Eksploatacija Romkinja radi prosjačenja je oblik rodno zasnovanog nasilja kojeg bosanskohercegovačko društvo nije svjesno. U većini slučajeva, prosjačenje na ulici se opravdava tradicijom i okreće se glava od problema koji se generacijama prenosi sa jedne žene na drugu. Ovome doprinose i nadležne institucije koje ne prepoznaju ili ignorišu problem umjesto da izvrše reforme koje se prvenstveno odnose na korupciju, javnu upravu i socijalnu politiku.
Piše: Nataša Tomić
Da je eksploatisanje žena nevidljivi problem jer se podvodi pod tradiciju, govore i u Udruženju žena „Romkinja“ iz Bijeljine.
„U Bijeljini smo identifikovali desetak višečlanih porodica koje su uključene u prosjačenje. Uglavnom su Romkinje na ovaj način eksploatisane od strane svojih muževa. Mnoge od njih i nemaju svijest o činjenici da su eksploatisane, jer je prosjačenje i eksploatacija žena transgeneracijski prenešena u tim porodicama. Obzirom da se radi o izrazito socijalno ugroženim porodicama koje žive na rubu siromaštva prosjačenje je normalizovano i preuzeto kao obrazac ponašanja sa majke na kćerku“, govori Sabira Hašimović.
Jedan od slučajeva eksploatacije Romkinja radi prosjačenja desio se 2017. godine u Bijeljini, a prosjačenju je bila izložena višečlana porodica – majka sa svojom djecom.
„Naime, ona je ostala sama sa djecom u kući koja nije njena, muž je nekoliko godina ranije napustio porodicu i žena preuzima sve obaveze. Od strane vlasnika kuće, odnosno svekra, je navedena na prosjačenje i više puta fizički napadnuta u kući u kojoj je ostala sa djecom. Svekar, iako nije živio u toj kući, svakodnevno je posjećivao uz optužbe da je ona kriva za odlazak njegovog sina i da njen boravak u toj kući ‘mora da plati’. Tjerao je na prosjačenje sa maloljetnom djecom i tražio od nje sav novac koji prikupi“, započinje Hašimovićeva priču o ovom slučaju.
Svu ovu torturu žena je proživljavala skoro dvije godine, a pritisak i nasilje kojima se svakodnevno bila izložena su doveli do anksioznosti i povremenih histeričnih napada. Sve je teže prosila a nije bila u stanju ni da se brine o svojoj djeci. Ipak, razumijevanje od svekra nije imala.
„Godinu dana je iscrpno sa svojom djecom prosila na ulicama Bijeljine, sa bivšim suprugom nije imala komunikaciju niti je on finansijski podržavao porodicu. Velika i teška priča ove žene završava donekle tragično, odnosno dolazi do njenog apsolutnog psihofizičkog pada u kome se već počinje razmatrati mogućnost trenutnog izuzimanje djece. Najmlađe djete je imalo godinu dana a najstarije je imalo 13 godina. Dešavalo se da dijete od 13 godina bude izloženo na ulici i da prosjači da bi kupilo majci lijekove, koja je već krajem 2018. godine bila životno ugrožena“, nastavlja naša sagovornica.
Slučaj je nekoliko puta prijavljivan Centru za socijalni rad, ali sama žena nije bila spremna da prijavi svog bivšeg svekra. Čak je i nekoliko puta hitna pomoć intervenisala nakon što je ona doživljavala napade pred članovima dva romska udruženja. Majka je na kraju uključena u programe osnaživanja žena kroz koje se osnažila i oporavila.
„Djeca su privremeno poslata ocu, a ona odlazi kod rodbine u inostranstvo na rehabilitaciju. Informacije koje danas posjedujemo jeste, da je žena prestala sa prosjačenjem, ponovo se udala za čovjeka sa kojim je ostvarila adekvatniju komunikaciju i dobija podršku koju je i zaslužila. Od početka 2019. godine živi u inostranstvu i trenutno je uspjela ‘vratiti’ djecu i roditi još jedno dijete sa novim izabranikom. Centar za socijalni rad je često posjećivao porodicu i uglavnom se sve svodilo na osnaživanje žene u ulozi majke i odbijanja prosječenja“, tvrdi Sabira.
Predrasude, siromaštvo, tradicija i nasilje u korijenu problema
Prema riječima Sabire Hašimović, teško je razlučiti da li žene prose zato što su siromašne ili zato što su na to prisiljene. Mahom su to višečlane siromašne porodice, a ulicama Bijeljine aktivno prosi devet Romkinja koje u prosjeku imaju po četvoro maloljetne djece. Pretpostavka je da je polovina od ovog broja žena eksploatisana, odnosno primorana na prošnju od strane partnera.
U bosanskohercegovačkom društvu prema romskoj populaciji vladaju mnoge predrasude, što je i jedan od razloga zbog kojih se problem prosjačenja ne rješava.
„Veliki broj negativnih praksi koje su na štetu žena Romkinja i romske djece nadležne institucije i društvo posmatra kao tradiciju Roma i na taj način sebi grade alibi za nepostupanje. Svakodnevno se borimo sa predrasudama prema Romima i Romkinjama, a pogotovo ovim koje direktno utiču na pristup pravima. Samim tim ni prinudno prosjačenje i radna eksploatacija Romkinja i romske djece vrlo često nije prepoznata kao oblik nasilja, rodno zasnovanog nasilja ili trgovine ljudima, djecom. Zbog višegeneracijskog siromaštva mnoge žene koje su prinuđene da prose ‘normalizuju’ situaciju u kojoj se nalaze, ne prepoznaju da su žrtve nasilja i eksploatacije, a pogotovo ne vide izlaz iz situacije u kojoj se nalaze“, govori Sabira.
Koliko predrasude prema Romima duboko idu u našem društvu, pokazuju i podaci Romskog informativnog centra „Kali Sara“. Oni tvrde da su stereotipi i predrasude jedan od glavnih razloga zbog kojih se Romi ne zapošljavaju, uprkos činjenici da postoje i programi za to. Naprosto, poslodavci nisu zainteresovani da ih zaposle jer nemaju povjerenja, pa tako veliki iznosi novca namijenjeni za ove svrhe ostaju neutrošeni.
U ovakvoj situaciji, zaista ne treba ni da bude čudno što je veliki broj žena primoran da novac zarađuje prošenjem na ulici. Ipak, iako je glavni uzrok prosjačenja siromaštvo, prisutno je i nasilje, traume i tradicionalno razmišljanje, kao još neki od razloga.
„Prema našim saznanjima prije svega ekstremno siromaštvo je uzrok prosjačenju, ali tu si i drugi faktori kao što su: nasilje u porodici, traume iz djetinjstva, transgeneracijski prenosi, tradicija, tjeranje, navođenje, uslovljavanje (organizatora ili supružnika ili nekog drugog) na prosjačenje. Nerazvijena svijest o rizicima boravka na ulici, marginalizacija koja uslovljava da žene ne vide drugi izlaz, neprepoznavanje i nevrednovanje vlastitih kapaciteta, širenje uvjerenja među onima koji prose da je to dobar izvor zarade“, objašnjava Sabira Hašimović.
Naša sagovornica ističe i da je ovaj problem teško rješiv zbog činjenice da Romkinje ne vjeruju u svoje kapacitete i mogućnosti. Pored toga, jedan od razloga su i institucije koje se i ne trude da ovaj problem riješe.
„Dio razloga zašto je toliko teško iskorjeniti ovaj problem, jeste i činjenica da nadležne institucije umnogome tolerišu prosjačenje, ne ulaze dublje u razloge koji su ženu naveli na to, pristup ženama koje su zatečene u prosjačenju je neadekvatan, ne postoje sistematski odgovori na uzroke prosjačenja, ženama nisu na raspolaganju socijalne usluge koje bi im pomogle da izađu iz situacije u kojoj se nalaze. Ne postoji ni dovoljan broj kadrova u socijalnim službama, ni programa, ali ni volje da se pomogne tim ženama“, tvrdi Hašimovićeva.
Za rješavanje problema ključna borba protiv korupcije i reforma socijalnog sistema
Prema podacima MUP-a, u Republici Srpskoj je od januara 2019. godine do kraja septembra 2020. godine, evidentirano 575 slučajeva prosjačenja od čega su u 279 slučajeva izvršioci bili Romi. U MUP-u RS ističu i da je prosjačenje propisano kao prekršaj Zakonom o javnom redu i miru.
„U Članu 26. kaže, da ko prosjači ili navodi drugog na prosjačenje kazniće se novčanom kaznom od 200 do 800 KM. U Stavu broj dva propisano je da: ko na prosjačenje navodi maloljetnika, duševno bolesno lice ili lice zaostalog duševnog razvoja kazniće se novčanom kaznom od 400 KM do 1200 KM ili kaznom zatvora do 40 dana“, stoji u odgovoru MUP-a RS.
MUP RS ističe i da sprovodi razne aktivnosti kojima nastoji da smanji broj slučajeva prosjačenja.
„Policijski službenici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, provode niz aktivnosti (kontrole i dr.) u saradnji sa nadležnim institucijama i udruženjima, a sve cilju sprečavanja i suzbijanja prosjačenja na ulicama Republike Srpske. Ove aktivnosti posebno su pojačane u proljetnim i ljetnim mjesecima, kada je ova problematika izražena. Ministarstvo ima dobru saradnju sa nadležnim institucijama (Centar za socijalni rad, Služba za poslove sa strancima i dr.) u pogledu aktivnog učešća u sprečavanju pojavnih oblika prosjačenja“, ističu oni.
Ekipa eTrafike je u posljednjih pet godina, nadležnoj policijskoj stanici, prijavila dvadesetak slučajeva prosjačenja žena i djece na ulici. Nakon telefonskog poziva policiji, ekipa eTrafike je ostajala pored žene ili djece, kako bismo vidjeli epilog. Policijski službenici su svakog puta došli na teren i naredili ženama i djeci da se udalje. Kako su nam govorili u neformalnom razgovoru, u početku su pisali kazne za ove prekršaje ali su od te prakse odustali, jer pojedine porodice državi duguju čak nekoliko hiljada KM po ovom osnovu, a taj novac ne može biti naplaćen jer nemaju imovinu koja im može biti oduzeta niti zvanične prihode. Takođe, policajci su nam govorili da su demoralisani i da ne vide svrhu kažnjavanja jer se ove osobe odmah vrate na ulicu.
Da bi se problem prosjačenja riješio, prvenstveno je potrebno definisati njegovu prirodu, odnosno otkriti da li se ono vrši radi ekspolatacije ili zbog nejednakosti, diskriminacije i siromaštva. Koji god da je razlog u pitanju, neophodno je ojačati nevladine organizacije i institucije kako bi mogli da se bave ovim problemom, ali i senzibilizovati građane po ovom pitanju.
„Podrška sama po sebi bi morala da bude sveobuhvatna, jer se ženama ne smije pružiti lažna nada. Profesionalci koji dolaze u kontakt sa ženama koje prosijače moraju da imaju vještine i znanja koje će im pomoći da na pravi način pristupe ovim ženama. Takođe je neophodno, da se radi na podizanju svijesti građana i njihovom senzibilisanju i unapređenju empatije za žrtve bilo kog oblika eksploatacije. Tako bi se mogli mobilisati za pružanje podrške inicijativama za podršku ženama koje su izložene eksploataciji kroz prosjačenje“, ističu iz Udruženja žena „Romkinja“.
Iz „Kali Sare“ ističu i da su neophodne reforme socijalnog sistema i pravosuđa, te efikasnija borba protiv korupcije kako bi se ovaj problem riješio.
„Ovo je zaista kompleksna priča i u državi treba da se rade neke vrlo važne reforme i onda se problem trgovine ljudima, posebno ako govorimo o prosjačenju, može kvalitetnije riješiti. Nije dovoljno samo da imamo akcione planove i da se tako borimo protiv organizovanog prosjačenja. Ako pričamo o ekonomskim razlozima i uzrocima onda je to reforma socijalnog sistema ali i borba protiv korupcije pa i reforma javne uprave jer ljudi treba da imaju mogućnost da se zaposle“, govore u Udruženju.
U rješavanju ovog problema je veoma bitna i uloga građana koji ne bi trebali okretati glavu i prosjačenje pravdati tradicijom ili „romskim poslovima“. Svako prosjačenje bi se trebalo prijaviti, pogotovo ako je riječ o maloljetnim licima, jer postoji velika vjerovatnoća da su žene i djevojčice žrtve eksploatisanja i nasilja.
„Ukoliko građani posumnjaju da je neka žena Romkinja žrtva eksploatacije neophodno je da isto prijave nadležnim institucijama: Centru za socijalni rad, policiji i tužilaštvu. A najednostaniji način je da svoje sumnje prijave nadležnoj policijskoj upravi pozivom na broj 122“, govore za kraj iz Udruženja žena „Romkinja“.
Tekst je nastao u okviru webinara “Izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju”. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.
