Sa pojavom korone u Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, regionu i globalnim relacijama, zvaničnici raznih profila počeli su da često koriste neobičnu formulaciju „nova normalnost“. Sa dr Aleksandrom Savanovićem, profesorom Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci, za eTrafiku smo, između ostalog, razgovarali i o tome šta ta kategorija podrazumijeva sada, a kakvo značenje bi mogla da ima u godinama koje slijede.

Piše: Saša Bižić

„Očito je da su događaji vezani za epidemiju Covid-19 proizveli situaciju koju nismo imali priliku da vidimo u novijoj istoriji. Specifičnost se ogleda u mnogim elementima, kako na personalnom, tako i na globalnom niovu. Milioni ljudi stavljeni su u karantin, a države su vraćene u stanje zatvorenih granica, koje je sasvim nestandardno, a pitanje je koliko je uopšte i održivo u uslovima globalizacije i ekonomske hiperpovezanosti savremenog svijeta. Jasno je da se svako od nas personalno morao prilagoditi novim uslovima. Ja lično, na primjer, veoma sam uživao u prva tri mjeseca zatvaranja. Nisam više bio ‘u komadu’ u Banjaluci, ne pamtim. Stigao sam i da završim mnogo obaveza koje su bile na ‘stend baju’. Što se mene lično tiče, karantin od dva–tri mjeseca trebalo bi uvesti svake godine. Međutim, ovo sadašnje zatvaranje već postaje smarajuće i prelazi granicu koja se može lako trpiti. Pretpostavljam da se većina građana tako osjeća“, rekao je Savanović za naš portal.

Šta se može registrovati ukoliko se, osim ličnog nivoa, sagledaju i posljedice epidemije koje se odnose na društva i države?

Druga dimenzija je privreda – zatvaranje i karantin su sigurno imali ogromne posljedice na funkcionisanje ekonomskog sistema svake države. Podaci su već sad zabrinjavajući, a još nismo ni blizu cjelovite slike.

Treća dimenzija je restrikcija sloboda, kako na lokalnom, tako i na globalnom planu. Prvi put smo se vratili u situaciju koja podsjeća na doba „gvozdene zavjese“, kada je bilo teško i komplikovano ići iz jedne zemlje u drugu. Nije možda ni loše što se ovo desilo, tako ćemo naučiti da cijenimo dostignuća slobode i otvorenog društva, koja smo vrlo olako počeli da uzimamo zdravo za gotovo. Moja generacija se još sjeća doba granica, ali mnogi mlađi ljudi ne razumiju veličanstvnost ideje otvorene Evrope, „Evrope bez granica“. Sada vidimo da je to, kao što je uvijek slučaj s društvom slobode, krhka zajednica, koja lako regresira ka različitim formama nesloboda. „Korona“ nas je podsjetila šta imamo i šta treba da čuvamo i njegujemo.

Zbog čega to smatrate bitnom dimenzijom?

Mislim da je to naročito važno iskustvo, ako imamo u vidu rast desničarskih, nacionalističkih ili bolje rečeno kvazinacionalističkih pokreta širom Evrope, a i kod nas. Njihova popularnost je naročito velika kod mladih generacija – onih koje ne pamte Evropu prije otvaranja. Sada imaju priliku da vide kako bi podizanje nacionalnih granica izgledalo. Mislim da će korona značajno oslabiti „bauk nacionalizma“ koji je ponovo počeo da kruži Evropom. I to je važna politička konsekvenca ovog svega.

Šta su vaši ključni utisci nakon posljednjih izbora u Srbiji, uzimajući u obzir čitav niz „tagova“, od „stabilokratije“ do „bojkota“? Na koji način predstojeće glasanje u Crnoj Gori može dopuniti regionalnu političku sliku?

Mislim da su izbori u Srbiji problematični u više aspekata. O tome sam već govorio ovih dana i nemam šta dodati na tu temu. Što više mislim o tome, a sudeći i po komentarima, to je korektna ocjena stanja u Srbiji. Što se tiče Crne Gore, tamo je stanje više nego komplikovano, jer se izbori, ako se održe, održavaju u uslovima dvostrukog vanrednog stanja – jednog proizvedenog epidemijom, drugog proizvedenog građanskim buntom izazvanim zakonom koji ugrožava imovinu SPC. U takvim uslovima, mislim da je teško govoriti o normalnim izborima, i mislim da bi najpametnije bilo odgoditi izbore, dok se bar jedna od tih stvari ne normalizuje.

Kako gledate na relaciju Vučić – Dodik? Čiji su argumenti utemeljeniji – onih koji ih tretiraju kao antipode, ili drugih, koji ističu da je riječ o veoma sličnom odnosu prema tokovima novca, medijima ili bezbjednosnim strukturama, pa i pristupu nacionalnim interesima?

Mislim da je zabuna proizvedena istom metodom vladanja. Oba lidera i njihove stranke koriste istu tehniku vladanja: od jake velike partije – SNS ima oko 500.000 članova, prema nekim podacima čak 700.000, a SNSD 200.000 – do gotovo potpune kontrole medija i mnogih drugih tehničkih mehanizama kontrole biračkog tijela koji stoje na raspolaganju u savremenim političkim borbama.

Međutim, nisam siguran koliko je agenda koja se provodi identična, pa i kompatibilna. Srbija jasno i nedvosmisleno želi evropski put i fokusirana je na teme ekonomskog oporavka i razvoja zemlje, dok RS još brine neke teme koje se u teoriji nazivaju „pretpolitičke“ – poput svog statusa u BiH, na primjer.

Do kraja godine, očekuju se i lokalni izbori u BiH. Kako smo došli u situaciju da se ni vlast, ni opozicija u Banjaluci i RS ne bave standardnim komunalnim temama, već tom odmjeravanju snaga pripisuju dalekosežnije efekte?

Nemam takav utisak. Naprotiv, mislim da je aktuelni gradonačelnik Banjaluke upravo fokusiran na tzv. „nepolitička“ pitanja, stvari vezane za funkcionisanje grada, a ne na dalekosežne političke koncepte. Moj generalni stav je da je g. Radojičić vrlo dobro obavljao svoj posao i osim nekoliko izuzetaka zaista je gradonačelnik koji ima čime da se podiči. Ja sam rođen u ovom gradu i izuzev par godina čitav život sam proveo u Banjaluci, i mogu reći da se ne sjećam boljeg i aktivnijeg gradonačelnika.

Računajući i ove vanredne okolnosti vezane za epidemiju, gradska vlast je dobro, čak odlično funkcionisala. Ako se može naći kakva zamjerka, onda je to pretjerana i neprimjerena reakcija na proteste prije nekoliko godina. Ali generalno, gradska vlast, računajući i prvog čovjeka grada, sasvim je na visini zadatka. Mislim da tu leži odgovor i na ponašanje opozicije – s obzirom na to da je teško naći propuste aktuelne gradske vlasti u konkretnim potezima vezanim za život grada, oni su prinuđeni da se fokusiraju na više „politička“ pitanja.

Ne tako davno, ukazali ste na vezu između izbornih rezultata SNSD-a i činjenice da je u državnim institucijama, na prostoru RS, zaposleno 97 000 ljudi. Da li ste sigurni da su sve te osobe, po definiciji, apologete statusa kvo?

To je jedna od savremenih tehnika vladanja koja je naširoko analizirana, još u radovima „frankfurtske škole“. Režimi tzv. „balkanskih demokratskih prinčeva“, da upotrijebim taj termin Florijana Bibera, mobilišu velike mase direktnog ili indirektnog članstva. To su karakteristične masovne partije, tipične za, na primjer, komunistički period. Zato je tako teško pobjediti te partije na regularnim demokratskim izborima. One imaju ne samo visokorazvijenu stranačku infrastrukturu, već i masovnu lojalnost svojih članova i polučlanova, zatim njihovih porodica itd. Njima stranka predstavlja realnu platformu za profesionalno napredovanje.

Što je zemlja manja, to je ovaj mehanizam efikasniji. Nedavno je Britaniji objavljena jedna opsežna studija prema kojoj takva vrsta političkog režima može funkcionisati u državama do maksimalno 10 miliona stanovnika, a sve preko toga nije moguće „poklopiti“ takvom strankom. Međutim, gledajući iskustvo Kine ili Rusije, na primjer, zaključak te studije mi ne djeluje potpuno uvjerljiv. Kod nas, kao i u većini zemalja „zapadnog Balkana“, uspostavljeni su takvi režimi.

Kakav efekat na građane RS koji su kritički raspoloženi prema vlasti ima aktuelna dilema opozicionara u vezi sa kandidatom za gradonačelnika Banjaluke, koja je već, manje ili više duhovito, opisana kao nedoumica „profesor ili student“?

Mislim da opozicija nema realne šanse u Banjaluci, kakvog god kandidata izabrala, dok god je glavna opoziciona stranka, SDS, u našem gradu na ovako niskom nivou. Iz razloga koje sam upravo objasnio – za pobjedu protiv masovne stranke tipa SNSD-a potrebna je vrlo jaka i organizovana struktura. To može ponuditi samo SDS, odnosno nekada je mogao, a danas više nisam siguran, jer nisam upoznat sa stanjem u SDS-u. Ali sudeći prema dosadašnjem iskustvu, sumnjam. Banjaluka je oduvijek problem SDS-a. I sam sam tome svjedočio „iznutra“ – kad je stranka imala kapacitet da se podigne u Banjaluci, unutar samog SDS-a taj projekat je urušavan.

To opet strateški diskredituje bilo kojeg kandidata opozicije, jer svako ko je ikad učestvovao na izborima zna da se bez ozbiljne infrastrukture ne može ništa napraviti, posebno na lokalnim izborima. Posebno kada za protivnika ima ovakvog, objektivno kvalitetnog protivkandidata kakav je sadašnji gradonačelnik, podržan moćnom partijskom mašinerijom. Bio bih više nego iznenađen da dođe do promjene vlasti u Banjaluci.

U vašem naučnom opusu, značajno mjesto zauzima knjiga „Džordž Soroš – ’otvoreno društvo’ kao ideja, ideologija i politička praksa“. Tretirate li osobu koja je u fokusu tog rada kao indirektnog učesnika predstojećih predsjedničkih izbora u SAD, imajući u vidu česte opservacije te vrste?

Pa, ne mislim da je ta knjiga posebno važna za moj rad, prije bih rekao da je u pitanju eksces. Naime, kod nas je postao fetiš da se Soroš vidi u svemu. Ta knjiga je tako i nastala – tokom jedne rasprave u kafani, gdje su moji sagovornici, otprilike, okrivljivali Soroša za sve što se događa. To me je ponukalo da stvarno i naučnim metodom istražim njegov angažman, s obzirom da, vjerovali ili ne, u to doba takvog jednog djela nije bilo. Naravno, tako bogat i moćan čovjek ima svoj uticaj na mnoge događaje. Tu Soroš nije specifičan u odnosu na druge multimilijardere.

U čemu jeste?

On je specifičan više zbog toga što sam jasno obznanjuje svoj politički program i vrijednosti, pišući na primjer i zanimljive i ideološki jasne knjige, dok većina drugih to radi iza kulisa. Njegov program je veoma čist i jasan – promovisanje „otvorenog društva“ na planetarnom nivou. Vrijednosno, i na načelnom nivou, toj se agendi nema šta prigovoriti, naprotiv, mislim da je dijeli većina civilizovanog svijeta. Ipak, in concreto, u mnogim situacijama, njegove akcije su, blago rečeno, kontroverzne, a ponekad nedovoljno objektivno utemeljene. Kao što je, na primjer, bila ocjena događaja u BiH za vrijeme građanskog rata. O čemu je u knjizi detaljno pisano.

Jeste li korigovali negativan stav koji ste imali prema političkom usponu Donalda Trampa prije četiri godine, bilo da je postao još naglašeniji ili blaži?

Tramp je zaista egzotična ličnost i meni je lično odbojan, prije svega zbog politika koje su u potpunosti protivne ljudskim pravima. Poput, na primjer, „Refugee ban“. Naročito mi je odbojna ideja zida prema Meksiku. Mi Evropljani još uvijek se sjećamo onog zida u Berlinu, i ne može nam ne buditi strepnju kada jedna zemlja odluči da se opasa zidom. Iritantan mi je i njegov stil, koji često odaje utisak najjeftinijeg populizma. Tako da je stav, otprilike, isti kao prije par godina.

Imate li namjeru da se u budućnosti bavite pojmom „duboke države“? Kako se desilo da je termin koji potiče iz turske, orijentalne tradicije, dobio toliki značaj u analizama zapadnih političkih sistema?

To je zaista jedan od ključnih problema američke unutrašnje politike. Da bi se ta stvar razumjela, potrebna je šira elaboracija. Naime, nakon pada Berlinskog zida i nakon spektakularno uspješne politike koju je provodila administracija Ronalda Regana, SAD su se našle u jednoj specifičnoj poziciji najmoćnije zemlje na svijetu, a pri tome zemlje koja je imala ogroman moralni ugled kao vođa slobodnog svijeta. Uprkos glupoj grešci rata u Vijetnamu, SAD su imale ogroman ugled države koja je u Drugom svjetskom ratu mobilisala milione svojih građana u projektu oslobađanja naroda Evrope i svijeta od nacističkog okupatora. Nakon toga su u Hladnom ratu slomili i drugi veliki totalitarni sistem.

S takvim moralnim kapitalom, i pri tome bez premca najjača vojna sila i najmoćnija ekonomija, SAD su morale da izaberu svoju ulogu u svijetu. Izbor se svodio da budu ili svjetski hegemon – koji bi uz NATO legije vladao svijetom analogno Rimskom carstvu, ili da budu, kroz Ujedinjene nacije, ono što su zagovornici tog koncepta nazvali „vođa slobodnog svijeta“ – najmoćnija država koja slijedi principe „Atlantske povelje“.

Za šta su se opredjelili?

Na žalost, administracije oba Buša i Klintona, kao i Obame, odabrale su prvu ulogu – da postanu svjetski gospodar. Mi to na ovim prostorima ne razumijemo često, prije svega jer smo i sami bili žrtve te odluke, ali takva uloga je u potpunoj suprotnosti s izvornom idejom Amerike, oličenom u doktrini američkog izolacionizma i, što je još važnije, s osjećanjima ogromne većine Amerikanaca. Ko god je boravio u SAD, mogao je lako vidjeti koliko su obični ljudi potpuno nezainteresovani za sve van SAD.

Kao i uvijek kada politike državnog rukovodstva odstupaju od mišljenja i želja ljudi, te se politike moraju nametnuti silom. U ovom slučaju, kreirano je nešto što se zove „duboka država“, a nije precizno jasno šta je to. Ta je otuđena struktura različitim vrstama pritiska na javno mnjenje, koji je nekad imao formu obične laži, kao što je to slučaj s drugom intervencijom u Iraku, a nekad dobro vođene kampanje, uspjevala da dobije podršku za svoje agresorske nastupe prema spolja.

Kakvi su bili efekti takvih poteza van granica SAD?

To je diskreditovalo SAD u očima mnogih naroda svijeta, i SAD su danas izgubile veliki dio svog moralnog autoriteta iz 20. vijeka. Recimo, i kod nas ovdje. To je postalo očito i građanima SAD i veliki broj različitih demonstracija koje su se događale u posljednjih 10 godina zapravo su za metu imali tu otuđenu strukturu unutar države.

Mislim da je i pobjeda Donalda Trampa rezultat tog refleksa građana SAD protiv otuđene administracije koja uzurpira enormne kapacitete SAD u svrhu moralno problematičnih ciljeva na međunarodnom planu. Na primjer, Tramp očito radi na vraćanju SAD u svoje granice i tradicionalnom američkom izolacionizmu. Prekinuo je nekoliko ratova i vratio veliki broj trupa u zemlju. To će vjerovatno biti najpozitivnija zaostavština njegovog mandata.

U još jednoj zapaženoj knjizi čiji ste autor, „Teoriji Republike“, bavili ste se i sopstvenim političkim angažmanom. Kakvi su dometi te priče, ukoliko sve sa čime ste se susretali kao direktor Političke akademije SDS-a i jedan od osnivača kratkotrajne Narodne stranke označimo kao vašu prošlost?

Što se tiče mog angažmana u praktičnoj politici, mislim da je to završena priča – naprosto, izbori 2014. godine su za mene i tada, a i sada imam to mišljenje, bili posljednja realna šansa moje generacije da se pobjedi postojeći režim. To se nije dogodilo, i mislim da je sada vrijeme da se „akademski povučemo“ i prepustimo politički prostor mlađim, pametnijim i boljim od nas. Uvijek mi je bilo odbojno kada vidim da se na političkoj sceni stalno vrte isti likovi, i na vlasti i u opoziciji. U nekim zemljama, poput, na prmjer, Crne Gore, to postaje morbidno višedecenijsko vladanje istih, odnosno neka vrsta demokratskih doživotnih monarhija. Probali smo, pucali penal, promašili za malo, i to je to.

Može li se za „Teoriju Republike“ reći da sadrži vašu viziju društva u kakvom bismo trebali da živimo?

Dobra stvar toga je što sam, kad sam okončao angažman u praktičnoj politici, mogao završiti „Teoriju Repubike“, djelo na kome sam radio desetak godina i koje predstavlja moje lično viđenje kako bi politički prostor jedne zdrave države u 21. vijeku trebalo da izgleda. Knjiga je imala odličan prijem u stručnoj javnosti, i u BiH i u okruženju. Unatoč relativno velikom tiražu za tu vrstu knjiga, gotovo je rasprodata, i vjerovatno ću već sljedeće godine ići s drugim izdanjem, a paralelno s tim i izdanjem na engleskom jeziku.

Knjiga je striktno teorijska, ali predstavlja ono za šta sam se zalagao dok sam se bavio praktičnom politikom. Ja je doživljavam kao neku vrstu testamenta, i s uživanjem je predajem studentima na četvrtoj godini. Kako to jedan moj kolega sa Fakulteta političkih nauka u Banjaluci kaže, ta je knjiga za manje od godinu dana postojanja „proizvela više liberala-republikanaca u RS nego sve strane agenture zajedno“. Ako je tako, to je već više nego dovoljno od mene.

Napiši komentar