicija je mogla da uradi i sama i tako Dodiku izbije već deceniju star argument o „soroševcima“, „bakirovcima“ i „stranim plaćenicima“, ali ništa od toga. Sve u svemu, koliko sam mogao da primijetim po reakcijama na mrežama, javnost je ovim potezom opozicije totalno razočarana.

Na društvenim mrežama nedavno ste konstatovali da će „Dodik ukinuti RS“, uz opasku: „Neka ostane zapisano da sam to prvi javno izgovorio“. Do koje tačke mogu da idu posljedice, sada već deceniju i po dugog perioda u kojem je Milorad Dodik najuticajnija politička ličnost u RS?

Posljedice deceniju i po duge vladavine SNSD-a i Milorada Dodika sigurno će se osjećati narednih 20 godina, a možda čak i duže. Republika Srpska je ekonomski devastirana, zadužujemo se na mjesečnom nivou, prosječna plata pokriva pola potrošačke korpe, a najniža tek trećinu, očekuje nas i sigurna inflacija, enorman rast cijena, odliv radne snage, ali i mnogi drugi ekonomski problemi. Ako na sve to dodamo i demografski slom, upotpunjuje se sumorna slika budućnosti koja nas očekuje, a sve to zahvaljujući Dodiku, njegovim saradnicima i koalicionim partnerima. Privatizovanost institucija i korumpirano sudstvo su rak rana ovog društva i osnovni razlog odlaska najvećeg resursa koji imamo, a to su mladi ljudi.

Nazivanje Valentina Incka monstrumom, ponižavanje američkog, a onda i njemačkog ambasadora, provokacije na unutrašnjem planu, destabilizovanje regiona zapaljivim izjavama, kao i interesni nacionalizam, već su doveli do nametanja Zakona o zabrani negiranja genocida i vrlo lako mogu dovesti do nove konferencije o BiH na kojoj bi moglo doći do revizije ”Dejtona”, te potpunog teritorijalnog preuređenja BiH, gdje bi Republika Srpska mogla nestati sa mape Bosne i Hercegovine ili bi njene pozicije mogle biti značajno oslabljene.

Upravo to je razlog zašto sam i napisao da će „Milorad Dodik ukinuti RS“, jer radi sve što je potrebno da do toga dođe. Ako se taj scenario desi, Dodik definitivno više neće biti dio političke priče, a srpski narod će ispaštati zbog bahate i neodmjerene politike jednog čovjeka. Potrebne su nam nove politike i novi ljudi, što prije, to bolje.

Uoči predstojećih opštih izbora 2022. godine, za domete opozicije sa nivoa RS neće biti bez značaja učinak u sredinama u kojima imaju lokalnu vlast – od Banjaluke i Draška Stanivukovića, preko Teslića i Milana Miličevića, do Bijeljine i Ljubiše Petrovića. Sa čim će opozicija pred birače, kada je o tom aspektu riječ?

Kada ste već pomenuli načelnika Teslića, kao neko ko veoma dobro poznaje političku scenu Republike Srpske, mogu da kažem da je Milan Miličević vjerovatno i najkompletnija politička ličnost u RS i istinski model modernog i iznad svega obrazovanog i pristojnog političara. To se na osnovu njegovih javnih nastupa veoma lako može i zaključiti, a činjenica da je čak četiri puta u Tesliću pobijedio SNSD, koji je potrošio milione maraka za njegovo rušenje, dokaz je i njegove sposobnosti. Takvi pojedinci bi u javnosti trebalo da budu mnogo više zastupljeni. Takođe, Miličevićevo iskustvo i pobjednički mentalitet, sa stručnošću Jelene Trivić i Milana Radovića, mogu da bude dobitna kombinacija za opoziciju na izborima 2022. godine.

Da je uspjeh moguć, primjer je i Draško Stanivuković koji, s obzirom na sve blokade i prepreke sa kojima se suočava, radi odličan posao kao gradonačelnik Banjaluke, a kao takav on predstavlja ogroman zalog za budućnost. Eventualna pobjeda opozicije 2022. dala bi Stanivukoviću još više prostora za napredak i rad na terenu u Banjaluci, a njegov mandat, koji je Banjalučanima već nakon nekoliko mjeseci donio dosta toga, sigurno će delegirati Stanivukovića kao kandidata za neku od inokosnih pozicija u budućnosti.

S druge strane, Nebojša Vukanović je oličenje poštenja kada je u pitanju naša politička scena, ali on definitivno mora da poradi na emotivnom pristupu politici i to vidim kao njegov osnovni problem. Međutim, način na koji radi, ali i njegov karakter, stavljaju ga u prvi plan kao kandidata za ministra unutrašnjih poslova, što bi bila odlična stvar i za građane, ali i njega samog.

Opozicija, takođe, mora da nauči da međusobne razmirice rješava u vlastitoj kući i da se prljavi veš ne iznosi u javnost i tako daje prilika neprijateljima da se naslađuju. U suštini, opoziciona knjiga se svodi na nekoliko slova, iako ne treba isključiti mogućnost da će se do izbora 2022. pojaviti  još neko novo kvalitetno lice.

Kolike su šanse za realizaciju Dodikove inicijative da se u okviru hipotetičkih izmjena Izbornog zakona BiH, o kojim se do sada pregovaralo uglavnom unutar FBiH, spoje funkcije predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH?

Prvo, treba istaći da bi objedinjavanje funkcija de facto značilo ukidanje institucije predsjednika Republike Srpske, što bi faktički bio i korak ka ukidanju same RS i pozicije kakvu ona trenutno uživa kao integralni dio BiH.

Drugo, ne postoji način da takva odluka prođe, jer bi ona zahtijevala promjenu Ustava RS, za koju je potrebna dvotrećinska većina, koju Milorad Dodik u ovom trenutku u parlamentu RS ne posjeduje. Dakle, u pitanju će biti dvije pozicije.

Od kolikog značaja su za učinak opozicije u Srpskoj personalna rješenja s kojima će ući u duele za dvije ključne individualne funkcije na izborima 2022. godine, odnosno jednu, ako se nekim čudom ostvari ono što lider SNSD-a traži?

Osluškujući glas javnosti i imajući u vidu da je mladi Stanivuković već gradonačelnik, čijom bi eventualnom kandidaturom Banjaluka zaista mnogo izgubila, sve se svodi na preostala četiri, odnosno tri imena, ako bi Vukanović izrazio želju za Ministarstvom unutrašnjih poslova koje bi mu, po mom mišljenju, i najbolje pristajalo.

Opozicija, generalno, ima nekoliko pojednaca koji su sposobni i dostojni najviših funkcija. Međutim, koliko će oni biti podržani od vlastitih partija, ali i samih građana, ostaje da se vidi. Šanse i potencijala svakako imaju, samo se postavlja pitanje koliko će on biti prepoznat.

Smjena generacija je povremena tema političkih rasprava u RS, uključujući i izborne projekcije iz prethodnog pitanja. Da li se mladost s jedne strane, te iskustvo i zrelost sa druge, po definiciji moraju tretirati kao antipodi, ne samo u politici već i u ukupnom funkcionisanju života u RS?

Što se politike tiče, mladost i iskustvo se uopšte ne tretiraju kao suprotnosti ili barem tako ne bi trebalo. Prije bih rekao da su veći antipodi obrazovanost i neobrazovanost, želja za opštim dobrom i želja za ličnim interesom, istinski patriotizam i patriotizam iz koristi. Upravo to su stvari koje izjedaju mlade koji masovno napuštaju ovu zemlju, što ću najverovatnije i sam učiniti ukoliko se u naredne dvije godine ništa ne promijeni.

Mladi su razočarani činjenicom da morate da budete član SNSD-a da biste dobili posao u državnoj instituciji, što se obrazovanje ne cijeni, što polupismeni pojedinci sa kupljenim diplomama vode glavnu riječ u zemlji, što nam je državno vođstvo nevaspitano i lišeno svakog oblika ljudskosti, što je kriminalac snalažljiv, a pošten budala. Na kraju, predsjednik Dodik je javno rekao da, ako nemate člansku kartu SNSD-a, nemate čemu da se nadate.

Upravo to su stvari koje izjedaju mlade i upravo zbog toga ne bih rekao da su mladost i iskustvo po definiciji antipodi, iako zaista sukob mišljenja uvijek postoji, što je sasvim prirodno. Međutim, ono što je najvažnije u svemu, jeste da ne treba igrati na razlikama. Mladost i iskustvo su jedini recept za uspjeh, ali obrazovanost i jednih i drugih i prihvatanje različitih pogleda na svijet mora da bude prioritet, jer samo tako možemo naprijed. Takođe, opstruisanje mladih u napredovanju, prije svega onih obrazovanih, ne može donijeti dobro, kao što trenutno i ne donosi. Sve ove stvari jedinstven su primjer djelovanja protiv RS i njenog naroda.

Postoje nezvanične informacije da Vi i raniji diplomata Igor Davidović namjeravate da pokrenete novu političku opciju. Ukoliko su ta saznanja tačna, kakav će biti profil tog projekta?

Diplomata i dugogodišnji ambasador Igor Davidović i ja smo veoma dobri prijatelji. Budući da se, baš kao i Igor, pored unutrašnje politike, bavim i geopolitikom i spoljnom politikom, može se reći da imamo gotovo identična polja interesovanja. Razgovori postoje i to nije tajna, ali u pitanju, barem za sada, nije politički projekat.

Radi se o nevladinoj organizaciji ili građanskom pokretu, čiji će cilj biti okupljanje perspektivnih i obrazovanih ljudi koji odlično razumiju trenutne političke procese, kao neka vrsta ‘think-thanka’ koji će u prvi plan stavljati obrazovanje, pristojnost, odmjerenost i diplomatiju u javnom nastupu.

Ono čime se planiramo baviti jeste plasiranje u javnost političkih analiza, prijedloga i kritika, čime ćemo, vođeni političkim realizmom, pokušati da utičemo na društvene promjene, ali i na ugao posmatranja stvarnosti postojećih političkih partija i političara. U principu, sve one analize koje ste imali priliku da pratite u medijima i na mojim ličnim profilima na društvenim mrežama, imaćete priliku da pratite i dalje, samo što će pored imena mog zanimanja – politikolog, stajati i ime ovog pokreta čiji ću biti član, odnosno jedam od osnivača.

Da li će, eventualno, doći do političkog angažmana Demokratskog centra u budućnosti, zaista ne mogu da prognoziram u ovom trenutku. Uglavnom, Demokratski centar neće biti vezan niti za jednu političku partiju ili bilo koju drugu organizaciju, pa ni EWB, a ideološko opredeljenje će biti ”centrističko”. Onog trenutka kada utvrdimo datum javnog predstavljanja, obećavam da ću vas obavijestiti.

Kako gledate na primjere u regionu da su pojedine ličnosti različitih ideoloških orijentacija sa terena političke analitike prešle u domen konkretnog aktivizma, od Đorđa Vukadinovića u Srbiji do Nadežde Čačinović u Hrvatskoj?

Što se tiče Đorđa Vukadinovića, mislim da je on u političkom životu mogao da napravi mnogo više, dok sa radom Nadežde Čačinović nisam upoznat, tako da ću vaše pitanje shvatiti kao podsticaj da se sa njenim likom i djelom pobliže upoznam u narednom periodu.

I Vi i Igor Davidović ste članovi East-West Bridge-a, asocijacije koju prate dvije vrste zapažanja – od afirmativnih ocjena, ponekad i u znaku malograđanske fascinacije „tajnim društvima“, do negativnog garda sa „teorijama zavjere“ u kojim se takvim krugovima pripisuje enormni uticaj na političke procese. Kakva iskustva nosite iz angažmana u EWB-u?

Član East-West Bridge-a sam od februara ove godine. Naravno, ne radi se o bilo kakvom tajnom društvu, niti teroretičarima zavjere, već udruženju, odnosno grupi veoma obrazovanih i istaknutih pojedinaca. Članovi EWB-a pokušavaju ukazati na anomalije i probleme sa kojima se susreće ovo društvo, te ponuditi rešenja za njihovo prevazilaženje.
Te termine u javnom diskursu upotrebljavaju pojedinci, koji fraze poput ”strani plaćenik”, ”domaći izdajnik”, ”soroševac”, koriste za diskvalifikaciju onih čija im se mišljenja, stavovi i rad ne dopadaju. S druge strane, da EWB ima bilo kakav uticaj na društveno-politička zbivanja u RS i BiH, situacija sigurno ne bi bila ovakva kakva trenutno jeste – bezizlazna.

Što se samih iskustava tiče, budući da sam član organizacije postao u jeku pandemije virusa korona, kada su okupljanja bila ograničena, nisam učestvovao još na službenim okupljanjima, tako da se sve svodilo na neslužbenu komunikaciju sa nekoliko članova.

Napiši komentar