Ogromna tuga slila se u migrantski kamp „Lipa“ pored Bihaća. Hiljadama kilometara daleko od svojih porodica, bez mogućnosti da se čuju telefonom, stotine izbjeglica i migranata dočekuje Novu godinu pod vedrim nebom. Na planini gdje se zimi temperature spuštaju do -30 stepeni.

Piše: Vanja Stokić

Zapravo, ne znamo da li ovu ruševinu možemo da nazovemo kampom. Tokom posljednjih 10 dana ovdje smo bili pet puta. Svakog puta, izgledao je mnogo gore nego ranije. Prvo se radilo o velikim šatorima postavljenim na planini, udaljenim 25 kilometara od grada. Izbjeglice i migranti redovno su nam se žalili na nedostatak tople vode za tuširanje, pristupu vodi za piće, prljave toalete… Onda je prošle srijede kamp izgorio. Dva šatora sa krevetima su se pretvorila u ništavilo. Neposredno prije toga, kamp je zvanično zatvoren i ljudima je rečeno da ga napuste. Nije namijenjen za zimu, a drugo rješenje nije nađeno. Međunarodne organizacije su se povukle. Oko 1.200 ljudi ostalo je na livadi pored kampa, bez bilo kakvih informacija.

Ljudi pokušavaju da se ugriju pored vatre, neki od njih nemaju cipele, foto: Vanja Stokić

Narednog puta, zatekli smo improvizovani kamp na ostacima starog. Ljudi su napravili barake od materijala koji su pronašli u kampu. U velikom šatoru koji je služio kao restoran napravili su spavaonicu. Uslovi su bili jezivi. Hladnoća, prljavština, očaj i bolest bili su svuda oko nas.

Onda je došla lažna nada. U utorak ujutru, ljudima je rečeno da se spakuju i krenu ka autobusima, koji će ih prevesti na drugu lokaciju. Koju? ― Niko im nije rekao. U autobusu su proveli oko 30 sati. Nisu se pomjerili iz sela Lipa. Ispostavilo se da državna vlast nije komunicirala sa kantonalnom i da nemaju saglasnost za smještanje ljudi u kasarnu pored Konjica. Kada su svi pregovori propali, ljudima je rečeno da se vrate u kamp.

Devastirani šatori, foto: Vanja Stokić

Ipak, on više nije bio isti. U tih 30 sati još više je devastiran. Cerade sa preostala dva šatora su sklonjene i ljudi više nemaju zaštitu iznad improvizovanih ležajeva. Nama poznata lica su sada još umornija, sa njih je nestala i posljednja nada da će se ova patnja ikada završiti.

Improvizovani šatori, foto: Vanja Stokić

Muhamed Jasin (27), dolazi iz Pakistana. Putuje već tri godine. Fotografija njega kako plače nedavno se pojavila u bh. medijima. U kampu on obavlja funkciju imama. Dok šetamo između šatora, primjećujemo poštovanje koje mu svi ukazuju. Vrlo je blag. Smije se kad njegovi prijatelji po deseti put traže da im pokažemo njegovu uplakanu fotografiju.

Muhamed Jasin, foto: Vanja Stokić

„To nije samo moja tuga. To je tuga svih ovih ljudi“, objašnjava nam dok obara pogled.

Teško mu je da govori o svemu što proživljava trenutno. Na licu mu se vidi grč. U Pakistanu ima roditelje, brata i dvije sestre. Priča nam o sestrićima i sestričinama. O tome kako svi vrijedno rade ali ne mogu da se izvuku iz siromaštva.

„Ja tamo ne mogu da sebi priuštim mobilni telefon“, govori nam kratko.

Suze se ponovo pojavljuju na njegovom licu. Porodica mu nedostaje svakog dana, previše je kilometara i godina između njih. Želi doći do Španije. Trenutno spava u napuštenoj kući pored kampa, sa još 16 osoba. Jako mu smeta prljavština, čak više nego glad.

„Pogledajte ove pantalone. Nisam ih oprao dvije sedmice. Nemam druge. U mojoj vjeri čistoća je jako bitna a ja ovdje nemam uslova za to“, govori nam tiho.

Mladići iz Pakistana i Avganistana se griju uz vatru, foto: Vanja Stokić

Dok razgovaramo sa ljudima prilazi nam inspektor u civilu. Nije mu drago što smo tu. Fotografiše naša dokumenta i pokušava da nas zastraši. Svuda okolo su patrole policije, koje nam nisu pravile problem prethodnih dana. Čak su bili jako ljubazni.

„Ne smijete biti ovdje. Ko zna šta vam se može desiti. Vidite da su već počeli da nas okružiju“, govori nam dramatično, kao da je oko nas banda divljaka sa noževima a ne radoznali mladići od 40 kilograma.

Krug oko nas postaje sve veći. U nas bulje desetine očiju.

„Sestro, šta ovaj čovjek hoće od tebe?“, pitaju.

Foto: Vanja Stokić

Inspektor odlazi. Prošle sedmice, dok je gorio kamp „Lipa“, dvojica policajaca pokušavala su da nas otjeraju i spriječe snimanje. U raspravu su se uključili i migranti i izbjeglice.

„Pustite ih da snimaju! Oni žele da pričaju sa nama! Ako treba mi ćemo da vas branimo, više nas je od policije“, vikali su.

Mislili su da smo ugroženi. Tada smo bili u situaciji u kojoj, potpuni stranci pokušavaju da nas zaštite od naše policije. Isti oni stranci koje naši sugrađani često proglašavaju divljacima a da nikada nisu razgovarali sa njima. Policajci su se odmah povukli.

Red tokom podjele hrane, foto: Vanja Stokić

Zijaulah Zahir, dolazi iz Avganistana. Iako su u kampu prisutne stotine ljudi, svakog puta ga sretnemo. Uvijek mu se obradujemo. Možda i on nama, nismo sigurni. Sumnjičav je i oprezan. Na njemu se vidi da je prošao sve i svašta na svom putu.

„Prevarili su nas. Držali su nas skoro 30 sati u autobusima. Bez hrane i vode. Bilo nas je previše pa nismo mogli ni da spavamo. Onda su nam rekli da se vratimo u kamp i zatekli smo ga u još gorem stanju nego što je bio“, priča nam ogorčeno.

Zijaulah Zahir, foto: Ajdin Kamber

Iza nas se formira red. Međunarodna organizacija za migracije (IOM), dijeli vreće za spavanje i pakete hrane. Dok se većina ljudi stoji u zbijenim redovima, mi razgovaramo sa nekolicinom ljudi. Razočarenje se osjeti u zraku i miješa sa očajem.

„Imate li vi kakve informacije? Šta će biti sa nama“, pitaju nas.

Hrana koju dijeli IOM, foto: Vanja Stokić

Po ko zna koji put, objašnjavamo da smo zemlja apsurda. Prepričavamo šta se dešavalo dok su oni sjedili u autobusima i zašto sada nisu na toplom. Svi oko nas ćute i slušaju jednog mladića koji im prevodi to što govorimo.

„Znači, političari su krivi… Takvi su i u Pakistanu“, govore nam kratko.

Sve se razumijemo.

1 Komentar

  1. TUŠNO JE POCELA 2021. MOGLI BI SMO JOŠ POŽELJETI 2020.
    NOVI ZAVJET, LUKA, 17,25
    25
    But first must he suffer many things, and be rejected of this generation.
    26
    And as it was in the days of Noe, so shall it be also in the days of the Son of man.
    27
    They did eat, they drank, they married wives, they were given in marriage, until the day that Noe entered into the ark, and the flood came, and destroyed them all.

    Vidi Qur’an, BOG JE OBECAO SVJEDOCITI U DRUGOM DOLASKU ISUSA KRISTA ILI MEHDIJA, JER JE ZNAO ZA NEVJEROVANJE JEVREJSKO, KRIŠČANSKO I MUSLIMANSKO I ODBACIVANJE ISUSA OD SVIH NJIH I MUKE ISUSOVE U DRUGOM DOLASKU. JA SAM ISUS KRIST UDRUGOM DOLASKU I SAMO TRAŽIM SUDSKI POSTUPAK PROTIV MENE ZA LAŽNO PREDSTAVLJANJE, KAO ŠTO JE ODRŽANO U DOBA PONCIJA PILATA.
    3; 81. Behold! Allah took the Covenant of the Prophets, saying: “I give you a Book and Wisdom; then comes to you a Messenger confirming what is with you; do ye believe him and render him help.”
    Allah said: “Do ye agree, and take this My Covenant as binding on you?”
    They said: “We agree.”
    He said: “Then bear witness, and I am with you among the witnesses.”
    3; 82. If any turn back after this, they are perverted transgressors.
    SVE ŠTO SE DOGAĐA, DOGAĐA SE PO VOLJI BOŽIJOJ, A NEDACE ZA KOJE SE DEŠAVAJU, POŽARI, POPLAVE, OLUJE, ZEMLJOTRESI I DRUGE NEVOLJE, OVOGA PUTA UCESTALE, SU SVJEDOCENJE BOŽIJE. ISUS, ISAA ILI EHDI

Napiši komentar