fbpx

Nekoliko kilometara od Velike Kladuše, u obližnjoj šumi, tridesetak ljudi u pokretu boravi u improviziranom kampu, u šatorima napravljenim od najlona i vreća za smeće. U migrantskim kampovima nema dovoljno mjesta pa su primorani da ostanu ovdje. Na proljeće planiraju ponovo pokušati preći na teritoriju Europske unije.

Pišu: A. Serdarević i L. Memčić

“Hladno je, mnogo sam puta pitao da budem primljen u migrantski kamp, ali svaki put su mi govorili ‘poslije’. Moram ostati ovdje”, ispričao nam je mladić kojeg smo zatekli kako priprema večeru ispred šatora.

Foto: Adna Serdarević

Na ulazu u improvizirani kamp dočekao nas je pas Alija. On, također, ima svoj mali šator i migrantima pravi društvo. Većina šatora bila je prazna, jer su ih migranti napustili zbog straha od nadolazeće zime.

“Ja ću malo sačekati, ne želim da pokušam preći granicu dok vrijeme ne bude bolje. Želim da idem u Njemačku. Ovdje sam šest mjeseci, u Bosni.  Ostali su možda otišli u ‘gejm’, Italiju, Francusku ili u Sarajevo u migrantski kamp. Neki se vraćaju u Srbiju”, objasnio je naš sagovornik.

Foto: Adna Serdarević

Početkom oktobra ove godine u ovoj šumi bilo je oko četiri stotine migranta. Ekipa eTrafike je tada zatekla nešto što se najbolje može opisati kao malo naselje. Prvi šator imao je funkciju džamije, a u šumi je bilo i nekoliko pasa o kojima su se migranti brinuli. Organizovali su sistem za odlaganje smeća, a na obližnjoj rijeci su se kupali i prali odjeću. Činilo se da skoro svi imaju svoje zaduženje, pa su tako neki pripremali hranu, a jedna osoba je bila “frizer” i skraćivala drugima kosu.

Foto: Vanja Stokić

Neki od njih, imali su povrede koje su zadobili prilikom odlaska u “gejm”, a neki rane prouzrokovane životom u šumi. Lokalno stanovništvo kazalo je, da uglavnom nemaju nikakvih problema sa migrantima, a isto su potvrdili i volonteri, koji su im jednom dnevno donosili hranu.

Foto: Vanja Stokić

Migranti su ispričali da su u kontaktu sa svojim porodicama koje su ostale u Bangladešu, ali  da mnogi ne žele priznati u kakvim uslovima žive, jer im ne mogu pomoći. Jedino što mogu uraditi jeste da se mole za njih.

Sada se primijete samo ostaci tog živopisnog naselja. Većina šatora je prazna, nema više lišća na drveću, a vjetar je raznio stvari koje migranti nisu mogli ponijeti sa sobom u “gejm”.

Kamp u oktobru, Foto: Vanja Stokić

Šetajući šumom, naišli smo na dva mladića koji su pripremali hranu i grijali se uz vatru.

“Pečemo krompir. Ovdje sam godinu dana. Uspio sam preći granicu, otišao sam u Austriju pa me policija prebacila u Sloveniju, zatim u Hrvatsku pa u Bosnu”, ispričao nam je Muhamed Kenan.

Foto: Adna Serdarević

Kaže, kako nije imao problema sa policijom u Bosni i Srbiji, ali da ga je hrvatska policija tukla i oduzela mu stvari, uključujući i odjeću.

“Ostat ćemo ovdje, nemamo ideju gdje da idemo i šta da radimo. U mojoj državi nema rata, ali veliki problem je siromaštvo, nema posla” , rekao nam je.

Njegov prijatelj ne priča engleski toliko dobro, pa nas je samo stidljivo gledao i potvrđivao ono što je Muhamed Kenan ispričao.

“Samo želimo bolji život”, zaključio je naš sagovornik.

Foto: Adna Serdarević
Foto: Adna Serdarević
Foto: Adna Serdarević

Napiši komentar