Pismo kojim i o kome pišem, kada vi budete čitali neće biti pismo kojim sam pisao i koje je tema mog pisanja. Kako se mi ophodimo prema svom jeziku i pismu? Kada kažem mi, da ne bude zabune, mislim na one koji govore srpskim jezikom. Kada kažem svom pismu, mislim na ćiriličnu azbuku koju je reformisao Vuk Stefanović Karadžić.
Je li to pismo vrijedno poštovanja?
Među normalnim narodom i normalnim društvima ovo pitanje je besmisleno. Zamislite da se Grk pita da li je alfabet vrijedan poštovanja, ili Kinez da odbaci svoje pismo jer je latinica lakša, jer su tako u dodiru sa cijelim svijetom, da Arapi odbace, zanemare svoje pismo jer ih drugi ne razumiju. Pa da nama dragi Rusi kažu da je ćirilica zastarjela i da je bolje preći na neko latinsko, novo pismo, koje koristi najviše zemalja Evrope. Ovo niste nikada čuli, niti ćete čuti. Svi poštuju ono što je dio njihovog kulturnog naslijeđa. Cijene i vole to što su, nemaju potrebu da budu ”moderni” na taj način. Za razliku od nas koji zaostajemo u svim drugim oblastima za skoro svakim ozbiljnim društvom 21. vijeka.
Koliko mi poštujemo sami sebe? Šta cijenimo kod nas kao kolektiviteta? Po čemu smo posebni, šta nas izdvaja od drugih? Pritom, ako posjedujemo nešto što nas izdvaja, ne znači da nas to odmah i razdvaja od drugih. Jedna od glavnih odrednica svakog naroda i kulture je njegov jezik, a pismo je to koje taj jezik čuva za buduća pokoljenja. Jedan glas jedno slovo. Niko nigdje to ne radi tako, a tu je i ono „piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano“. Kada sam učio Amerikance da napišu neku našu riječ i kada sam im objasnio da je dovoljan jedan znak da bi izrazio jedan glas, oduševljeno su uzviknuli „savršeno“. Ne, mi mislimo da je to glupo i da je savršeno samo ono cool iliti „kul“, koga briga što se mora napisati dva puta slovo „o“ da bi izgovorili „u“.
U svim srpskim zemljama ćirilica se bori sa najezdom sopstvene kopije. Latinična abeceda nastala je po uzoru na srpsku ćirilicu, pokušavši da kopira taj sistem jedan glas, jedno slovo. Po tome, reformisana ćirilica Vuka Karadžića najsavršenije je pismo na svijetu. To je smatrao i britanski nobelovac Džordž Bernard Šo koji je po uzoru na srpsku ćirilicu, koju je smatrao idealnim rješenjem pokušao da reformiše engleski alfabet, čak je i stvorio pismo koje se danas naziva po njemu Šoovo pismo.
Od XVIII vijeka mnogi vladari i političari su zabranjivali ćirilicu. Od carice Marije Terezije, preko cara Franje Josifa, hrvatskog bana Ivana Mažuranića, civilnog „protektora“ Bosne i Hercegovine Benjamina Kalaja pa do ustaškog poglavnika Anta Pavelića.
Austrougarska okupaciona vlast u Srbiji donijela je 1. januara 1917. godine odluku o zabrani ćirilice u Srbiji, i to i u javnom i u privatnom životu. Među prvim zakonima klerofašističke Nezavisne Države Hrvatske bio je onaj koji se odnosio na zabranu ćirilice.
Ironija je što ja ovaj tekst pišem na ćirilici, da bi ga potom ovaj sajt pretvorio u latinicu.
Kada uđem na sajt na kojem vi ovo čitate, meni Gugl kaže “ova stranica je na Hrvatskom, želite li da je prevedete”. Misija uspjela bez zabrana i protjerivanja.
Nisu slučajno svi koji su uvodili zabrane smatrali jezik i pismo bitnom odrednicom naroda koji ne pristaje na ropstvo.
Reformišući jezik Vuk Stefanović Karadžić je iz staroslovenske azbuke zadržao 24 slova A, B, V, G, D, E, Ž, Z, I, K, L, M, N, O, P, R, S, T, U, F, H, C, Č, Š, dodao je pet novih Lj, Nj, Ć, Đ, Dž, i jedno iz latinične abecede i to slovo „J“.
Polemika koja je vođena zbog promjene pisma i otpor crkve, ali i učenih Srba tog vremena pojačana je upravo zbog uzimanja slova „J“ iz latinskog. Zbog toga su Vuka nazivali izdajnikom srpstva i pravoslavlja. Protiv njega je bio i jedan od najučenijih Srba toga doba Jovan Hadžić, osnivač i predsjednik Matice srpske. Danas to slovo nije problem, niko se ne uzbuđuje što su sada sva slova „izdajnička“.
Ko bi očekivao da će 165 godina nakon pobjede Vukovih ideja i Vuk i Jovan biti poraženi, da će njihovi potomci pisati nekim novim pismom.
Nije ovo sada neka žalopojka nad sudbinom ćirilice. Mijenjala su se i mijenjaće se pisma. Svi narodi tragaju za lakšim i boljim rješenjima. Mene više zanima zašto smo mi, kada smo već dotakli to savršenstvo u nekoj oblasti ljudskog stvaralaštva, tako olako odrekli svega i brže bolje počeli da koristimo nešto slično, ali ni izbliza tako lijepo i praktično? Da li je to strah od uspjeha ili skromnost uslijed nedostojnosti da imamo i koristimo nešto što je dobro, a što je pri tom i naše?
Ko brine o našem jeziku? Ko se trudi da drugi nauče naš jezik? Ko razmišlja o tome što knjige štampane latinicom svjetske biblioteke svrstavaju pod hrvatsku, a sada i pod bošnjačku književnost? Da li je naše propadanje počelo kulturnim ponorom, od jezika i pisma, preko muzike, filmova?
Kada se pogleda broj latinično štampanih dnevnih novina u Srbiji (Danas, Blic, Kurir, Press, Alo), ili latinično obeleženih televizijskih stanica sa nacionalnom frekvencijom (Prva srpska, Pink, Avala, B 92 ), ili se pažljivo pročitaju reklame na bilbordima u srpskoj prestonici, čovjek bi pomislio da je u sopstvenoj državi postao manjina. I u Republici Srpskoj slično je stanje, bar što se tiče dnevnih listova, dva od tri se štampaju latiničnim pismom. Iz Hrvatske ćirilica je protjerana zajedno sa Srbima koji je, ako ćemo pošteno, od 1945. i nisu koristili, a u Crnoj Gori to rade danas. Tu su i internet portali koji su uglavnom latinični jer je tako „lakše“, bar u glavama ljudi koji nisu sposobni da nađu neki razuman razlog.
Ovdje imamo primjer upotrebe jezika i pisma kao pokazatelj samopoštovanja. Mi ne poštujemo sami sebe, a očekujemo da drugi to čine. Nismo sposobni da pogledamo kako drugi narodi sa ćiriličnim pismom njeguju svoju kulturu i tradiciju ne napuštajući svoje pismo ni uslijed internet ere i globalne ekonomije. Zašto svjetski proizvođači poštuju makedonsko, bugarsko i rusko pismo i na njima pišu deklaracije na proizvodima, a samo Srbima pišu latinicom? Zato što ti isti Srbi ni sami ne poštuju svoje pismo i svoju kulturu, jer smo se odavno izgubili u preslovljavanju i lijepljenju cijene na sve što imamo zarad onog što bi možda mogli da dobijemo.
U narod se uvukao autošovinizam. Pa je lijepo i poželjno, čak i jedan od pokazatelja sposobnosti da se „kritički misli“ kada za svoj narod kažeš da je glup, zaostao, primitivan, lijen. Pritom uopšte ne razmišljajući o tome ako je tako, zašto je to tako i šta učiniti da bude bolje. Ne, to će nam, kao što su nam rekli i da smo primitivni, krvoločni i šta sve ne, reći oni kojima težimo da se priključimo. Kulturna i prosvećena Evropa koja nas evo već 20 godina voza zaobilaznicom, nazivajući je tranzicijom. A mi, izgubljeni u prevodu i preslovljavanju. Nije skupština već parlament, ili i parlamentarna skupština. Nije obrazovanje već edukacija, sprovođenje već implementacija, brza hrana nego fast fud, pica i pita nego pizza and pie. U ispranim glavama ljudi bitna je strana riječ jer bolje „zvuči“ od jadne i primitivne domaće. Kada kažeš fud puna usta nekog američkog ponosa, snage i veličine, za razliku od „hrana“ tako arhaično i zaostalo. Nije bitino što gazda zna samo tu riječ na engleskom i što čak i nju često pogrešno napiše. Ne, bitno je da nije ćirilica i da nije na našem, ako ima strano ime odmah je tu i kvalitet. Jer šta se mi tu pa silimo, šta glumimo mimo svijeta, reći će „prosvećeni“ našeg roda. A osim toga mi poslujemo i sa drugim narodima u BiH pa moramo da pišemo latinicom, kažu oni koje ipak malo kopka kada ih pitam zašto latinicom. Zar ne treba da i drugi narodi u BiH poznaju ćirilicu? Zar nije bila i njihovo pismo, i zar to nije pokazatelj kulture i obrazovanja? Kao što i mi treba da znamo latinicu, i ne samo latinicu već i mnogo toga drugog.
Kad malo bolje razmislim dobro je da ljudi ovdje ikako čitaju i pišu. Borba je da prihvate da se opismene, sljedeći korak je da nauče i kojim pismom.
eTrafika.net – Marko Šuka
