Migranti su ljudi koji se kreću iz zemalja u kojima imaju stalni boravak ili državljanstvo u neku drugu zemlju. Migranti mogu da krenu na put iz ekonomskih ili obrazovnih razloga, iz nastojanja da pobjegnu od elementarnih nepogoda prouzrokovanih klimatskim promjenama ili želje da izbjegnu progon, kršenje ljudskih prava, ugrožavanje života ili fizičkog integriteta, da pobjegnu od rata ili građanskih nemira.

Piše: advokatica Jovana Kisin

Razlog njihovog premještanja neposredno je povezan sa njihovom međunarodnopravnom zaštitom. Ako bježe iz svoje zemlje kako bi izbjegli gonjenje u smislu Ženevske konvencije o izbjeglicama iz 1951. nazivaju se azilantima ili izbjeglicama i imaju pravo na specijalnu – pojačanu – zaštitu koja je zajamčena Ženevskom konvencijom o izbjeglicama iz 1951. godine. Ako, međutim, odlaze iz svoje zemlje iz svih ostalih razloga, definišu se kao migranti i ne uživaju specijalnu, nego opštu zaštitu po međunarodnom pravu ljudskih prava.

Na globalnom nivou, migranti, kao i svi ljudi, uživaju prava koja im jemči Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija o pravima djeteta, i zaštićeni su odredbama Konvencije protiv mučenja i drugih surovih, nečovječnih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja itd. Pored globalnih postoje i međunarodni akti koji se odnose posebno na zaštitu migrantske populacije, kao što je Međunarodna konvencija za zaštitu prava svih radnika migranata i članova njihovih porodica i Protokol protiv krijumčarenja migranata kopnenim, pomorskim i vazdušnim putem. Bitno je da se istakne da nijedan ovaj međunarodni akt ne garantuje pravo ulaska, boravka ili pravo na azil ali su svakako države, kada sprovode kontrolu granica, dužne da postupaju po standardima Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP) i drugim ratifikovanim međunarodnim dokumentima koja garantuju osnovna ljudska prava.

U vršenju svojih suverenih ovlašćenja, države imaju obavezu da štite sva lica u svojoj nadležnosti od kršenja njihovih prava od strane trećih lica ili predstavnika države i to se odnosi i na postupak ulaska i prijema stranaca. To znači da države pokušaj migracije u zemlju koja je članica Savjeta Evrope, moraju da obezbjede da nedržavljani ne budu proizvoljno lišeni života, niti da budu podvrgnuti fizičkom ili mentalnom zlostavljanju koje predstavlja mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje. Prema tome, stranci u postupku ulaska u zemlju treba da budu zaštićeni od prekomjernog fizičkog sputavanja ili neodgovarajućeg i nepotrebnog fizičkog pretresa. Pored toga, kada se stranci drže u centrima za prihvat i lišavaju slobode u cilju kontrole imigracije, moraju da imaju zagarantovane odgovarajuće uslove i pristup zdravstvenoj zaštiti i odgovarajućoj ishrani. Oni, takođe, imaju pravo da budu zaštićeni od diskriminacije i to je primjenjivo u svakom trenutku, uključujući i vrijeme ulaska i prijema migranata.

Dakle, pri ostvarenju prava na slobodu kretanja svakom čovjeku moraju da budu zagarantovana i pružena sva univerzalna prava i slobode, uz obavezu poštovanja zakona države u kojoj se lice nalazi. Pravo države da ograniči ili da uskrati slobodu kretanja strancima dozvoljeno je samo u cilju zaštite pravnog poretka i u skladu sa ciljevima i zaštite jednog demokratskog društva. Stranci koji su iskazali namjeru podnošenja zahtjeva za azil, tražioci azila, izbjeglice, osobe pod supsidijarnom ili privremenom zaštitom uživaju pravo na slobodu kretanja unutar BiH i slobodan izbor mjesta boravka.

Organi Savjeta Evrope priznali su i čitav niz mjera procesne zaštite za azilante kako bi se obezbjedilo da ti postupci budu pravični, da razmatranje bude objektivno i da se obavlja na individualnoj osnovi. Svrha tih mjera je da se spriječi kršenje prava na “non-refoulement” (princip zabrane vraćanja). Stoga je u svojim Smjernicama o zaštiti ljudskih prava u kontekstu ubrzanih postupaka za dobijanje azila, Komitet ministara utvrdio spisak supstancijalnih prava i procesnih mehanizama zaštite kojima je cilj obezbjeđivanje poštovanja tih standarda u takozvanim ubrzanim postupcima. Na primjer, Smjernice predviđaju pravo na informisanje o procesnim koracima koji treba da se preduzmu, ali i pravo na pravni savjet, na prevod i na to da sve zvanične razgovore vodi kvalifikovano osoblje. Kako bi azilanti bili zaštićeni od proizvoljnog protjerivanja i kako bi njihovi zahtjevi za azil bili ozbiljno razmotreni, oni treba da dobiju dovoljno informacija o proceduralnim koracima koje treba da preduzimaju. Kao i o tome na šta sve imaju prava, i to na jeziku koji razumiju, i treba da imaju pristup pouzdanom sistemu komunikacije sa vlastima. Sve navedeno ima za cilj vođenja zakonitih postupaka, poštujući pravo na slobodu kretanja, ali uz odgovarajući balans suverenosti svake države da u okviru svojih granica reguliše upravne postupke kao što su postupci za dobijanje azila ili sticanje državljanstva.

Generalni propisi koji reguliše status stranaca u BiH jesu, Zakon o strancima i Zakon o azilu. Zakonom o strancima BiH definisan je zakonit i nezakonit ulazak na teritoriju BiH, zakonit i nezakonit boravak, privremeni i stalni boravak u BiH, zatim mjere koje država može da preduzme po pitanja ulaska i boravka stranaca na njenoj teritoriji. Stranci koji zakonito borave u BiH uživaju pravo na slobodu kretanja unutar BiH i slobodan izbor mjesta boravka. Da bi se boravak smatrao zakonitim, stranac mora da ima potrebnu dokumentaciju i dozvolu za privremeni ili stalni boravak. Jedna od mjera koju država može da izrekne u slučaju nezakonitog boravka jeste i protjerivanje. U slučaju izbjeglica, Zakon o strancima BiH pruža zaštitu strancima na način da je zabranjeno prisilno udaljenje ili vraćanje u zemlju gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja. Stranac neće biti prisilno udaljen ili vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju. U tom slučaju, kada se stranac pozove na pomenute razloge i okolnosti, obavještava se Služba za strance i takva izjava se smatra zahtjevom za azil. Sam postupak podnošenja zahtjeva za azil regulisan je Zakonom o azilu BiH u kojem je decidno objašnjena zaštita i postupanje sa tražiocima azila. Podnosiocima zahtjeva za azil može da se dodijeli izbjeglički status ili supsidijarna zaštita. U oba slučaja državi je zabranjeno vraćanje stranca u zemlju porijekla. Ovim zakonom predviđena je i saradnja domaćih organa sa UNHCR-om (Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice).

Glavni cilj donošenja međunarodnih i domaćih propisa jeste tretiranje i procesuiranje svakog čovjeka i situacije individualno bez prisustva bilo kakvog oblika diskriminacije. U slučajevima ogromnog broja ljudi koji zakonito i nezakonito ulaze i borave na teritoriji BiH, pritisak na institucije je veći, a poštovanje procesnih načela otežano što redovno dovodi do zloupotreba kako od strane države tako i od strane migranata. Suočavanje sa ogromnim migracijama predstavlja ozbiljan izazov za bilo koju državu. U takvoj situaciji država je u konstantnom rascjepu između zaštite pravnog poretka i sigurnosti svojih državljana i zaštite demokratskih načela i poštovanja ljudskih prava u cilju zaštite stranaca. Jasno razdvajanje azilanata tj. izbjeglica od ekonomskih migranata od suštinske je važnosti, jer svaka država, bez obzira na svoje ekonomsko stanje dužna je da primi i zaštiti azilanta. Dok države koje su ekonomski slabe i koje ne mogu da izdrže teret socijalne i zdravstvene zaštite ekonomskih migranata takve zahtjeve mogu legitimno da odbiju. Stigmatizacija migranata vrlo je izražena u bosanskohercegovačkom društvu što dodatno otežava situaciju. Mnoge političke organizacije propagiraju i svoju popularnost grade na zloupotrebi migrantske krize i to na način da manipulišu i u javnosti iznose lažne podatke kako bi kod građana probudili strah od migranata a potom sebe predstavili kao zaštitnike i spasioce. Ovakav vid javnog zagovaranja i djelovanja pojedinih organizacija i pojedinaca, najčešće desno orijentisanih, ulazi u sferu izazivanja panike kod građana i država je dužna da takve javne nastupe sankcioniše, te da iskontroliše da migrantske pojave ne ulaze u sferu kolektivne histerije.

Tekst nastao u saradnji sa udruženjem Oštra Nula, uz podršku National Endowment for Democracy.

Napiši komentar