Nemogućnost roditelja da ostanu uz svoju djecu tokom boravka na UKC RS i dalje je jedna od glavnih tema. Stručnjaci iz oblasti medicine kažu da je odluka takva kako bi se najmlađi zaštitili od virusa korona, dok su roditelji očajni, a mališani preplašeni.
Piše: Gerila.info
Marijana Latinović samohrana je majka dječaka koji ima tri i po godine. Kada je mališanu bilo četiri mjeseca, preminuo mu je otac. Dječak se nikada nije razdvajao od majke, bake ili djeda, ali događaj iz početka avgusta 2020. stvorio mu je, prema riječima majke, veliku traumu.
– Ostavila sam sina 4. avgusta 2020. u UKC-u iz razloga što je dehidrirao. Zbog rota virusa koji se kasnije otkrio gore uveden je u nekom polusvjesnom stanju. Dobili smo od strane njegove pedijatrice uputnicu za bolničko liječenje. Gore su mi rekli da dijete mora da ostane, ali da ja ne mogu da ostanem s njim i rekli su mi da moram potpisati papir da se slažem sa tim. Ja sam stvarno tad doživjela šok, počela sam da plačem i pitala da li stvarno ne mogu da ostanem sa svojim djetetom koje je staro samo tri i po godine. Rekli su mi da imam izbor ili da ga ostavim gore ili da ga vodim kući. Morala sam da ga ostavim gore. Kad je ostao gore, ja čak nisam znala šta mu je, kako je došlo do tog njegovog stanja – počinje svoju ispovijest Marijana.
Uz Marijanu su u tom trenutku bili otac i majka, kojima je nakon tog šoka, takođe, bila pružena medicinska pomoć. Stalno je, kako kaže, razmišljala kako će se dijete osjećati kada shvati da ona nije kraj njega.
– Grozno sam se osjećala. Bespomoćno. Svi bi mi da uradimo najbolje za svoju djecu, ali ujedno znam da to što sam ga ostavila, neće biti najbolje za njega jer znam koliko smo vezani, pogotovo što moj sin nema oca. To što sam samohrana majka, niko nije imao obzira za to. Mi samo želimo da budemo uz svoju djecu. Ne treba nam ništa. Ja sam rekla da mogu biti u hodniku. Ne treba mi ni krevet, ni ništa. Samo sam htjela da budem tu, kad se on probudi, kad mu zatreba nešto, da mogu da mu pomognem. Da se ne probudi u nekoj nepoznatoj sredini, a da nema nikoga koga zna. Nisam znala koja prava imam – govori Marijana.
Napominje da dok je dječak bio u bolnici nije mogla da stupi u komunikaciju sa njim ni putem telefona. Rečeno joj je da zove isključivo jednom dnevno na telefon klinike, što je ona donekle poštovala želeći najbolje za svoje dijete, ali bila je svjesna da će odvajanje imati mnogo veće posljedice.
– Nisam dobijala informaciju kako je on emotivno. Samo su pričali o tome fizičkom, kako je oporavljen ili priključen na infuzije. Dječak je bio u fazi kad skida pelene. Oni su tamo koristili pelene. Ja sam donijela njegove stvari, ali kad su ga otpuštali i kad su mi donijeli te stvari, rekli su mi da su jednu pidžamu morali da bace. Kada sam pitala za razlog, rekli su mi da je skroz uništena i da se ne može oprati – dodaje.
Od sina je saznala šta se zapravo dogodilo.
– On je dovoljno veliki da mi može reći neke stvari. Kad sam ga pitala kako je je uništena pidžama, on mi je rekao da ga niko nije presvlačio. I njegova reakcija kad sam ga prvi put vidjela je mene šokirala. Kada smo ga čekali prilikom izlaska iz bolnice, vodila ga je medicinska sestra za ruku, doktorica je išla iza njih, a mi smo raširili ruke da ga dočekamo. Kada je došao na nekih 5-6 metara do nas, imali smo osjećaj kao da je preko noći porastao. Imao je taj neki gard. Išao je prema nama ozbiljan, polako odmjereno, kao da smo stranci. Mislim da je bio ne samo ljut, nego jako razočaran. Previše bolno i teško i nekako ga je gurnulo da odraste – govori Marijana.
Priznaje da je dječak i dalje veoma uplašen i da su vidljive posljedice.
– Sad imamo problem da se strahovito boje bijelog mantila, gdje god da krenemo, on je u nekom grču. Nepoznate ljude skenira i nekako je više distanciran. Čak ni kad je u igraonici, ne želi da ostane sam. Kad idem na posao, ja jedino uspijevam da izađem iz kuće dok on spava. Ako se on probudi prije nego što ja krenem, kreće plač uz uzvike kako će mama da ga ostavi. Kad god je on budan, ja idem na posao sa suzama i u grču. On plače, trči za autom. To je nešto što prije nije bilo – priča ona.
Marijana je jedna od majki koje su skupile hrabrost da javno ispričaju traumatično iskustvo u UKC u Banjaluci, nakon što je u ovoj ustanovi donesena odluka da roditelji ne mogu boraviti uz svoju djecu tokom hospitalizacije, zbog epidemije koju je izazvao korona virus.
Zabrana da roditelji budu uz svoje dijete nije donesena na nivou kompletnog UKC-a, nego je riječ uglavnom u slučajevima Klinike za dječije bolesti, to jeste usmene odluke koju je donio načelnik klinike dr Vladimir Mirošljević.
Nezadovoljne majke obraćale su se više puta rukovodstvu UKC-a, Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite, udruženjima psihologa, pedijatara, pa i instituciji Ombudsmana Republike Srpske.
– Kada je proglašena epidemija koja je izazvana korona virusom roditelji su onemogućeni da budu pratnja djeci prilikom hospitalizacije. To sam saznala od jedne prijateljice čije je dijete ostalo u bolnici bez nje i samim tim pokušala sam da saznam da li je iko oglašavao tim povodom. Pisala sam zahtjev UKC-u za informaciju o tome da li je donesena neka odluka o tako štetnom postupanju ili se radi o usmenom stavu rukovodstva UKC-a. Nedugo nakon toga dobila sam odgovor kojim nisam bila zadovoljna i onda sam poslala prijavu Ombudsmanu za povredu prava djeteta. Dobila sam odgovor koji ide u prilog tvrdnjama da je djeci potrebno obezbijediti pratnju prilikom hospitalizacije – kaže pravnica iz Banjaluke Nataša Stanković.
Dodaje da je u odgovorima koje je dobila od strane stručnjaka navedeno da je praksa u UKC-u štetna za zdravlje djece, da nije u skladu ni sa jednim pravnim aktom u Republici Srpskoj, kao ni sa pravima djece.
– Korona je postala izgovor za mnoge stvari, omalovažavaju se i suspenduju ljudska prava. Neko je odlučio da se ne poštuju zakonski i podzakonski akti. U Republici Srpskoj na snazi je Pravilnik o sadržaju, obimu i načinu ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu, koji Članom 46 propisuje ko ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na pratnju prilikom hospitalizacije. On je donesen u skladu sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju i Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. Donosi ga Upravni odbor Fonda zdravstvenomg osiguranja. Ne može niko da kaže kako je sada epidemija i da neće da poštuje. Roditelji moraju da znaju da imaju to pravo i u stanju epidemije – objasnila je Stankovićeva.
Ona dodaje da se ne mogu odredbe zakona i podzakonski akti stavljati van snage nečijom usmenom odlukom, samo što je neko rekao da nešto ne može.
O- pravdanje koje dobijamo s njihove strane nije dovoljno, oni kažu da je odluka donesena zbog mogućnosti zaraze drugih pacijenata. Ja ne znam kako bi roditelj mogao ikoga da zarazi, ako bi se ispoštovale sve mjere kako bi ušao u bolnicu, kao što je brzi test. Ni zdravstveni radnici se ne testiraju svakodnevno. Ti ljudi s normalnim pravom žive svoj svakodnevnii život. I veliki dio njih nosi taj virus, a ne znaju – priča ova pravnica iz Banjaluke.
Napominje da je i problem što mnogi roditelji još uvijek ne poznaju dovoljno svoja prava, pa i ne koriste moguće pravne lijekove, od prigovora, pa čak i do tužbe zbog duševne boli.
– Mi smo tražili i mišljenja kliničkih psihologa, koji je naveo da su efekti hospitalizacije bez pratnje roditelja redovno negativni. Vršena su takva istraživanja. Takođe se navodi jedna povelja o pravima djece u bolnici, koja je u skladu sa Konvencijom o pravima djece kao krovnim dokumentom, čiji smo potpisnik i mi i koja se mora poštovati. U toj povelji se navodi koliko je bitno da roditelji stalno budu u pratnji djeteta u bolnici i prilikom primanja terapije, ili kad dijete treba u toalet. Postoje te faze kroz koje dijete prolazi: protest, očaj i poricanje. Najgori efekti koji mogu da se dese cijepanje ili poremećaj ličnosti. Oni su ovdje naglasili, a što sami možemo da saznamo da kasnije mentalne bolesti koje se kod odraslih osoba javljaju se najčešće povezuju sa ranim odvajanjem djece od roditelja. Možemo vidjeti da nešto što u početku izgleda bezazleno, može imati mnogo veće posljedice. Dakle, primimo dijete u bolnicu zbog loma ili tako nešto, dijete može kasnije da dobije neko mentalno obljenje ili neko drugo, kao što je dijabetes, a to je sve posljedica ogromne količine stresa koje dijete ne može da podnese – navodi Stankovićeva.
Ombudsmen za djecu: Ovo je kršenje prava djeteta
Mišljenje o kompletnom problemu donijela je institucija Ombudsmena za djecu Republice Srpske. Nakon brojnih reakcija roditelja, Ombudsmen je tražio izjašnjenje o postupanju u ovakvim slučajevima od svih bolnica u Republici Srpskoj.
Univerzitetski klinički centar Republike Srpske nije odgovorio ni na jedan dopis Ombudsmena, kao ni bolnica u Trebinju, dok su ostale bolnice navele da dozvoljavaju boravak roditelja uz dijete, nakon izvršenog brzog testiranja na virus korona.
Bolnice u Prijedoru, Foči, Doboju i Bijeljini i Gradišci su dobar primjer kako se poštujući sve epidemiološke preporuke vezano za KOVID-19 poštuje i štite i najbolji interes djeteta prilikom bolničkog rješenja.
Potrebe djece, posebno u njihovom najranijem uzrastu, između ostalog su i da se ne odvajaju od roditelja, ni onda kada zbog zdravstvenih problema koje imaju trebaju biti na bolničkom liječenju, navodi se u mišljenju Ombudsmena za djecu Dragice Radović.
Ombudsmen je donio i prijedlog Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite da preduzme mjere za sprečavajne postupanja koja ugrožavaju prava i interese djece na zdravstveni zaštitu, te da sve zdravstvene ustanove imaju jednak pristup i obavezu da obezbjede primjenu Člana 46 Pravilnika o sadržaju, obimu i načinu ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu i da osiguraju da se prilikom hospitalizacije roditelj il istaraoc nađu uz svoje dijete.
Ministru Alenu Šeraniću pisali su i roditelji. Traže izmjenu odluke rukovodstva Klinike za dječije bolesti, UKC Republike Srpske. Uz inicijativu prikačili su i mišljenje koje su pripremili psiholozi. Naravno, odgovor od ministra Šeranića roditelji nikada nisu dobili.
Međutim, odgovorio je na upit stranačkog kolege koji se takođe zainteresovao za ovaj slučaj. U prepisci s jednim narodnim poslanikom, Šeranić je napisao da je zvao Vladu (Vladu Đajića, direktora UKS RS, prim.aut.) na tu temu…
Šeranić je kasnije i novinarima potvrdio da je upoznat sa problemom, o čemu je razgovarao sa direktorom UKC-a i kolegama iz pedijatrijske struke.
– Razmatrali smo opcije i rizik, s obzirom da se radi o pedijatrijskoj populaciji, trebamo ispoštovati sve protokole. Tražio sam od UKC-a da razmotre mogućnost da majke djece borave na Kliničkom centru i da se obezbijede adekvatni protokoli. Treba vidjeti organizacijski kako, i na koji način to pozicionirat jer su sva odjeljenja pomiješana, imate hematoonokološke pacijente koji su vrlo rizični kao i djeca. Kolege iz UKC-a će razmotiri, vidjećemo da to riješimo – izjavio je Šeranić još prije dva mjeseca, međutim problem ni do danas nije riješen.
Klinički centar, koji nije želio da odgovori na pitanje Ombudsmena, dobio je dopis i od strane advokata kojeg su angažovali određeni roditelji.
Advokat Jelena Grulović tražila je da joj se dostavi odluka, pravilnik ili uredba koja se odnosi na zabranu prisustva roditelja uz djecu tokom hospitalizacije.
Direktor UKC-a Republike Srpske dr Vlado Đajić rekao je u svom odgovoru da konačnu i konkretnu odluku u svakom pojedinačnom slučaju i situaciji donose specijalisti i subspecijalisti pedijatrije.
Dakle, slobodnim tumačenjem, riječ je o volji pojedinca koji će odlučiti mogu li roditelji biti uz svoju djecu.
Prije nekoliko dana, Đajić je na novinarsko pitanje o ovom problemu rekao da svakodnevno razmišljaju o tome na UKC-u.
– Onaj ko je pametniji neka dostavi rješenje i mi ćemo ga prihvatiti – rekao je tom prilikom Đajić.
I dok se čeka rješenje nekog pametnjeg, roditelji i dalje svakodnevno proživljavaju nove traume. O tim traumama pišu na društvenim mrežama, a posebno na Facebook stranici “Pratnja djece prilikom hospitalizacije”, koja je u samo dva mjeseca dobila više od 5 hiljada pratilaca, mahom roditelja koji se bar na ovaj način pokušavaju povezati da bi ostvarili svoja, kao i prava djeca.
U svojim dopisima nadležnim, naveli su i da je dječiji plač jači od ujeda zmije. Na žalost, pokazalo se da na dječiji plač ne reaguju oni koji bi trebalo da rade u najboljem interesu te djece.
