fbpx

Drago Lukenda iz Širokog Brijega i kompanija Eco Energi d.o.o. Mostar (koja je 50 posto u vlasništvu državljana Republike Hrvatske) 15 godina čekaju odobrenja potrebna za gradnju minihidroelektrane za koju su 2007. godine dobili koncesiju. U Centru za zaštitu životne sredine cijene da je ovaj spor moguće završiti samo prekidom ugovora o koncesiji, ali da se vlast u BiH plaši investitora,  no da je u pravu svako ko se protivi gradnji mini HE iznad vodopada, a Lukenda prijeti arbitražom u Vašingtonu.

Piše:  interview.ba

Dok širom BiH traje borba za zabranu gradnje minihidroelektrana, Drago Lukenda iz Širokog Brijega i kompanija Eco Energi d.o.o. Mostar, koja je 50 posto u vlasništvu državljana Republike Hrvatske, 15 godina čeka odobrenja potrebna za gradnju minihidroelektrane za koju je 2007. godine dobio koncesiju.  Sve ove godine se nalazi u labirintu između Opštine Prozor-Rama, Hercegovačko-neretvanskog kantona i  Kantonalnog suda u Mostaru. U vrijeme kada nastaje ovaj tekst, u maju 2021, ima koncesiju, urbanistička i okolinska dozvola su u nekoj fazi razmatranja pred Kantonalnim sudom u Mostaru, a građevinska dozvola čeka – urbanističku!

„Imam 150 akata povodom tri dozvole i mislim da se 80 posto toga odnosi na vraćanje postupka na početak. Nedopustivo je da se predmet  toliko puta vraća na početak, pa valjda bi trebalo ili da odobre ili ne odobre, da neko donese konačnu odluku. Mislim da se preko mog predmeta načelnik Općine Prozor-Rama dodvorava stanovnicima sela Duge“, kaže Lukenda i najavljuje da će zatražiti arbitražu kod Međunarodnog suda za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) u Washingtonu jer su partneri u preduzeću Eco Energi d.o.o. Mostar iz Hrvatske, a on smatra da ova gradnja podliježe Ugovoru između BiH i Republike Hrvatske o poticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja.

„Procjena je da za svaku godinu odlaganja početka proizvodnje gubimo oko 700.000 KM u struji“, pojašnjava Lukenda.

Lukenda je u međuvremenu dobio i dvije odluke Ustavnog suda BiH o nedopustivom trajanju postupka  – u aprilu 2016. za Opštinu Prozor-Rama i u julu 2017. za Vladu HNK. Ustavni sud BiH je Opštini Prozor-Rama naložio da po hitnom postupku okonča postupak izdavanja urbanističke saglasnosti započet u maju 2008. godine, a Vladi HNK da upravni postupak izdavanja okolinske dozvole okonča po hitnom postupku jer traje od maja 2007. godine, no ni nakon toga se ništa nije desilo.

U uredu ombudsmana za ljudska prava u BiH kažu da je ovaj predmet spreman za Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, a da bi Lukenda i njegova kompanija već sada mogli dobiti materijalnu odštetu od institucija koje je Ustavni sud BiH upozorio na neprihvatljivo dugo trajanje procesa.

Ima Lukenda i treću odluku Ustavnog suda BiH koja se odnosi na zabranu postavljanja cijevi kroz selo, ali ona za sada nije tema.

Sve je počelo kada je Dragin otac Jure Lukenda  1989. godine dobio saglasnost za gradnju minihidroelektrane, u decembru 1989. Republički sekretarijat za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo  u BiH Juri dodjeljuje vodoprivrednu saglasnost za gradnju na rijeci Dušici u Dugama kod Prozora, a 1996. godine Odjel graditeljstva tadašnje Hrvatske Republike Herceg Bosna  produžava ranije izdatu građevinsku dozvolu.

U međuvremenu Drago Lukenda preuzima očev posao i 2007. godine  od Općine Prozor-Rama dobije  koncesiju na 30 godina uz uslov da mini HE izgradi za 12 mjeseci nakon što dobije građevinsku dozvolu i pusti je u rad nakn dva mjeseca probnog rada. Mini HE je ranije upisana u prostorni plan Općine, a 2008. godine pomoćnik načelnika Opštine Prozor-Rama Željko Škarica potpisuje Rješenje o urbanističkoj  saglasnosti koje u martu 2009. načelnik Opštine Jozo Ivančić poništiti. U maju iste godine Ministarstvo  građenja i prostornog uređenja  u Vladi Hercegovačkoneretvanskog kantona poništava poništenje i vraća postupak na početak, pa Opština Prozor-Rama ponovo pokreće postupak za izdavanje urbanističke saglasnosti, ali uz učešće lokalnog stanovništva sela Duge, pa se Lukenda žali, pa Ministarstvo građenja odbija Lukendinu žalbu i prihvata učešće stanovnika sela Duge, pa Kantonalni sud u Mostaru poništi odluku Ministarstva,  pa na Lukendin zahtjev preispituje odluku i u novembri 2009.  ponovo poništava urbanističku dozvolu, potom u januaru 2010. Ministarstvo za građenje i prostorno uređenje u Vladi HNK predmet vraća Opštini na ponovni postupak,  pa Kantonalni sud u Mostaru u aprilu 2011. poništava odluku o vraćanja na ponovno postupanje, pa u maju 2012. Kantonalni sud,  pa u februaru 2014. opet Kantonalni sud,  u martu 2014  Opština opet poništava urbanističku saglasnost, pa u maju 2014. kantonalno Ministarstvo  građenja i prostornog uređenja  vraća predmet Opštini na ponovni postupak,  pa u julu 2014. Opština opet poništava urbanističku saglasnost iz 2008, pa Ministarstvo građenja i prostornog uređenja u Vladi HNK u septembru 2014. Opštini opet vraća na ponovni postupak, pa u novembru 2014. Opština opet poništava akt iz 2008.,  u januaru 2015. godine Ministarstvo građenja i prostornog uređenja u Vladi HNK odbija Lukendinu žalbu na odluku Opštine Prozor-Rama i poziva se na odluku nekadašnjeg Doma za ljudska prava koji je 90-tih godina prošlog vijeka zabranio svaku  gradnju u okolini vodopada Krupić bez valjanih dozvola, ukoliko bi ona ugrozila okoliš.

Vodopadi u Krupiću su pod zaštitom države od 1956. godine, ali je za aktere ove priče sporno koji dio područja oko vodopada je pod zaštitom i u čijoj nadležnosti je ta zaštita. Opština Prozor-Rama tvrdi da ne posjeduje zemljišne knjige jer su izgorjele u Drugom svjetskom ratu, pa ne znaju granice katastarskih čestica, ali da prema dostupnoj dokumentaciji – na parceli na kojoj Lukenda želi graditi nema zabilježenih nikakvih zabrana. 2006. Zavod za zaštitu spomenika pri Ministarstvu kulture i sporta u Vladi FBiH  obavještava Lukendu da nemaju registar zaštićenih objekata prirodnog nasljeđa jer je izgorio u ratu 1992-95., ali da oni svakako ne vrše zaštitu prirodnog nasljeđa,  u novembru 2006. kantonalno Ministarstvo građenja, prostornog uređenja i zaštite okoliša u  Vladi HNK izdaje službenu zabilješku da, između ostalog,  ne postoji dokaz o potrebi pribavljanja saglasnosti nadležne institucije za zaštitu prirodnih rijetkosti, a 2008. Ministarstvo građenja i prostornog uređenja u Vladi HNK izdaje akt prema kom Zavod za zaštitu spomenika pri Ministarstvu kulture i sporta u Vladi FBiH daje stručno mišljenje da sporni lokalitet, odnosno katastarske čestice na kojima Lukenda želi graditi pripadaju zaštićenim dijelovima prirode u skladu s rješenjem Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz 1958. godine.   No 2004. je  kantonalni građevinski inspektor Meho Manov utvrdio da na spornom lokalitetu postoji zaštita prirodnog spomenika, ali ne na parceli gdje bi Lukenda gradio, a da na istom lokalitetu ima drugih objekata za čiju gradnju nije traženo odobrenje  organa koji se bave zaštitom prirodnih rijetkosti.

A o čemu se zapravo radi? Stanovnici sela Duge su protivi gradnje mini HE iznad vodopada i u svakoj novoj etapi ovog postupka je spor oko toga da li će se povesti novi postupak za dodjelu urbanističke saglasnosti i da li će u tom postupku  učestvovati i oni sa svojim argumentima. Jedni se pozivaju na Zakon o zaštiti okoliša, a drugi na Zakon o upravnom postupku. Istini za volju – Lukenda posjeduje dokument iz jula 1991. godine u kom desetak stanovnika Mjesne zajednice Prozor iz sela Duge svojeručnim potpisima potvrđuju da odobravaju gradnju, no nakon rata u BiH se grupa povratnika u Duge iz reda bošnjačkog naroda obratila nekadašnjem Domu za ljudska prava i dobili odluku na koju se poziva Općina Prozor-Rama kada poništava ranije dodijeljenu urbanističku saglasnost. Njih 49 je potpisalo akt protiv gradnje mini HE u njihovom selu iznad vodopada uz upozorenje da bi možda i odobrili gradnju ispod vodopada. Osim toga – selo Duge više i ne pripada istoj mjesnoj zajednici.

Slična je situacija s vodoprivrednom, građevinskom i okolinskom dozvolom – vraćanje na početak i čekanje.

Advokati ne žele komentarisati ovaj slučaj jer ne znaju detalje, ali je sarajevska advokatica Dženana Hadžiomerović ranije, u intervjuu za interview.ba (https://interview.ba/2021/02/11/dzenana-hadziomerovic-advokat-gradani-i-ne-znaju-kada-su-diskriminisani-a-trebali-bi-tuziti-za-svaki-slucaj/), govorila o odugovlačenju sporova.

“Kod nas ljudi pogrešno misle da je korupcija samo kada neko nekome daje novac, a nije, nego je korupcija i praksa koja ide na štetu pojedinca. Mislim da je zabrinjavajuća praksa odugovlačenja u upravnim sporovima. Imam dosta slučajeva u kojima sud ne odlučuje u meritumu, nego odgovornost za konačnu odluku prepuste tuženom upravnom organu, najčešće institucijama ili agencijama koji  tvrdoglavo ne žele da urade svoj posao kako treba. Imala sam slučaj u kom je predmet trajao 13 ili 14 godina, a  da se nije pomakao s početka, odnosno da je četiri puta vraćan nazad prvostepenom upravnom organu. Takve slučajeve zovem ping-pong i ne znam rješenje za njih”, rekla je tada Hadžiomerović.

Za sve ove godine Lukenda se nebrojeno puta obraćao inspekcijama, pisao urgencije, u jednom trenutku sam sebe prijavio za nelegalnu gradnju kao bi isprovocirao inspekciju da izađe na teren… On  je inače predsjednik Udruženja proizvođača električne energije iz obnovljivih izvora u BiH (APEOR) i vlasnik hidroelektrane Buk na rijeci Lištici u Širokom Brijegu, a široj javnosti u BiH je poznat jer je ispred zgrade Vlade HNK-a pomoćnika ministra napao drvenom palicom ili letvom (https://zurnal.info/novost/23461/samospaljivanje-drvene-palice-i-lazni-dokumenti ).

„Stotinu dana sam čekao rješenje koje je lutalo između Mostara i Sarajeva da bi mi taj pomoćnik dao akt i rekao evo ti ga, pa se žali, a ja znam da kada neko neće da ti riješi nešto – možeš sjediti i plakati, ali džaba ti je“, kaže Lukenda danas u svoju odbranu.

Aktivisti koji se zalažu  protiv gradnje MHE u nezvaničnom razgovoru kažu da je odugovlačenje žalbama oblik borbe lokalnog stanovništva koje želi da odlaži početak gradnje. Lukendu ovo ne brine jer smatra da će kad-tad dobiti svoje dozvole i siguran je da, ako i dođe do izmjene zakonodavstva o koncesijama, one se ne mogu odnositi na njega i njegovo preduzeće – na njegov slučaj se primjenjuju zakoni koji su važili u trenutku kada je dobio koncesiju.

Nečelnik Općine Rama-Prozor Jozo Ivančević,  na ovoj poziciji od 2000. godine, prvo kao kandidat HDZ 1990, a na lokalnim izborima 2020. kao nezavisni kandidat – odustao je od HDZ 1990 jer nisu ispunili njegova očekivanja da će nešto promijeniti – kaže da samo brine o dobrobiti stanovništva, a da u Kantonu vode računa o interesu kapitala.

„Narod ne dozvoljava gradnju jer se time narušava prirodni sklad. U Županiji je to lakše, ministri se dogovore, mislim da se vrte i velike pare i onda oni sve prebace na lokalni nivo. Sada ćemo, na osnovu nekih odluka Županije, imati velike probleme s koritom rijeke Ravne i s lokacijom Volujak jer su izgleda došli neki s ljudima s velikim novcem. Ta sporna mini HE u Dugama je stavljena u prostorni plan, ali možemo je obrisati – zašto ne bih štitio ovo malo prirodnih resursa koje imamo? Mislim da su mještani u pravu, a ministar Donko Jović je unio mnogo  nereda, ne štite ništa“, pojašnjava Ivančević.

Kako su sve glasniji zahtjevi za zabranu gradnje mini HE, Skupština HNK je sredinom prošle godine raspravljala o koncesijama s aspekta pitanja koliko ih dodijeljeno, ko ih je dodijelio, u kojoj fazi je njihova realizacija, kolika je dobit za stanovništvo, a kolika šteta po okoliš. Zastupnik u Skupštini HNK i delegat u Domu naroda Parlamenta FBiH Aner Žuljević kaže da bi Skupština mogla tražiti preispitivanje ovog predmeta.

„Mi u kantonu imamo čudna iskustva na relaciji lokalna zajednica Prozor-Rama i kantonalna Vlada u smislu resora koje vode kadrovi HDZ-a BiH i HDZ-a 1990, a to je višegodišnji animozitet zbog .činjenice da HDZ BiH ne može da osvoji Prozor, pa na sve moguće načine forsiraju rješenje koja će Opština zaustavili ili obrnuto, uvijek su na suprotnim stranama.  Imali smo slične situacije s Domom zdravlja u Prozoru – HDZ BiH se ponašao kao da je to vlasništvo HDZ-a 1990, a ne svih stanovnika Prozora“, kaže Žuljević. Pojašnjava da koncesije izdaje nekoliko ministarstava u Vladi HNK i da nekada djeluje da postoji linija podjele između HDZ BiH i SDA, ali da nisu svi ministri na pozicijama posljednjih 20 godina i da su neke odluke naslijeđene od ranijih ministara.

„Imali smo situacija da su  koncesije dodijeljene bez studije uticaja na okoliš ili drugih potrebnih dokumenata, tražili smo od resornih ministarstava detalje o tome, pa su neke i poništene. Politika je u BiH na mnogo slučajeva koristila sistem zatvaranja očiju na preduslove i izdavala  finalna dokumenta računajući da neće biti osporavani“, pojašnjava Žuljević i naglašava da HNK od svih koncesija za energetske objekte nije ostvario nikakav prihod.

Centru za životnu sredine kažu da  nadmudrivanje među stranama u sporu može trajati beskonačno dugo, dok god neka od strana nalazi način da određene argumente tumači u skladu sa zakonom.

„Jedini izlaz iz te situacije je da neko prekine ugovor, ali to se rijetko događa – kod nas se država više boji pojedinca ili poduzeća nego oni države. Generalno je nelogično da se koncesija dodjeljuje prije nego  Plana i Strateške procjene utjecaja na okoliš ili prije nego koncesor dobro izanalizira lokalitet i oslušne javnost na datom području, ali ovo je Bosna i Hercegovina. Mi smo do sada više puta tužili različite nivoe vlasti, najčešće zbog isticanja roka za gradnju i nezakonitog produženja dodijeljenih  koncesija, i dobili smo više  presuda, za sada prvostepenih, ali one pokazuju da postoje propusti u sistemu“, kaže Viktor Bjelić i naglašava da je u pravu svako ko sprječava građenje mini HE iznad vodopada.

Do sada se više puta desilo da koncesionari ne ispoštuju rok iz ugovora i onda traže produženje ugovora, pa neke mini HE prati i po pet ili osam aneksa, no  nema pisanih tragova da je bilo koja mini HE u BiH ovako dugo bila u labirintu odluka različitih nivoa vlasti, a prema koncesionom ugovoru –  Lukenda ima još vremena da mjjšlpusti u rad svoju mini HE.

Napiši komentar