Tunižani odlaze u “game” (igru). Međutim, to nije zabavno putovanje. Na granici Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom sudbina nekoliko stotina Tunižana određuje se dostizanjem njihovog evropskog sna, zatvorom, smrću ili deportacijom u Tunis. Ova priča nastala je saradnjom medija iz dvije države, portala eTrafika.net iz Bosne i Hercegovine, kao i portala Innsane.org iz Tunisa.

Pišu: Vanja Stokić (eTrafika.net) i Amal El Mekki (Innsane.org), tehnička pomoć: Ala Zemzemi, Rasha Belgusmi, Jasser Eid

Od 1. januara 2018. godine do 9. jula 2020. godine Služba za poslove sa strancima Bosne i Hercegovine registrovala je ukupno 60.237 izbjeglica i migranata, većinom iz Pakistana. Tokom tog istog perioda, registrovano je i 365 državljana Tunisa na teritoriji BiH. Od početka ove godine Služba za poslove sa strancima registrovala je 37 migranata iz Tunisa, a njih pet trenutno boravi u kampovima na području Cazina i Bihaća. Ostali spavaju u šumama, parkovima i napuštenim kućama ili fabrikama.

Mozaik prijateljstva

Velika Kladuša je jedan od gradova u kome boravi najviše migranata i izbjeglica u BiH. Smješten uz samu granicu sa Hrvatskom, ovaj grad primamljiv je ljudima u pokretu jer je iz njega jako kratak put do željenih EU zemalja. Hrvatska i Slovenija nisu bezbjedna teritorija za ljude u pokretu, jer ih njihova policija vraća nazad za BiH. Međutim, ukoliko uspiju da se probiju do Italije, game (igra, naziv za ilegalni prelazak granica na putu do EU) je završen.

Ne želim da moja porodica vidi moju bijedu

U Velikoj Kladuši mnogo ljudi luta ulicama i spava pod vedrim nebom. Volonteri procjenjuju da ih je više od 2.000. U parku upoznajemo muškarca koji nam se predstavlja kao Isam. Kaže da ima 38 godina i dolazi iz Tunisa, grada pod imenom El Kef. Njegov prijatelj je takođe iz Tunisa, pokazuje nam pasoš kao dokaz. Ipak, ne želi da razgovara sa novinarima niti da se fotografiše.

Isam govori da je po zanimanju vodoinstalater. Živio je u Francuskoj devet godina, zajedno sa svojom ženom i dvoje djece. Međutim, vraćen je u Tunis, a njegova porodica je ostala u Francuskoj. Sada pokušava da dođe do Italije.

„Iz Tunisa sam otišao za Tursku, a zatim u Grčku, Albaniju, Crnu Goru, Srbiju, pa Bosnu i Hercegovinu. Moji roditelji žive u Tunisu, a dio porodice mi je u Evropi. Moja žena je Francuskinja, sve što želim jeste da budem ponovo sa njom i našom djecom“, govori nam on.

Svi migranti tvrde da ih tuče hrvatska i slovenačka policija. Foto: Vanja Stokić, eTrafika/Innsane

Kako ističe, na svom putu je boravio u dva kampa, u Albaniji i Sarajevu. U BiH se nalazi posljednjih šest mjeseci, a trenutno spava napolju, bez ikakvog skloništa. Lokalni stanovnici mu ponekad donesu hranu. Nema je dovoljno niti često.

„U Tunisu je problem slobode. Slobode govora, demokratije… Veliki je jaz između bogatih i siromašnih. Tako je u Maroku, Alžiru i Tunisu. Sa svojim pasošem ne mogu legalno doći do Italije, kada bih ga pokazao na granici oduzeli bi mi ga ili spalili. Nemam ga uz sebe, ali imam skeniranu verziju“, priča on, te dodaje da je do sada šest puta išao u game i svakog puta ga je policija vratila nazad.

Tvrdi da su ga hrvatski i slovenački policajci tukli.

„Hrvatska policija mi je uzela telefon. Oduzeli su mi sve stvari, bacili u rupu i spalili“, kaže.

Nije dozvolio da ga fotografišemo. Ne želi da njegova porodica vidi kako jadan život živi u BiH i u kakvom se očajnom stanju nalazi. Želi da sačuva svoje dostojanstvo.

Lokalno stanovništvo im ponekad donosi hranu, ali to nije dovoljno.
foto: Vanja Stokić, eTrafika/Innsane

Krajem januara ove godine na željezničkoj stanici u Banjaluci upoznali smo trojicu muškaraca koji su nam se predstavili kao državljani Tunisa. Stari između 35 i 40 godina, čekali su noćni voz za Bihać, odakle su planirali pješke do Italije. Kako su nam rekli, za novogodišnje praznike su legalno došli u Srbiju, tamo boravili skoro mjesec dana kao turisti, a zatim ilegalno prešli u BiH.

„Ne želimo ići u kampove, tamo su uslovi jako loši. Za sada imamo novca za privatan smještaj, bitno nam je da smo uredni“, kazali su nam.

Požalili su se na odnos državljana Srbije prema njima, te ispričali kako su ih tjerali iz kafića samo na osnovu njihove boje kože. Kako ističu, svoju zemlju su napustili jer žele potražiti bolji život u inostranstvu.

„U Srbiji su nas konobari tjerali iz kafića, iako smo im govorili da imamo novca i da smo turisti. Uporno su govorili da smo migranti i nisu nas željeli u svojoj okolini. U Tunisu sam bio turistički radnik. Ta zemlja je dobra samo za turiste, ali ne i za lokalno stanovništvo“, kazao nam je jedan od njih.

Položaj svih izbjeglica i migranata u Bosni i Hercegovini je izuzetno težak. Kampovi su većinom popunjeni i ne primaju nove ljude, pa su prinuđeni da spavaju u šumama ili napuštenim objektima.

Ljudi u pokretu su prinuđeni da spavaju u šumama i napuštenim objektima.
Velika Kladuša, Foto: Vanja Stokić, eTrafika/Innsane

Jako teško dolaze do hrane, higijenskih sredstava, lijekova, odjeće i obuće. Većinom zavise od dobre volje lokalnog stanovništva i volontera. U većim napuštenim objektima formiraju se skvotovi, grupe koje broje do nekoliko stotina ljudi. Oni skupa borave u malom prostoru, bez kupatila, kreveta, a najčešće i bez hrane. Često se žale da ih policija tuče i brani im da tu borave. Stavovi lokalnih stanovnika su podijeljeni. Dok im dio pokušava pomoći, pa im donosi hranu, odjeću, lijekove, pa čak i pušta u svoje stanove kako bi se okupali, ostali ih ne žele u svojoj zemlji. Bh. mediji su većinom negativno nastrojeni prema njima, prikazujući ih kao opasnost, prijetnju, nasilnike i kriminalce.

Kada krenu u game, spremaju se za desetak dana pješačenja preko planina i rijeka. Sa sobom moraju ponijeti dovoljno hrane i vode, vreću za spavanje, odgovarajuću obuću. Ukoliko ih uhvati policija Hrvatske ili Slovenije, prisilno ih vraćaju na teritoriju BiH. Sve izbjeglice i migranti tvrde da ih policija ove dvije države tuče, pušta pse na njih, oduzima novac, mobilne telefone i vreće za spavanje, pa čak i cipele i jakne. Žale se da sve oduzete stvari zapale pred njima i zatim ih natjeraju da bosi i bez hrane idu nazad u BiH.

Kada igra (game) počne, migranti danima hodaju preko planina i rijeka. Foto: Vanja Stokić, eTrafika/Innsane

Ovog puta tražim sigurnu opciju

Mahdi je vraćen iz Bosne i Hercegovine u Tunis tokom maja 2019. godine. U svom rodnom gradu Gafsa ovaj 24-godišnjak već je počeo da traži nove načine za povratak u Evropu, ovaj put će pokušati na sigurniji način, uz pronalaženje supruge ili posla.

Otputovao je u Srbiju u decembru 2018. godine, a zatim prešao u BiH. Nakon toga je uhvaćen u Hrvatskoj i vraćen za BiH. Narednih sedam mjeseci Mahdi je bezuspješno pokušavao preći granicu sa Hrvatskom. Tvrdi da su granični policajci u Hrvatskoj pocijepali njegov pasoš tokom prvog pokušaja prelaska granice. Četiri puta je uhapšen u ovoj zemlji.

“Svaki put su me zaustavili i maltretirali. Čak su nas tjerali da pijemo vodu iz wc šolje”, govori on, dodajući da je u Hrvatskoj percepcija Arapa i Muslimana jako loša.

Moje iskustvo je bilo jako teško, morao sam se probijati pješke kroz šumu.
Mehdi, foto: Innsane/eTrafika

Neko vrijeme proveo je u Velikoj Kladuši.

“Kada uđete u supermarket ili kafić, tjeraju vas vani iako imate novca da kupite to što želite. Moje iskustvo je jako teško, bio sam primoran da se probijam pješke kroz šumu 15 ili 20 dana, preko planine i tokom zime. Mnogo je problema. Svađe između migranata su svakodnevne, a neko od nas često umre zbog hladnoće ili tuča”, prisjeća se vremena provedenog u BiH.

Četiri puta je uhapšen u Hrvatskoj, znao je da će provesti neko vrijeme u zatvoru ako ga ponovo uhapse. Zato je odlučio da prihvati ponudu dobrovoljnog povratka u Tunis.

“Zatvor u Hrvatskoj znači da ćeš teško ostati živ”, navodi on.

Prebačen je za Sarajevo gdje su uzeti njegovi otisci prstiju, a tokom narednih sedam dana se organizovao njegov povratak u Tunis preko Turske. Čak ni taj put nije bio lagan.

Sa sobom je imao samo dozvolu za putovanje, ne i pasoš.

“Tunižani nemaju nikakvu vrijednost van svoje države. Na aerodromu u Istambulu sam želio kupiti nešto u prodavnici, ali mi nisu dozvolili”, prisjeća se.

Sa sobom je imao samo dozvolu za putovanje, ne i pasoš. Nije znao da će se isto tako ponašati i na aerodromu Carthage u Tunisu. Tvrdi da je pretučen i ponižavan.

Mehdijeva dozvola za putovanje. Svrha putovanja: Dobrovoljna repatrijacija. Foto: Innsane/eTrafika

“Trik sa dobrovoljnim povratkom”

Ramadan Ben Omar iz Tunižanskog foruma za ekonomska i socijalna prava kaže da institucije ove zemlje ne osiguravaju adekvatne informacije i podršku za migrante koji žele da preko BiH dođu do zemalja Zapadne Evrope.

“Ne pružaju im zdravstvenu niti pravnu podršku kako bi se žalili na odluke o protjerivanju iz zemlje. Umjesto toga, u većini slučajeva pribjegavaju da zajedno sa IOM-om koordinišu njihov povratak u Tunis, kako se ne bi zamarali plaćanjem karte i sedmicama čekanja dok novčana sredstva ne budu dostupna, posebno omogućavaju putovanja po najnižoj cijeni, bez obzira na to koliko se čeka na aerodromu tranzita”, kaže on.

Potvrda o Mahdijevom primanju novčanog iznosa od 500 evra na ime pomoći za reintegraciju. Foto: Innsane/eTrafika

Ben Omar potvrđuje da nije moguće pričati o dobrovoljnom povratku migranta koji je putovao u potrazi za boljom ekonomskom i društvenom situacijom.

“Migrant je primoran da se pokori ovoj odluci nakon što je smješten u teške uslove. On je lišen svih svojih prava i vidova podrške, oko njega su veliki psihološki i zdravstveni pritisci koji ga primoravaju da poklekne iskušenjima da će dobiti materijalnu pomoć i pomoć pri ponovnom integrisanju u društvo. Vraća se pun razočarenja koja povećavaju obmanu dobrovoljnog povratka”, govori on, dodajući da moramo tragati za osnivačima programa dobrovoljnog povratka kako bismo razumjeli njihovu psihologiju i svrhu.

Ovaj pokušaj nezakonitog migriranja koštao je Mehdija oko 12.000 tunižanskih dinara, odnosno oko 3.685 EUR. U međuvremenu, IOM u BiH mu je dao 500 EUR zbog pomoći u reintegraciji u okviru programa Asistirani dobrovoljni povratak i reintegracija. Kako Mahdi tvrdi, još nije dobio podršku organizacije da nađe posao ili pokrene projekat.

Autizam

Napiši komentar