Zbog odvojenih sudskih postupaka (krivičnog za djelo nasilja u porodici i parničnog za traženje odštete) ali i nepovjerenja u sistem, straha, ponovnog suočavanja sa nasilnikom, te manjka finansija i pravne pomoći, žrtve porodičnog nasilja u Bosni i Hercegovini jako rijetko traže, a još rjeđe dobijaju obeštećenje na koje imaju pravo i po domaćim i po međunarodnim propisima. Novac koji im po zakonu pripada je vrlo značajan prvenstveno jer se radi o ženama koje u velikom broju slučajeva finansijski zavise od svojih nasilnika.

Piše: Vanja Stokić

Koliko su ovi postupci rijetki, najbolje govori podatak da predstavnici pravosuđa i aktivistkinje za prava žena u većini slučajeva nemaju podatke o broju procesa, njihovom ishodu i visini nadoknade. Prema podacima kojima raspolaže Gender centar RS, ova vrsta zahtjeva postavi se tek u 6-7 odsto krivičnih postupaka.

Fondacija Udružene žene je tokom 2019. godine pratila 348 sudskih postupaka koji su se odnosili na nasilje u porodici. U samo 13 njih je žena zatražila nadoknadu štete. U samo jednom postupku je nadoknada dosuđena.

Aleksandra Petrić iz Fondacije, ističe da njihovi nalazi pokazuju da se žrtve nasilja na sudu upoznaju sa svojim pravom da traže nadoknadu štete, ali da je više od 70 odsto analiziranih postupaka završeno bez suđenja, odnosno priznanjem krivice, pa su žrtve upućivane da nadoknadu štete traže parničnim postukom.

“Naša iskustva ukazuju da većina žrtava nasilja ne pokreće parnične postupke, jer su oni u pravilu dugotrajni i izlažu žrtve nasilja dodatnim troškovima koje nisu u mogućnosti da snose. U krivičnim postupcima u kojima su žrtve nasilja kao oštećene potraživale naknadu štete, sudovi nisu o istim odlučivali, uz uobičajeno obrazloženje da bi to vodilo produžavanju krivičnog postupka, a da dokazi odnosno činjenice kojima je potkrepljen zahtjev za naknadu štete ne pruža dovoljno osnova za potpuno ili djelomično odlučivanje u toku ovog postupka”, govori ona.

Smatra da, Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske, pruža solidan zakonski okvir koji traži aktivnu ulogu tužilaca, u kontekstu podrške žrtvi da ostvari pravo na naknadu štete. Kako ističe, tužioci su dužni da žrtvu informišu o njenom pravu na nadoknadu štete, te da joj pomognu u prikupljanju dokaza kako bi se taj zahtjev postavio tokom krivičnog postupka.

“Ovo se u pravosudnoj praksi ne dešava jer je, pretpostavljam, ova zakonska mogućnost odnosno obaveza dodatno opterećenje za tužioce. Važno je ukazati da se, krivična djela nasilja prema ženama od strane društva, pa i pravosudnog sistema još uvijek posmatraju kao djela manje društvene opasnosti za koja se počinioci kažnjavaju uglavnom, uslovnim kaznama ili veoma blagim zatvorskim kaznama”, navodi ona. Takođe dodaje, da bi dosljedna primjena zakona dovela do toga da žrtva ostvari svoje pravo na nadoknadu štete bez pokretanja parničnog postupka, za koji često nema sredstava niti pravne podrške.

Foto: Unsplash

U julu 2020. godine je u RS stupio na snagu novi Zakon o ostvarivanju prava na besplatnu pravnu pomoć, po kome žrtve nasilja u porodici imaju prioritet u ostvarivanju prava na besplatnu pravnu pomoć u sporovima vezanima za bračne i porodične odnose. Za razliku od prijašnje prakse, sada finansijsko stanje žrtve nije uslov za besplatnu pravnu pomoć. Ipak, žrtve je u sudnici jako rijetko imaju.

“Od 203 krivična postupka, samo u pet postupaka (2.46%) oštećene su imale pravnog zastupnika/advokata, i tada su najčešće i podnosile zahtjeve za naknadu štete”, ističe Aleksandra Petrić.

Prilikom monitoringa primijećeno je da punoljetne žrtve sistem ne prepoznaje kao osobe koje imaju pravo na posebne vidove zaštite i podrške prilikom svjedočenja, kao što su psihološka podrška, svjedočenje iz posebne prostorije i slično.

“Zabilježile smo i slučajeve u kojima sudovi odbijanje žrtve da svjedoči ili njeno nepodnošenje zahtjeva za naknadu štete uzimaju kao olakšavajuću okolnost pri odmjeravanju kazni počiniocima nasilja”, navodi ona u razgovoru za eTrafiku.

Porodični i intimni odnosi nisu prepreka

Lana Bubalo, sa Pravnog fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, je u svom radu: “Pravo žrtve nasilja u porodici na naknadu štete”, navela da pravni sistem na nasilje u porodici mora da odgovori kreiranjem odgovarajućih mehanizama. Cilj je kažnjavanje počinioca ali i osiguravanje nadoknade štete za pretrpljen bol i strah.

“Nasilje u porodici je u velikom broju zemalja definisano kao krivično djelo, odnosno prekršaj. Međutim, nasilje je i građanskopravni delikt, pa žrtva ne bi smjela ostati bez adekvatne satisfakcije samo zato što je sa štetnikom veže intiman, porodični odnos”, navodi Lana Bubalo u svom radu.

Ona objašnjava da su krivične sankcije i zaštitne mjere fokusirane na nasilnika, dok građanskopravna sredstva imaju za cilj da žrtvi osiguraju obeštećenje. Trenutni zakoni o zaštiti od nasilja u porodici a ni porodični zakoni u BiH, ne sadrže odredbe o nadoknadi štete za žrtve porodičnog nasilja, pa se primjenjuju opšta pravila Zakona o obligacionim odnosima.

“Prema tim pravilima, svako je dužan suzdržavati se od postupaka kojima se drugom prouzrokuje šteta, a onaj ko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi. Zakoni o krivičnom postupku propisuju da žrtve krivičnih djela, pa time i porodičnog nasilja, imaju pravo podnijeti imovinskopravni zahtjev. Prema navedenim zakonskim odredbama, stvar je ocjene suda koji vodi krivični postupak da li će sam odlučiti o imovinskopravnom zahtjevu ili će oštećene uputiti na parnični postupak”, navodi ona.

Foto: Mirjana Ribić

Jedna od posljedica porodičnog nasilja može da bude imovinska ili neimovinska šteta. Novčana nadoknada se u slučaju neimovinske štete može dobiti za: fizičku bol, pretrpljenu duševnu bol zbog umanjene životne aktivnosti, naruženosti, povrede časti i ugleda, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe, kao i za strah.

“Naknada štete u našem pravu nije kazna već ima isključivo reparacionu funkciju. Krivični sudovi u najvećem broju slučajeva sami ne odlučuju o imovinskopravnom zahtjevu žrtve jer bi to moglo dovesti do odugovlačenja postupka, već upućuju na ostvarivanje prava u parnici. Parnični postupak suviše dugo traje, skopčan je s velikim finansijskim izdacima i oštećeni često ne mogu da realizuju naplatu dosuđene naknade u izvršnom postupku. Svi prisutni problemi su dodatno izraženi ako je žrtva dijete. Zato u parnici, žrtvama bez pravne, odnosno besplatne pravne pomoći, značajnih finansijskih sredstava i mogućnosti da vode, po pravilu dugotrajan postupak, pravo na naknadu štete ostaje apstraktno”, navedeno je u radu Lane Bubalo.

Kako žrtve ne bi ponovo prolazile kroz suočavanje na nasilnikom i bile izložene traumi i viktimizaciji, jedan od prijedloga jeste da se vodi jedan postupak umjesto dva, odnosno da krivični sudovi rješavaju i pitanja nadoknade štete, umjesto da žrtvama savjetuju pokretanje parničnog postupka. S obzirom na to da parnični sudovi čekaju pravosnažnu presudu krivičnih sudova kako bi odlučivali o nadoknadi štete, prebacivanjem ove obaveze na krivični sud bi se cijeli postupak znatno ubrzao.

“Od angažovanih bi se vještaka moglo tražiti da daju nalaz i mišljenje u odnosu na postojanje, stepen i intenzitet svih vidova nematerijalne štete, čime bi se parnični postupak učinio suvišnim i nepotrebnim. No, svakako bi trebalo zadržati mogućnost da žrtva koja je nezadovoljna visinom naknade, ostavrene kroz krivični postupak, može pokrenuti i parnični postupak”, piše Lana Bubalo.

Foto: Mirjana Ribić

Drugi način da se ovaj proces skrati i olakša žrtvama, jeste formiranje državnog fonda za nadoknadu štete. Potrebni iznosi bi se obezbjeđivali iz donacija, poklona, naplate kazni, kao i imovine koja je oduzeta počiniocima krivičnih djela. Države u kojima je formiran ovakav fond, praktikuju da žrtvi isplate odštetu iz svojih sredstava, a zatim traže nadoknadu troškova od nasilnika.

Ovo pitanje regulisano je međunardnim dokumentima, poput Konvencije Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici, te Dodatka preporuci Vijeća Evrope o zaštiti žena od nasilja. Članice Vijeća Evrope dužne su da u sklopu svojih državnih zakona osiguraju nadoknadu štete za žrtve nasilja u porodici.

Države članice treba da osiguraju da žrtve, u slučajevima kad je nasilje činjenično utvrđeno, dobiju primjerenu naknadu za svaku novčanu, fizičku, psihološku, moralnu i socijalnu štetu koju su pretrpjele, u skladu s težinom počinjenog djela, uključujući i nastale sudske troškove.

Preporuka Vijeća Evrope o zaštiti žena od nasilja.

Kako navodi Lana Bubalo, zahtjev za nadoknadu štete se može podnijeti nezavisno od krivičnog postupka, pa čak i tokom trajanja porodične zajednice.

“Činjenica da su žrtva i nasilnik još u braku, ne bi trebala biti prepreka za obavezivanje štetnika na plaćanje novčane naknade imovinske i neimovinske štete. Ako su u vrijeme podnošenja tužbe štetnik i oštećeni još u braku, a štetnik nema posebnu imovinu, potrebno je podnijeti zahtjev za podjelu bračne stečevine. Dosuđeni iznos odštete ulazi u posebnu imovinu oštećenog i on/ona s tim iznosom može samostalno raspolagati. U slučaju kada se kao tužilac pojavljuje dijete, najbolje bi bilo narediti uplatu novca na poseban račun kojim će dijete moći raspolagati nakon punoljetstva”, ističe ona.

Zbog specifičnih odnosa žrtve i nasilnika, kao i dodatnog pogoršanja tog odnosa tokom sudskog procesa, sudovima se savjetuje da koriste alternativne metode, poput upućivanja na medijaciju.

“Cilj medijacije u parničnom postupku radi naknade štete, je da se putem dijaloga dođe do sporazuma o načinu popravljanja načinjene štete, koji se može ostvariti u formi izvinjenja, kroz novčanu naknadu, učešće u određenom programu i sl. Taj program predstavlja vrstu pomaganja oštećenom da na lakši način prevaziđe posljedice djela. U literaturi kao i u pravnoj praksi se predlažu i drugi mehanizmi za efikasnije obeštećenje žrtava. Npr. uvođenje specijaliziranih sudova za slučajeve porodičnog nasilja, odnosno ‘ženskih sudova’ koji su po svojoj formi simbolički, ali veoma značajni za žene koje su preživjele nasilje i za cjelokupnu javnost”, navodi Lana Bubalo.

Žrtve rijetko idu ljekarima

Sudije sa kojima smo razgovarali, kažu da je jako mali broj predmeta koji se pokreću kao rezultat nasilja u porodici. Ukoliko krivična presuda potvrđuje da je počinjeno nasilje, parnični sud se veže za tu odluku, jer to znači da je zahtjev za nadoknadu štete osnovan.

“Dosuđivanje naknade obično počiva na nalazu i mišljenju koje se radi na bazi raspoložive materijalne dokumentacije i pregleda oštećene strane. Ono što obično, da kažemo, ne ide u prilog žrtvama jeste činjenica da se jako rijetko obraćaju ljekarima, posebno psiholozima ili psihijatrima, tako da obično imaju ‘manjak’ dokumentacije na temelju koje se utvrđuje realna šteta i njena visina”, govori sudija jednog osnovnog suda u BiH.

Ona dodaje, da je osnivanje fonda za nadoknadu štete odlična ideja, ali smatra da tako nešto nije realno da očekujemo u BiH.

Prije uvođenja novih, poboljšati postojeća rješenja

Fatima Bećirović iz Gender centra FBiH, smatra da bi prije donošenja novih rješenja za problem nasilja u porodici, bilo značajno dosljedno koristiti rješenja koja već imamo na raspolaganju. Takođe, žrtve nasilja bi se trebale informisati o svojim pravima ali i motivisati za pokretanje postupaka nadoknade štete, nakon čega bismo imali i više dosuđenih slučajeva.

“Također, potrebno je analizirati postojeća sudska rješenja. Uvidom u prednosti i nedostatke takvih rješenja možemo govoriti o tome šta je potrebno poboljšati ili razmotriti  za neka nova rješenja, ukoliko postojeća nisu adekvatna. Vjerujem da postoje određene manjkavosti u trenutnim zakonskim propisima, ali isto tako vjerujem da ih nismo u potpunosti iskoristili, zbog čega smatram, da bi bilo značajno uraditi ozbiljniju analizu do sada urađenog i postignutog. Tek nakon toga možemo govoriti o nekim novim i boljim rješenjima”, upozorava ona.

Tekst je nastao u okviru webinara “Izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju”. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.

Napiši komentar