Dragi Gorane, ovaj datum me iznenadi svake godine. Isto kao snijeg putare. Cijela 364 dana ga imam na umu, a opet se prišunja neprimjetno i napadne me s leđa.

Piše: Vanja Stokić

Koliko ih je već? Šest? Više od 2.000 dana. Više od 52.000 prilika za nove avanture. Ma koliko mi sjećanja na tebe bila brojna i svježa, žalim što ih nema više. Što ne stvaramo nova.

Ne znam da li neko čita ova pisma i da li dolaze na bilo čiju adresu, ali mi je bitno da ih pišem. Mirnija sam. Oprosti što to ne radim češće. Voljela bih da umjesto njih pišem zdravice i govore za izložbe koje zajedno otvaramo, ali nam se to izmaklo. Vremena je uvijek najmanje, ma koliko mislili da ga imamo.

Ovdje se dosta toga promijenilo. Čak i tereni na koje idem. Ali neke stvari će uvijek biti iste. I dalje ne volim ljude koji su ti nanijeli bilo kakvo zlo. Jednostavno ne mogu, ma koliko se oni trudili oko mene. Sa onim drugim ljudima lako se razumijem.

Čini mi se da ni tvoja Banjaluka više nije ista. Ne znam da li bi ti se svidjela u ovom ruhu. Mnogo je nepravde oko nas, znam da bi te to boljelo. Mada, ti bi je kroz svoj objektiv učinio najljepšom mogućom.

Nedostaje mi da me kritikuješ. Da me spustiš na zemlju. Da me pecneš primjedbama na moje fotografisanje ili ponašanje, pa da kasnije vidim da si bio u pravu. Nikada to nisi radio zlobno.

Voljela bih da naše mlade kolege imaju nekoga poput tebe. Da ih uči zanatu i životu. Da ih motiviše i koriguje. Da ih uči o kolegijalnosti i solidarnosti.

Ovaj 19. januar mi uvijek teško pada, ma koliko se trudila da to sakrijem. I šta god da napišem, djeluje mi patetično. Ti zaslužuješ više od toga.

Napiši komentar