“Nije teško živjeti ovako, pokušavamo da se razumijemo. Slušamo jedni druge i lijepo se ponašamo”, govore nam stanari kampa “Lipa” pored Bihaća. U 30 šatora živi oko hiljadu izbjeglica i migranata. Kažu da su uslovi znatno bolji nego ranije, te da neke stvari i dalje treba unaprijediti.

Piše: Vanja Stokić

Četrdeset muškaraca iz Nepala, Pakistana, Bangladeša i Kašmira skupa provode dane. Gužva je. Kreveti na sprat su obavijeni dekama koje čuvaju toplinu, ali i privatnost ljudi koji ovdje žive.

Unutar šatora je mračno jer je nestalo struje. Došli smo u vrijeme kvara na mreži napajanja. Momci nam osvjetljavaju šator telefonima i baterijskim lampama, kako bismo mogli da fotografišemo. Žale nam se na hranu, kažu da nisu navikli na obroke koje dobijaju. Jednostavno, kulturološke razlike su prevelike. 

“Sedam puta su me deportovali. Čak i iz Italije! Kamp je u redu. Idemo u game uskoro”, kaže nam mladić iz Bangladeša, dok na dva spojena kreveta leži sa još trojicom muškaraca.

Muhamad Azad iz Bangladeša, kaže da je u kampu “Lipa” posljednjih pet mjeseci, a u Bosnu i Hercegovinu došao je mjesec dana prije toga.

“Mnogo puta smo pokušali da pređemo granicu, ali su nas hrvatski policajci uhvatili, tukli i poslali nazad. Uzeli su nam sve što smo imali sa sobom, čak i odjeću i obuću. Jednom su me uhvatili i u Sloveniji. Isti su kao policajci u Hrvatskoj”, govori nam on, uz napomenu da želi doći do Njemačke, Francuske ili Belgije.

“Samo želim normalan život. Ne zanima me veliki novac ili veliki stan. Kod kuće je ostala moja porodica. Tamo imamo političku krizu. Ljudi koji su na vlasti muče ljude. Veliki su problemi. Zbog toga sam otišao. Ne plašim se policije niti loših uslova jer je stanje u mojoj zemlji još gore. Jako smo uplašeni. Za mene, mog brata, oca… Svi smo u strahu”, govori nam dok rasprema improvizovani stolić unutar šatora.

Muhamad Azad

Putovao je tri godine, kombinujući hodanje i različite vrste prevoza. Za uslove u kampu kaže da su bolji nego ranije.

“Prethodni period je bio vrlo težak za nas. Bilo je jako hladno i nismo imali grijanje. Sada je u redu. Imamo pristup zdravstvenoj njezi. Tople vode nekad ima. Danas je nestalo struje pa nema ni vode za tuširanje. Odjeću peremo na istom mjestu gdje se tuširamo”, kaže on.

Crveni krst obezbjeđuje dva obroka dnevno, doručak i ručak.

“Doručak je lošeg kvaliteta. Večeru nemamo”, kaže kratko.

Vani je osam stepeni ispod nule. Na oko 700 metara nadmorske visine, koža boli od hladnoće. Svi ljudi su u šatorima, tek poneko izviruje vani. Nisu raspoloženi za priču ni fotografisanje.

Iz jednog šatora izlazi nekoliko mladića sa metlama i sredstvima za čišćenje. Kako nam objašnjava osoblje kampa, danas je njihov red za čišćenje tuševa i umivaonika. Svakog dana ljudi iz drugog šatora se brinu za higijenu zajedničkih prostorija.

Na drugoj strani kampa italijanska organizacija IPSIA, oprema veliku šator džamiju. Petak je i bliži se džuma. Nekoliko migranata pomaže u postavljanju tepiha. Užurbano nas pozdravljaju i nastavljaju sa radom.

Ispred  dva kontejnera čeka desetak ljudi.

“Ovdje dobijaju medicinsku pomoć”, objašnjava nam osoblje kampa.

Unutar kontejnera dva ljekara iz Doma zdravlja Bihać i članovi Crvenog krsta saniraju povrede i tegobe ljudi koji zatraže pomoć. U drugom kontejneru se obavlja registracija ljudi, koji dobijaju svoje kartice za boravak u kampu.

Oko 14 sati svi ljudi izlaze iz šatora. Formira se red na putu pored kampa. Počinje podjela obroka. Danas je na meniju riža sa dva bataka, te jedna narandža. Ostalim danima dobijaju pasulj, makarone, piletinu sa krompirom… Ipak, to nije hrana na koju su navikli. Ističu da im ne odgovara i da su začini znatno drugačiji od onih u njihovim zemljama.

Nakon preuzimanja hrane vraćaju se u šatore da bi jeli u miru. Čeka se ljepše vijeme i odlazak u “game”.

Napiši komentar