fbpx

Psi vodiči u Bosni i Hercegovini su i dalje pomoć o kojoj slijepe i slabovide osobe najčešće mogu samo da sanjaju. Nepostojanje centara za obuku, manjak finansija i visoka cijena nabavke takvog psa, samo su dio problema koji već na početku koči cjelokupan proces. Trenutno, u BiH ne postoji niti jedan pas vodič dok su prethodnih godina bila tri u Derventi, Tuzli i Žepču.

Piše: Snježana Aničić

Prosječna cijena psa vodiča kreće se od 10.000 do 13.000 evra, a uključena je i obuka korisnika. Svaki dresirani pas izvršava prosječno 50 komandi. Za korisnika, ali i psa, najidealnije je da su sa istog ili sličnog govornog područja kako ne bi postojala jezička barijera. U praksi se pokazalo da su najpogodniji psi rasa: labrador, njemački ovčar i zlatni retriver.

Obuke se realizuju u Centru za obuku pasa vodiča i u mjestu prebivališta slijepe osobe, u dva dijela po posebnom programu uz učešće trenera i instruktora.

Problem je i što takvi centri ne postoje u BiH zbog čega zainteresovani pomoć moraju da potraže u Zagrebu. Bilo je nekoliko pokušaja za osnivanje od strane kinoloških društava, ali bez uspjeha.

Foto: Pexels

Ni u regionu situacija nije bolja, osim u Hrvatskoj. U Crnoj Gori i Srbiji postoji po nekoliko pasa vodiča. Srbija pokušava formirati centar za obuku, ali ta ideja još nije sprovedena u djelo.

Predsjednik Saveza slijepih RS Branko Suzić ističe da za pse vodiče nisu zainteresovane institucije, ali ni potencijalni korisnici. On dodaje da upravo zbog nepostojanja korisnika nije potrebno da se mijenjaju propisi koji bi zaštitili pse vodiče, ali i osobe koje ih posjeduju.

„U jednom članu u Zakonu o zaštiti životinja dijelom je regulisano to pitanje. Naravno ima potrebe za donošenjem nekih podzakonskih akata kojima bi se konkretnije uredila ta oblast“, napominje Suzić.

Violeta Pećić iz Dervente, koristila je psa vodiča do 2016. godine. Zahvaljujući donacijama uspjela da je da prikupi potrebna sredstva.

„Trebalo je da prikupim 7.000 evra za psa i 7.500 za obuku korišćenja bijelog štapa što je preduslov da pristupite obuci za kretanje uz pomoć psa. Obuka je trajala mjesec dana, a pas je imao dvije godine kada je stigao kod mene. Odlučila sam da ga nabavim jer bijeli štap nisam doživljavala kao pomagalo uz koje se osjećam sigurno. Rijetko sam ga koristila ili sam kombinovala sa psom“, govori Pećićeva.

Foto: Pixabay

Kako kaže, imala je sreću što je njen pas bio prilično zdrav sve do pred kraj života kada su troškovi bili veći. Svjesna je da zbog velikih troškova mnogi ne razmišljaju o ovoj vrsti pomoći i napominje da će se to odraziti na situaciju da u skorije vrijeme niko u BiH neće imati psa vodiča. Razumije i to što u državi ne postoji centar za obuku, jer  nema dovoljno zainteresovanih korisnika.

„To se ne isplati zbog neodovoljnog broja zainteresovanih osoba. Možda bi bilo dobro kada bi institucije pomogle u prikupljanju početnih sredstava, jer mnoge osobe odmah odustanu zbog manjka finansija“, kaže Pećićeva.

Problemi u restoranima i prodavnicama

Pećićeva napominje da je imala veliku podršku npr. kada odlazi u opštinu ili Dom zdravlja. Na tim mjestima nije bilo problema da uvede psa.

„Problemi su bili u restoranima i prodavnicama, pas vodič je na našim prostorima rijetkost. Sve je lijepo dok je pas na ulici, ali kada treba negdje da uđe nastaju problemi i morate se raspravljati. Mnogi se bune i kada pas boravi u stanu, jer smatraju da mu tu nije mjesto. Ranije sam procjenjivala gdje mogu da idem, a da povedem psa. Tokom obuke, instruktori su mi govorili da moram biti više nametljiva kako bi ljudi imali više razumijevanja“, napominje naša sagovornica.

Foto: Pixabay

Priznaje da nije razmišljala da ponovo nabavi psa, a jedan od razloga je i taj što je njegov gubitak teško podnijela. Pećićeva dodaje da su veliki problem i psi lutalice koji su je sprečavali da svoga psa „iskoristi u punom kapacitetu“.

Isti problemi i u Federaciji BiH

Da su problemi isti i u FBiH potvrdio nam je Suvad Zahirović iz Tuzle koji je ranije bio korisnik psa vodiča. Objašnjava da naše društvo nije svjesno koliko je teško imati psa vodiča u sredini koja nije uređena.

„Prljav okoliš, jako puno smeća, psi lutalice… zagorčavaju vam svakodnevno korištenje psa. Korisnik psa vodiča ima obavezu da osigura prehranu i veterinarsku zaštitu kao i da vodi računa o higijeni psa, a što znači svakodnevni angažman u više navrata. Ako gledamo na finansijske izdatke, pod uslovom da je sve u redu, onda je to na mjesečnom nivou oko 150 KM za hranu, veterinarsku zaštitu i održavanje higijene“, navodi Zahirović.

Foto: Pexels

Nije želio ponovo nabaviti psa i ostaviti ga kod kuće kao ljubimca znajući da postoje osobe kojima je potrebniji.

„Često putujem unutar i van zemlje što bi značilo da ili se dodatno moram spremati i tražiti mjesta na koja mogu doći sa psom vodičem (hoteli, javne zgrade…), jer svi imaju svoja pravila i jedan od najčešćih znakova zabrane ulaska sa psom vodičem. Neki od mojih najbližih prijatelja nisu bili za to da pas uđe u kuću i onda smo morali tražiti soluciju da se prijateljstvo ne prekine, a da i pas dobije svoje mjesto koje zaslužuje. Pomalo sam se umorio od borbe za pravo da sa psom uđem na mjesta na koja je trebalo ući i sve je to bio razlog da ne uzmem drugog psa“, iskren je Zahirović.

Dodaje da su njegovi sugrađani, tokom perioda kada je imao pratnju psa, češće prilazili interesujući se i ostavljajući predrasude sa strane.

„Ovisno od izbora čovjeka, pas može biti jedan od vidova podrške, ali kao i za sve ostale potrebne ‘investicije’ i podršku koja je osobama sa invaliditetom potrebna. Društvo bi moralo osigurati da, kao građani, imamo ista prava i iste mogućnosti. Kao i da nas podrška za ostvarivanje prava i mogućnosti koja nam je potrebna zbog našeg invaliditeta dodatno ne smije koštati. Jer, ne treba zaboraviti da ono što je dobro za osobe sa invaliditetom dobro je za sve“, poručuje Zahirović za kraj.

Napiši komentar