fbpx

Doktor ekonomskih nauka Aleksa Milojević tvrdi da je vlast u Republici Srpskoj dovela entitet do ivice bankrota, te da, prema njegovim riječima, pad u ekonomsku provaliju nije moguće izbjeći bez teških i nepredvidljivih posljedica po cijelo društvo.

Pise: eTrafika.net

U intervjuu za eTrafiku Milojević, između ostalog, govori o uzrocima teške ekonomske situacije u kojoj se RS i BiH nalaze, načinima na koje se, dugoročno, može izaći iz krize, pogubnosti čvrstog deviznog kursa i valutnog odbora kojeg su nam, kako ističe, nametnuli stranci…

Vaš komentar na najnovije tvrdnje premijera RS Radovana Viškovića da je Republika Srpska, po ekonomskim pokazateljima, odmah iza Srbije?

Da nije premijer, tvrdnje Radovana Viškovića bilo bi suvišno i komentarisati. Niti je Republika Srpska odmah iza Srbije, niti je Srbija neki svijetao primjer na kojeg se treba ugledati. Prije bi se reklo da bi se trebalo kloniti puta kojim ide Srbija, koji je, nažalost, zajednički put svih bivših jugoslovenskih republika. Samo, izgleda da Srbija prednjači na tom putu.

Koji je to put?

To je put rasprodaje zemlje strancima, što se kratkoročno pokazuje kao razvoj. To vam je kao kada bi masovno sjekli šumu, to rasprodavali i prikazivali kao razvoj, kao bogatstvo, ne gledajući na golet koja slijedi i ostaje. Vlast u Srbiji i ne radi ništa drugo nego rasprodaje svoja prirodna bogatstva i svoju jeftinu radnu snagu. Rasprodaje narod, hvaleći se stranim investicijama koje donose razvoj i kojima se ne postavljaju bilo kakva ograničenja. To je pouzdan način uništenja domaće privrede.

Sadašnje razvijene zemlje su, u vrijeme svog ekonomskog uspinjanja, smatrale da su slobodno tržište i strane investicije dva najveća ekonomska otrova od kojih su se žestoko branile.

Možete li navesti konkretne primjere?

Naravno da mogu. SAD su se skoro 130 godina, sve do pred Drugi svjetski rat, štitile carinama i do 200 odsto i tako ekonomski napredovale. Sve današnje razvijene zemlje su  odnjegovale svoje privrede na visokim carinskim i drugim zaštitama i na sprečavanju stranih investicija. Isto tako, Amerika nije dozvoljavala da strano vlasništvo u bankama pređe 30 odsto. Strani vlasnici akcija nisu imali pravo glasa i samo su američki državljani mogli biti direktori banaka. Strani investitori, takođe, nisu imali pristup djelatnostima od  strateškog značaja. Posebno u korištenju prirodnih bogatstava. Takođe, kompanijama u kojima je učešće stranog kapitala bilo veće od 20 odsto nije bilo dozvoljeno da kupuju zemlju. Da bi dobile odobrenje, strane kompanije su morale da donose visoke tehnologije, da se snabdijevaju iz lokalnih izvora i da izvoze. Kada je, recimo „Nisan“ otvorio fabriku automobila u Velikoj Britaniji 1981. godine, morao je da preuzme obavezu da će nabavke od lokalnih proizvođača iznositi čak 80 odsto. U Japanu su vladale još drastičnije zabrane. U mnogim vitalnim granama strane investicije su bile zabranjene. Da je Japan otvorio granice automobila i da je pustio slobodu stranih investicija, nikad ne bi imao svoju „Tojotu“. Umjesto toga, država je strpljivo investirala 40 godina i štitila je carinama dok je nije podigla na potreban nivo.

Aleksa Milojević (Izvor: Dani)

To znači da visina stranih investicija, po vašem mišljenju, nužno ne predstavlja pokazatelj brzine i uspjeha privrednog razvoja?

Strane investicije moraju da budu tako regulisane da podstiču razvoj domaće privrede, da joj služe, a ne da je svojom premoći guše i  uništavaju. Kako vrijeme prolazi, mora sve više da bude domaće, a sve manje inostrane privrede i inostranih investicija. To nije slučaj ni sa Srbijom niti sa nama. Svoje nekadašnje ‘ekonomske otrove’ današnji razvijeni preporučuju manje razvijenim, kao spasonosne lijekove, prisiljavajući ih na njihovu masovnu upotrebu. To je suština ekonomske politike današnjih razvijenih prema manje razvijenim.

Srpski član Predsjedništva BiH i lider SNSD-a Milorad Dodik takođe je, nedavno izjavio da se mladi i obrazovani ljudi, kako reče, u sve većem broju vraćaju u RS jer ovdje imaju bolje uslove za napredovanje nego na Zapadu.

Ta izjava toliko je besmislena i neosnovana da je svaki komentar suvišan. Dodik to tako govori dok povorka najsposobnijih u odlasku narasta i dok 80 odsto omladine izjavljuje da želi da napusti ovu zemlju, čak ne samo iz ekonomskih razloga, nego zbog opštih društvenih okolnosti, zbog nepodnošljivosti političkog despotizma, zahtijevanog političkog podaništva koje ne dozvoljava da se živi od rada i čestitosti, zbog svakojakih zavada i opšte nesigurnosti, potpunog poništenja čovjeka i njegovih vrijednosti.

Na tvrdnje brojnih ekonomskih stručnjaka da je Srpska prezadužena, te da nam, uz ovakvo vođenje ekonomske politike, slijedi neminovni bankrot, vlasti uporno odgovaraju da to nije tačno, kao i da su sve zemlje u regiji, pa i u Evropi, mnogo zaduženije od RS. Šta je istina?

S obzirom na to da je ekonomija racionalno bavljenje, osnovni princip je da prihod mora da bude veći od troška. Kod dugova, godišnji prihod ostvaren upotrebom duga bi morao da bude veći od godišnjeg troška, odnosno od iznosa otplate, a upotreba duga bi morala da bude takva da se iz ostvarene dobiti obezbijedi potrebna otplata i zamašan ostatak. Smatra se da je dug isplativ kad samo trećina ostvarene dobiti odlazi na otplatu, a dvije trećine ostaju kao domaće bogatstvo. U Republici Srpskoj sadašnji godišnji prirast bruto domaćeg proizvoda (BDP) je oko 300 miliona KM, dok je iznos otplate oko 900 miliona KM. Dakle, zaradimo jednu a vraćamo tri KM, a Vlada tvrdi da nismo prezaduženi!? To, međutim, čak nije ni dobar račun i ne pokazuje pravi nivo zaduženosti.

Kako to mislite?

Kredite bi trebalo vraćati iz prihoda koji se ostvari dugom a ne iz drugih izvora. Kako kod nas dugovi učestvuju u „stvaranju“ BDP-a sa oko četvrtinu, sa toliko bi trebalo da učestvuju i u njegovom prirastu, što iznosi 75 miliona KM. Dakle, na dugovima se lažno statistički uveća BDP za 75 miliona KM, iz čega se mora vraćati 900 miliona KM. Lažno statistički, na dugovima zaradimo jednu, a vraćamo 12 KM! Jasno je da dugovi vrše pritisak na ukupnu privredu i stanovništvo, jer nemaju svoju, ni približnu ekonomsku otplatu. A kako će i imati, kad se svega sedam odsto duga upućuje u privredu? Ovoliko trošiti tuđeg, ništa sa tim ne proizvoditi i nadati se dobru, nije moguće. Samo se nekom dobru nada naša Vlada. U suštini, oni varaju narod. Jasno je da iza svega ovog slijedi bankrot, koji će biti takav da mu je teško predvidjeti ishode, plašeći se i najgoreg. Posebno imajući u vidu istorijska iskustva.

Mislite na iskustva drugih država koje su doživjele bankrot zbog dužničkog ropstva?

Upravo to. Oni koji su izlazili iz valutnog odbora, iz dugotrajnog čvrstog deviznog kursa, oporavljali su se i po 50 godina! Neki se nikad nisu oporavili, a mnogi su zapadali u duge i teške građanske ratove. Najgore su tvrdnje i najgori govor je o tome da su svi zaduženi i da se to podjednako odnosi i na najrazvijenije. Nije isti unutrašnji i spoljni dug. Unutrašnji dug razvijenih, koji se u Evropskoj uniji zadužuju kod svoje Centralne banke, zapravo i nije dug. To je deficitarno, odnosno prekomjerno budžetsko finansiranje i trošenje. Na kraju to sve može da završi u inflatornom topljenju vrijednosti i unutrašnjoj preraspodjeli bogatstva. Kod našeg inostranog duga sve je drugačije. Naš dug je istinski dug koji se mora vratiti odlivom realnih materijalnih vrijednosti, to jest devizama koje se stiču izvozom, a taj dug će se na kraju višestruko uvećati.

Kako smo došli u tu situaciju?

Naš osnovni ekonomski i politički problem je u nepopustljivom niskom, čvrstom deviznom kursu, te u visokoj precijenjenosti domaće valute. Nepopustljiv čvrst devizni kurs negira ekonomski zakon, ne dozvoljava mu da se ispolji i da onda, kada se pravi šteta, kada Vlada pravi štetu narodu, da opada vrijednost novca. Vlada pravi i najveće štete, rastu dugovi, deficiti, gubici, a vrijednost novca ostaje nepromijenjena. Upravo pod tom ekonomskom zaštitom Vlada i može da se ponaša kako se ponaša i da govori kako govori. Čvrst devizni kurs, odnosno valutni odbor, omogućava lažno statističko prikazivanje bogatstva i da se tuđe prikazuje kao naše. Pod zaštitom nepromjenjene vrijednosti novca u naš BDP se uračunava oko polovica, kolika je novododata vrijednost sa porezima, vrijednosti doznaka oko 750 miliona KM, polovica vrijednosti duga od 2,6 milijardi KM i iznos novododate vrijednosti, koja potiče od stranih investicija u iznosu od 2,4 milijardi KM, što sve skupa iznosi 5,75 milijardi KM. Kad se tome dodaju i oko dvije milijarde KM koje se „na bijelo i na crno“ iznesu iz zemlje, izlazi da je naš BDP, kojeg smo mi stvorili i koji ostaje u zemlji, svega oko tri milijarde KM, što je oko 30 odsto ukupnog statističkog iznosa.

Zašto je čvrst devizni kurs, kako tvrdite, postao tako veliki problem za domaću ekonomiju?

Da nije čvrstog deviznog kursa svega ovog ne bi bilo. Višak novca koji pristiže putem radničkih doznaka i putem dugova brzo bi se inflatorno istopio, pa tuđe ne bi moglo da uđe u račun našeg bogatstva. Slično se odnosi na strane investicije, posebno inostrane banke koje svojim visokim kamatama tako nemilosrdno uništavaju domaću privredu. Statističko bi bilo jednako stvarnom. Naš BDP ne bi imao svoju lažnu statističku vrijednost od preko deset milijardi KM, nego realnih oko tri milijarde. Kod nas su dugovi, deficiti i gubici znatno iznad iznosa BDP, što je osnova gubitka vrijednosti valute za bar 100 odsto. Kad se to dogodi, vrijednost BDP će se zbog porasta cijene raspoloviti, dok će inostrani dugovi sa sadašnjih oko 3,5 milijardi KM i platni deficit sa sadašnjih 1,2 milijardi KM porasti za  dva puta. Domaći BDP će pasti na 1,5 milijardi, a inostani  dugovi i deficiti će porasti na oko deset milijardi KM. To je teška ekonomska sudbina koja nas čeka i koja se ne da izbjeći. Neviđeno siromaštvo pod teretom nepodnošljivih dugova. Otplate pritisle, a nema roba za izvoz. Neugodno je i zamisliti do kojih dubina može da bude pad vrijednosti novca, odnosno provala inflacije, i u koje duboko siromaštvo ćemo propasti. S obzirom na to da je valutni odbor, to jest čvrst kurs, privremena institucija koja traje do uništenja domaće privrede, do nemogućnosti otplate kredita, kojem stanju  se ubrzano približavamo, moguće je očekivati skori prestanak njegovog rada. Čvrstim deviznim kursom moguće je gušiti ekonomski zakon i odgoditi njegovo djelovanje, ali ga nije moguće uništiti. Sva ova statistička varanja oko pogrešnog računanja BDP i sva ova varanja naše Vlade o razvoju kojeg nema, uskoro ćemo skupo platiti i to po punoj tržišnoj cijeni, koja će biti neuporedivo veća od sadašnjih, lažnih računanja po nominalnim vrijednostima novca.

Da li jedna siromašna država, kakva je BiH, može opstati bez zaduživanja?

Da se može bez zaduživanja i da je to put napretka, govori svijetao primjer male Estonije, države koja ima 1,2 miliona stanovnika. Kad je bila u režimu valutnog odbora, dug je iznosio 10 odsto BDP-a. Sada, kada je u Evropskoj uniji, dug je šest odsto. Najmanji dug, a najuspješniji razvoj. Tako radi patriotska vlast.

Nedavno zaduživanje RS na Londonskoj berzi vlasti su predstavile kao nevjerovatan uspjeh. Da li su zahvaljujući tom zaduženju uslijedila obećanja o povećanju plata u zdravstvu, prosvjeti i još nekim oblastima ili je to rezultat “domaćinske ekonomije”, kako tvrde iz Vlade?

Naša vlast se i ne bavi ničim drugim osim što vara narod, a zaduživanje na Londonskoj berzi je puni dokaz. Zadužiti se toliko i pod takvim nepovoljnim uslovima može samo vlast kojoj nije stalo do naroda i kojoj je individualni politički račun ostanka u vlasti veći i važniji od svega. Da se tim prljavim, prokletim, ukletim novcem potkupi i podmiti kako bi produžila vlast, sa uništavanjem ovog naroda kao nespornim rezultatom. Ovdje je glavno pitanje da li ova vlast ima hrabrosti da pogleda iza sebe, svojih skoro 20 godina vlasti. U početku su naslijedili ostatke moćne, srednje razvijene privrede, bez dugova, deficita i gubitaka. Na kraju imamo rasprodatu i uništenu privredu, dugove, deficite, gubitke, beskrajno siromaštvo iz kojeg se bježi na sve četiri strane svijeta, a ta ista vlast priča o nekakvom dobru?! Kažu da će stid spasiti svijet. Da li će stid ikad doprijeti do naše vlasti? Teško je vjerovati.

Koliko ima istine u tvrdnjama da aktuelne vlasti u oba entiteta opstaju zahvaljujući kreditima MMF-a, koji, nekako, po pravilu stižu uoči izbora? Da li je strancima zaista u interesu da BiH ima ovakvu vlast?

Pa to je svakom jasno! Osnova opstanka ove vlasti je u dugovima i oni i ne rade ništa drugo osim što se zadužuju i to troše. Zadužuju se, kupuju privremeni mir, kupuju izbore i tako vladaju i varaju narod do naše potpune propasti. Odgovor na pitanje da li su stranci zainteresovani za održanje ove i ovakve vlasti je takođe jasan i nedvosmislen. Oni su ovakvu vlast stvorili i oni je održavaju, želeći da je u njenom zlu unaprijede. Očekivanja i nadanja da će nam stranci pomoći, kao i posebno obraćanje njima za pomoć krajnje su neosnovana i besmislena. Zar da očekujemo pomoć od onih kojima je osnovna briga zarobljavanje i eksploatisanje manje razvijenih, koji su i kod nas uspostavili svoj kolonijalni privredni sistem i našu izdajničku vlast? Razvijeni skoro da i ne rade ništa drugo nego zarobljavaju manje razvijene po svijetu, satirući ih i satjerujući ih, krajnje bezdušno, u nepodnošljivo siromaštvo. Rade to s izuzetnim uspjehom, posebno u ovo posljednje globalističko doba, gdje je Evropska unija izuzetno dostignuće s izuzetnim uspjesima, a koja, razvijajući model samokolonizacije, samozarobljavanja, uspijeva da i dojučerašnje srednje razvijene zemlje ubrzano srozava u duboko siromaštvo, što je upravo slučaj s nama.

Na osnovu čega to tvrdite?

Navešću vam konkretan primjer. Izračunato je da su razlike u razvijenosti 1750. godine između tadašnjih razvijenih i nerazvijenih bile u odnosu 1:2. U Evropi se tad nešto bolje živjelo nego u Africi zbog obilnije vode, zemlje, šume, koji su tad bili osnovni izvori bogatstva. Za istorijski skoro beznačajno vrijeme, nešto preko 250 godina kasnije, Zapad je uspio da u potpunosti razori svijet i da iz ogromnog dijela planete izvuče skoro sva ekonomska bogatstva, ostavljajući narod u neviđenom i sve većem siromaštvu, samo zato da bi sve manji broj bogatih pojedinaca i najrazvijenijih zemalja zgrtali ogromna bogatstva. Deset najbogatijih zemalja svijeta imaju 140 puta veće bogatstvo od deset najsiromašnijih zemalja, mjereno dohotkom po stanovniku. Ono što bogat zaradi za mjesec dana, siromašnom je potrebno 12 godina. Da bi bilo bogatstva mora biti siromaštva, i to što većeg siromaštva kako bi bogatstvo što brže raslo. Zbog toga svaki govor, svako obraćanje strancima za pomoć je krajnje besmislen i neosnovan.

Ukoliko sljedeće godine dođe do promjene vlasti na izborima, šta bi trebalo prvo učiniti kako bi se ekonomija makar postavila na zdrave temelje? Koliko je potrebno vremena da se domaća privreda oporavi?

Prvo, teško je očekivati promjenu vlasti sudeći po dosadašnjim istorijskim iskustvima. Nema primjera da je ovakva vlast, vlast valutnog odbora, izgubila na izborima. Sve su smijenjene nasilno, putem narodnooslobodilačkih pokreta. Vodeća partija u Republici Srpskoj ionako osvoji svega oko 17 odsto ukupnog broja glasova, pa joj neće biti teško da to ostvari i ovog puta, imajući u vidu veličinu resursa, posebno finansijskih, kojima raspolaže. Drugi dio odgovora je, nažalost, još porazniji. Nema nikakvih izgleda da na vlast dođu nove patriotske snage, jer ih jednostavno nema. Ne pojavljuju se. To nije bilo koja opoziciona stranka, sudeći po njihovim izbornim programima. Svi bi upravo u ovakvu, a ne drugačiju vlast, za šta ima dovoljno dokaza u našoj nedavnoj prošlosti. Tadašnja vlast, a današnja opozicija, kad je bila na vlasti ni u čemu se bitnom nije razlikovala od sadašnje vlasti. Uostalom, postoji puna sadašnja saglasnost i vlasti i opozicije u svim elementima našeg privrednog, kolonijalnog sistema. Opozicija, niti bilo koja stranka koja pretenduje na vlast ne protivi se valutnom odboru, privatizaciji prodaje, zaduživanju, otvorenom tržištu, stranim investicijama. Ne smiju. Plaše se odmazde stranaca. Sada ne smiju, a kada bi došli na vlast ne bi htjeli.

Pa, šta je onda rješenje, ako ga uopšte ima?

Stvar je jednostavna. Valutni odbor, sa svojim nepopustljivim niskim, čvrstim deviznim kursom i stranim novcem, prva je i osnovna kolonijalna institucija bez čijeg odstranjenja nema napretka. Umjesto postojećih partijskih govora i nadmetanja, put kojim bi bilo moguće krenuti i koji može da donese određene uspjehe, sve do konačne pobjede, odnosi se na postepenu razgradnju postojećeg kolonijalnog privrednog sistema. Valutni odbor nije moguće neposredno uništiti. Njega je potrebno potkopati da se sam uruši, oduzimajući mu ekonomske osnove njegovog djelovanja. Potrebno je zadržati ga da ne bi došlo do provale inflacije i da bi iznosi otplata bili postojeći, minimalni. Njegovo potkopavanje se ostvaruje razvojem vlastite privrede, a time se ostvaruje i masovnije priticanje domaćeg novca, što umanjuje potrebu za inostranim, za zaduživanjem i za kreditima kod inostranih banaka. Da bi se razvijala domaća privreda potrebno je osvajati masovnu dioničarsku, akcionarsku svojinu, koja je jedina svojinska osnova za razvoj krupnih, prije svega industrijskih preduzeća i koja su jedina garancija razvojne uspješnosti. Niskom cijenom svojih proizvoda domaća preduzeća bi postepeno istiskivala inostrana sa domaćeg tržišta, a izrastanjem domaće privrede, na toj svojinskoj osnovi, uspješno bi se potkopao opstanak valutnog odbora, što bi bila priprema za osvajanje vlastitog novca bez kojeg nema ni vlastite privrede ni države.

Da li to o čemu pričate može da se ostvari u doglednoj budućnosti?

Izuzetno je povoljna finansijska osnova za razvoj akcionarstva. U bankama je u BiH na štednji oko 12,5 milijardi KM. To su sredstva koja trunu na kamatama od 0,5 do dva odsto, zavisno od vremena oročenja. Tamo trunu jer nemaju svojinskog akcionarskog izlaza. Krčenjem tog puta ostvario bi se ogroman finansijski priliv iz tog pravca, što bi silno umanjilo potrebu za zaduživanjem. Pored osvajanja masovne akcionarske svojine, kao osnovnog strateškog pravca, tu su i drugi oblici razgradnje postojećeg kolonijalnog privrednog sistema. Dijelom se to odnosi na razgradnju postojećeg poreskog kolonijalnog sistema, zasnovanog na skoro jedino indirektnim  porezima. Ukupno, direktni porezi bi trebalo da narastu na 50 odsto, s tim što bi oni trebalo da pune 80 odsto budžeta opština, što bi doprinijelo bitnoj izmjeni kadrovske strukture. Zatim, potrebno je da na vlast u opštinama i u Republici dolaze najsposobniji, koji su u stanju da zarađuju direktne poreze, kojih nema bez moćne privrede i bogatih građana. Naravno da su tu i aktivnosti oko zaštitnih carina i uređenja uslova za strane investitore i slično.

Napiši komentar