Pozivom na broj 123 dobija se vatrogasna služba čiji su zaposlenici 24 sata na raspolaganju svojim sugrađanima. Ukoliko je potrebno ugasiti požar, skinuti ljubimca sa drveta, raščistiti ulice nakon olujnog nevremena, izvući automobile nakon saobraćajne nesreće – vatrogasci su tu. Ali nažalost, njihov posao sa sobom nosi mnogo rizika, opasnosti, pa i povreda.

Piše: Melani Isović, foto i video: Ajdin Kamber

Kako ističe Dragan Savanović, komandir Vatrogasne čete „Centar“, pored nje, vatrogasna jedinica raspolaže još jednom četom koja se nalazi u Lazarevu, a jedan dio vatrogasaca je raspoređen i na „Aerodrom Banja Luka“ koji se nalazi u Mahovljanima.

„Ima nas oko 85 zajedno sa administracijom. Trenutno se nalazimo na tri lokacije. Najveća je brigada Centar koja nam je baza, imamo i novu četu Lazarevo, dole ih ima oko 20 i imamo oko 22 ili 23 čovjeka na aerodromu koji rade kao aerodromsko obezbjeđenje. Ima nas po 8 ili 9 u smjeni, svaki vatrogasac ima svoju ulogu. Ovdje je i glavni dispečerski centar, ovdje sve dojave dolaze i naši telefonisti procjenjuju koja jedinica ide, mada smo mi u principu jedna jedinica. Brigada ima preko 1100 intervencija godišnje. Što se tiče opisa posla, vatrogasci su po zakonu dužni da spašavaju ljudske živote, materijalna dobra u slučaju elementarnih nepogoda, ali mi u principu radimo puno više nego što to na papiru piše, na primjer, skidamo mačke sa krova“, priča Savanović.

Noćna smjena kod vatrogasaca počinje u 19 časova čitanjem dnevne zapovijesti. Radi se po 4-brigadnom sistemu, a komandir prvog voda Vatogasne jedinice, Ranko Regoda, kao vatrogasac radi već 26 godina i ističe da se navikao na rad u trećoj smjeni, ali da smatra da on ostavlja posljedice po njegov organizam i zdravlje.

„Moja zaduženja su da pri dolasku na posao postrojim vod, da im pročitam dnevnu zapovijest, da odredim radne uloge prema kojima vatrogasci vrše svoje zaduženja, a to mogu biti vozači, cijevna i vodna grupa. Vodim svu evidenciju na poslu, zatim radimo ponekad, ako je veća intervencija, analizu tih požara, ako je bilo nekih propusta, ispravljamo, a sve što je dobro da nastavimo tako. Poslije toga, kada se završi primopredaja smjene, upućujem vatrogasce na pregled opreme i sredstava za gašenje i vozila. Pregledaju ispravnost vozila, stanica izolacionih aparata i ostale opreme. Cjevna grupa pregleda ispravnost cijevi, armature i ostalog. Vodna grupa pregleda sredstva za gašenje požara, vodu po kamionima, prah ili pjenu“, priča Regoda.

Ranko Regoda

Nakon pregleda opreme slijedi kraća pauza, a zatim rade analizu požara ili teoretski dio intervencije.

„Otprilike do 21 časa to radimo, poslije toga imamo slobodne aktivnosti do 23 sata. Nakon toga, vatrogasci koji nisu dežurni na telefonu ili dežurni u jedinici, mogu ići na odmor. Uglavnom je grad još uvijek živ pa mi ostanemo još koji sat iza toga pa tek onda na odmor. Pokazalo se u svijetu da odmoran vatrogasac na intervenciji uradi puno više posla i puno se bolje snalazi nego kad nije odmoran, tada dolazi do grešaka i većih povreda. Nakon noćnog odmora, koji traje do nekih 6 sati, dežurni budi smjenu, spremaju se kreveti, čiste se prostorije i priprema se za primopredaju smjene koja dolazi u 7 sati. U 7 sati je postrojavanje, novo čitanje dnevne zapovijesti i tako dnevna smjena preuzima svoju ulogu taj dan“, priča nam komandir.

To je naravno u situacijama kada noću nema intervencija, što se dešava jako rijetko. Sami vatrogasci, pri dolasku u noćnu smjenu ne znaju šta ih te noći očekuje i koliko će posla imati. Ističu da nekada cijelu noć provedu na terenu i to u veoma rizičnim situacijama.

„Svaki izlazak je jedna doza opasnosti. Mi idemo tamo odakle ljudi bježe. Činjenica je da je vrlo opasno i svaki put kada idemo na intervenciju razmišljamo o svojoj bezbijednosti i kako da što prije i bolje pomognemo ugroženim ljudima“, priča Ranko Regoda.

I praznike znaju provesti na svom radnom mjestu. Tada najviše trpi njihov porodični život i porodica koja im se takođe prilagođava.

„Mi smo sad svi porodični ljudi, pa nemamo neki luksuz da ujutru kad dođemo odmaramo poslije noćne smjene. Imamo raznih obaveza, ali porodica i prijatelji imaju razumijevanja i podržavaju nas u ovome što radimo“, kaže naš sagovornik.

Ipak, smatra da društvo nije svjesno ljudi koji naporno rade noću kako bi njihove sugrađane ujutru sve dočekalo spremno.

„Ujutru svi kupujemo  kroasane, kifle, a to je neko morao preko noći ispeći. Tako i mi vatrogasci. Nedavno je bilo olujno nevrijeme, imali smo za jednu noć čak oko 30 intervencija. Ujutru su građani svi mogli doći na posao. Da mi nismo odradili noću smjenu ujutru bi bio haos u gradu, znači niko ne bi stigao na vrijeme na posao“, priča Regoda.

Posao vatrogasca je on želio raditi još od djetinjstva. Nakon što je završio obuku, 20 godina je radio na aerodromu, prvo kao obični vatrogasac, a zatim kao vatrogasac vozač. Nakon toga je bio komandir odjeljenja na aerodromu, da bi bio prebačen u centar, gdje je sada komandir voda.

„Ovaj posao mi je interesantan zato što nije kancelarijski, nije uobičajen posao. Svaki dan je drugačiji, nijedna intervencija nije ista. Kažu da nemaju dvije iste intervencije, ne ponavljaju se, mogu biti slične, ali ne iste. Iz toga razloga volim ovaj posao“, tvrdi on.

Boris Romančević, komandir odjeljenja Vatrogasne brigade Banja Luka kaže da je kao vatrogasac počeo raditi sasvim slučajno, ali da se nikada nije pokajao. Najbolje mu je kada je noć mirna i kada nemaju intervencije. Najgore je, kaže, što se često susreću sa raznim užasnim scenama.

„Mi se ovdje susrećemo sa svim i svačim od saobraćajnih udesa, žrtava, utopljenika, ljudi koji su umrli u kući, koji nisu izašli danima, ne javljaju se. To su užasne scene tako da se nije baš da se hvali. Ali čovjek se navikne godinama na sve to, tako da ne bi se mijenjao ni za šta“, kaže Romančević.

Boris Romančević

Njegova zaduženja su slična zaduženjima komandira. On dobija naređenja od njega i dalje ih sprovodi ka vatrogascima i ostalim službenicima. Nakon poziva, vatrogasci za 30 sekundi moraju biti u vatrogasnim kolima spremni da krenu na teren.

„Gore na centralu stiže poziv, nevezano za vrstu intervencije. Intervencije se razdvajaju po riziku, po opasnosti. Znači kada poziv stigne gore, telefonista javlja komandiru vrstu intervencije, komandir na osnovu podataka daje naredbu vatrogascima, s kojim vozilom da idu, šta da rade. I to je to, u suštini, što se tiče našeg izlaska. To se sve dešava u roku od minut, ako je hitna intervencija spuštamo se niz spusnicu, odmah pored kamiona stoji naša zaštitna oprema, oblačimo se i krećemo“, objašnjava Romančević.

Naši sagovornici pričaju da ih građani zovu i traže pomoć u raznim situacijama. Kada treba skinuti ljubimca sa drveta, otjerati zmiju iz dvorišta, ugasiti požar – prvo zovu njih. Tvrde da se trude pomoći svojim sugrađanima, čak i kada određene situacije nisu u njihovoj nadležnosti. Prisjećaju se situacije kada su dobili prijavu da je zapaljen kontejner. Kada su stigli na mjesto dešavanja i sklonili poklopac, u kontejneru su vidjeli čovjeka. Ispostavilo se da se tu smjestio beskućnik koji je zapalio smeće kako bi se ugrijao. Kada su mu rekli da moraju ugasiti vatru, samo se prebacio u drugi kontejner.

Prisjećaju se i kada su razglavljivali stepenice na igralištu i klupu na autobuskom stajalištu.

„Majka je nazvala 123, plače, vrišti. Dijete je provuklo glavu između drvenih stepenica jer se penjalo na tobogan i nije moglo da ju izvuče. Otišla su tri vatrogasca sa vozilom, razvukli to, dijete izvukli. Nije ništa djetetu bilo. Isto tako, na autobuskom stajalištu se dijete igralo i gurnulo je prst u rupu na klupi i zaglavilo ga. Morali smo ići odglavljivati prst djetetu“, prisjeća se Romančević anegdota sa posla.

Međutim, dešavaju se i mnoge opasne situacije u kojima se često dešavaju povrede. Tako je i Boris bio povrijeđen prilikom gašenja požara.

„Imali smo veliku intervenciju u Zelenom viru. Hala sa namještajem je planula, baš je bilo gadno i opasno. Ja sam gasio i nisam uopšte bio svjestan ni toplote ni rizika. Tek kad sam se vratio poslije 4 sata u jedinicu, vidio sam da sam imao opekotine prvog i drugog stepena po tijelu. Nisam to uopšte osjetio od tog adrenalina, nisam bio svjestan da je to toliko opasno dok se nisam vratio. Morao sam odmah ići u hitnu da me previju. Ostali su neki ožiljci ali sve u svemu dobro je završilo“, prisjeća se Boris.

U Vatogasnoj četi radi i Brankica Dragojević, telefonistkinja prvog voda i jedina žena koja je zaposlena u vatrogasnoj službi u Bosni i Hercegovini. Ističe da su njena zaduženja zaprimanje telefonskih poziva građana.

„Uglavnom, kad su neki pozivi većih požara, tad su građani u panici, prvih par nekih sekundi moram građane da smirim, a onda da uzmem što više podataka. Dešavalo mi se da, pogotovo po selima, ljudi u panici kažu da im gori kuća i kada ja pitam gdje se to nalazi, oni kažu, pa evo, ovdje.’ U interesu nam je da uzmemo što više podataka da bi vatrogasci mogli  doći na lice mjesta, da ne lutaju. Uglavnom se orijentišemo po prodavnicama, po bankama, po kafićima“, priča Dragojevićeva.

Tvrdi da joj je najteže kada primi poziv u kome je neko dijete ugroženo. U vatrogasnoj službi radi već 33 godine i tvrdi da se njen organizam toliko navikao na rad noću da joj je to postao i svakodnevni životni ritam.

Brankica Dragojević

„Čak mi se dešavalo, kad sam na godišnjem, da taj četvrti dan tj. četvrto veče kad moja smjena ovdje dežura i ja isto kući ne mogu zaspati. Ali imamo godišnje, imamo slobodne dane pa se nekako uspijemo i odmoriti. Jeste to teško uskladiti zbog obaveza, ne stignemo se ni odmoriti kad dođemo kući, ali mora se raditi“, ističe Dragojevićeva.

Tvrdi da je školu za vatrogasnog tehničara upisala sasvim slučajno, jer joj se učinilo da bi se tako mogla najlakše zaposliti. Ipak, ističe da je poziv vatrogasca veoma izazovan. Radila je i tokom rata, primala je pozive i tokom poplava, koje su joj i najteže pale, jer je i njena porodica bila ugrožena.

„Dosta situacija je meni ostalo u sjećanju, zato što sam jako dugo ovdje i mnoge od većih požara i poplava sam prošla zajedno sa njima.  I u toku rata sam bila ovdje tako da mi je dosta toga ostalo u sjećanju. Poplave su mi teško pale zato što mi je porodica bila ugrožena, a ujedno sam morala i njih spašavati i biti ovdje. To mi je najteže palo“, prisjeća se ona.

 

Napiši komentar