fbpx

Ljudi su za mene neiscrpan izvor inspiracije. Njihovo ponašanje u određenim situacijama, bilo ono logično ili nelogično, razumno ili nerazumno, uvijek može biti povod da se analizira i o njemu napiše koji redak.

 Jedna od situacija, u kojoj se čovjek može naći, a koja me u posljednje vrijeme fascinira, je činjenica da svaki čovjek za neku nepovoljnu okolnost ili situaciju, traži krivca. Stvari, okolnosti, pojave, nikada se ne prihvataju takve kakve jesu, bez dubljeg analiziranja i traženja razloga za neželjeni ishod. Najzanimljivije je to, što vrlo rijetko prihvatamo da smo krivci upravo mi sami.

Rijetki su oni ljudi koji će svjesno i razumno prihvatiti odgovornost za nepovoljan položaj u kojem su se našli zahvaljujući nekom nesmotrenom postupku.

Foto baza

Jedan od najučestalijih primjera je iz oblasti studentskog života, a tiče se neupsjeha na ispitu. Ukoliko student ne položi ispit, naravno, kriv je profesor. Ili je prestrog, ili tog pitanja nema u knjizi, ili iz nekog neobjašnjivog razloga ne simpatiše studenta, te ovaj u samom startu nije imao nikakvih izgleda za povoljan ishod tog dana. Bitan faktor koji vam takođe u mnogome može zagarantovati neuspjeh na ispitu su vremenski uslovi. Ako je ispit u ljetnom periodu, onda vam vrućina nije omogućila da ispravno rezonujete, ako je pak u pitanju zima, onda je jedan od potencijalnih krivaca niska temperatura. Vrlo rijetko ćete čuti studenta da prizna da je neznanje glavni uzrok neuspjeha. Neki od navednih razloga mogu biti uzroci ovakvog ishoda, ali sigurno ne tako često koliko ih koristimo kao izgovor.

Druga situacija, u kojoj vrlo često poričemo vlastitu krivicu je kršenje saobraćajnih pravila. Iako su ta pravila dobro poznata, čak i onima koji nisu vozači, ista se vrlo često zanemaruju, a kada za to uslijedi kazna, negodujemo i naravno, tražimo krivca.

Ako vas zaustaviti policajac i nemate vezan pojas, on je kriv. Ako ste prekoračili brzinu, opet je on kriv, jer vas je zaustavio, a ne vi jer ste pravilo kršili. Ako vam pauk odveze automobil, opet je kriva policija, a ne vi, jer ste se nepropisno parkirali.

Najvažnije je da neko može ponijeti to breme odgovornosti za neki nepovoljan ishod, a da to nismo mi. Najidealnija je situacija kada je prisutan neko koga možete okriviti za činjenicu da vas nije upozorio. Ako ste zaboravili nešto da učinite, onda krivite onoga ko je to znao, a nije vam rekao, tj. nije vas podsjetio. Ako ste nepropisno parkirali, onda se ne ljutite na sebe što ste to učinili, nego na prolaznika koji vas nije upozorio da nešto nepropisno činite. Ili tražite krivca u nekome ko vas nije podsjetio na određeni rok, obavezu, radnju, ili sl., a ko je podatak znao, a ne ljutite se na sebe što taj isti podatak, koji je i vama dostupan niste sami pronašli.

Nije to neka neobična pojava, ali smo naučili da je prihvatamo zdravo za gotovo, pa o njoj vrlo rijetko i razmišljamo. Možda zbog činjenice, što je dobar dio nas odgajan sa idejom da bude što bolji. A biti najbolji znači ne griješiti, pa tako već i djeca za svaku nepodnobnost koju učine traže krivca u drugome, bratu, sestri ili prijatelju. Ako ni zbog čega drugog, onda bar da sa njim podijele odgovornost za učinjeno.

Naravno, kada su u pitanju situacije koje imaju povoljan ishod, onda mnogo lakše prihvatamo odgovornost ili zaslugu. Tačnije, i kada neki uspjeh ne zavisi od nas samih, to mnogo rjeđe priznajemo. Mnogo je lakše hvaliti se uspjehom, nego priznati poraz, logično je. Ali i jedni i drugi su vaši, i bilo bi normalno da ih priznajete.

Da li je lakše ljutiti se na drugoga, nego na sebe? Ili je možda jednostavnije ako znate da neko drugi snosi odgovornost za vaša djela? Ne znam, pitam se i ja. U iščekivanju i traženju odgovora, pitam se, ko je kriv za činjenicu da ne znam odgovor? Da li možda ja? Ili sistem obrazovanja koji me tome nije naučio? Ili možda prijatelj koji mi nije rekao? Odgovor je više nego logičan, za onoga ko se usuđuje da misli i da prizna. Između ostalog, najbolje se uči na vlastitim greškama, pa onda pokusajte sledeći put priznati grešku, umjesto da upirete prstom u potencijalnog krivca. Naposlijetku, čovjek se uči dok je živ.

eTrafika.net – Jelena Despot

Napiši komentar