Kao potpisnica međunarodnih konvencija, između ostalog i Istanbulske, Bosna i Hercegovina obavezala se na formiranje sistema podrške žrtvama rodno zasnovanog nasilja. Ipak, zbog osude okoline i izostanka podrške u institucijama, silovanje kao najteži oblik seksualnog nasilja nad ženama često ostaje neprijavljeno. Tome doprinose i blage kazne koje domaći sudovi izriču nasilnicima, ali nadu za poboljšanje daju slučajevi koji su uspješno procesuirani i kažnjeni najvećim predviđenim kaznama.

Piše: Vanja Stokić

Izrazito je bitno da nasilje bude prijavljeno odmah, kako bi se prikupili dokazi i obavili ljekarski pregledi. Takođe, za sam sudski proces važno je voditi evidenciju o svakom dodatnom uznemiravanju ili prijetnjama, te je proslijediti policiji.

Silovanje ostavlja ozbiljne posljedice na fizičko i mentalno zdravlje žrtve, a u procesu oporavka od izuzetne važnosti su sistem podrške i povjerenje. Važnu ulogu u sistemu podrške imaju ne samo zvanične institucije, već i NVO sektor, specijalizovane prakse psihoterapije i centri za mentalno zdravlje, jer je ženi nakon preživljenog nasilja jako teško da se sama izbori sa zadobijenim traumama, a u isto vrijeme da se nosi sa sudskim procesom.

Analizirajući presude sudova u BiH za krivično djelo silovanje, Udruženje građana Atlantska inicijativa iz Sarajeva ukazalo je na neujednačenu praksu prilikom razmatranja olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, nedovoljno uzimanje u obzir posljedica silovanja po mentalno zdravlje žrtava, često ublažavanje kazne ili izricanje minimalne kazne predviđene za ovo krivično djelo, te na prisustvo stereotipa o ponašanju žrtava i učinilaca. U publikaciji pod nazivom “Priručnik za razmatranje krivičnog djela silovanja u sudskoj praksi u Bosni i Hercegovini” se, između ostalog, pravi i presjek zakonskog okvira po bh. entitetima.

Tako Federacija BiH pored osnovnog oblika silovanja prepoznaje i teže oblike ovog krivičnog djela. Ukoliko je silovanje počinjeno na naročito okrutan ili ponižavajući način, u krivičnom djelu je učestvovalo više počinilaca, žrtva je ostala trudna ili preminula, te ukoliko je žrtva maloljetna, teško tjelesno povrijeđena ili joj je teško narušeno zdravlje, radi se o težem obliku silovanja. Krivični zakon FBiH za ovo djelo predviđa kazne u rasponu od tri do 15 godina zatvora. Kod osnovnog oblika silovanja, donja kaznena granica je jedna, a gornja 10 godina zatvora.

Krivični zakonik Republike Srpske podigao je minimalnu kaznu na tri godine zatvora, dok je gornja granica 10 godina, kao u FBiH. Kada je u pitanju teži oblik ovog krivičnog djela, zaprijećena je kazna od pet do 15 godina zatvora.

“Distinkcija u odnosu na KZ FBiH postoji u pogledu posljedice, jer KZ RS kao razlog za izricanje ovako teške krivične sankcije propisuje samo smrt silovane osobe, ne i teško tjelesno ozljeđivanje, teško narušenje zdravlja, ili činjenicu da je silovana osoba ostala trudna, kao što je to slučaj sa KZ FBiH koji u ovim slučajevima propisuje kaznu zatvora u trajanju od najmanje pet godina. Treba međutim reći da navedena kazna iz odredaba KZ FBiH vrijedi samo ako se radi o posljedicama silovanja koje je izvršeno pod naročito teškim okolnostima (na naročito okrutan ili naročito ponižavajući način i dr.), dok u slučaju da navedene posljedice nastupe iz osnovnog oblika silovanja KZ FBiH predviđa kaznu u trajanju od najmanje tri godine”, navedeno je u “Priručniku”.

Prilikom analize presuda autori su se vodili odredbama Kaznenog zakonika RS, za koji kažu da nudi najadekvatnija rješenja.

Zakonom je onemogućeno sudsko ublažavanje kazne za silovanje, što predstavlja iznimno značajan korak u daljnjem ostvarivanju adekvatne politike kažnjavanja, kada je riječ o ovom, ali i još nekim krivičnim djelima protiv spolne slobode. Nažalost, u Federaciji BiH, kao i Brčko distriktu ovakvih zakonskih ograničenja nema, što će, ako se u međuvremenu entitetske i odredbe Brčko distrikta ne usklade, dovesti do neujednačene sudske prakse i kaznene politike, što je također jedan od aktuelnih problema bosanskohercegovačkog krivičnog zakonodavstva”, piše u “Priručniku”.

Izrečene kazne od tri mjeseca do 15,5 godina zatvora

U analiziranom slučaju ponovljenog silovanja nasilnik je žrtvu tukao bokserima po licu i nogama, šutirao je po cijelom tijelu, te je vukao za kosu po kući. Pod prijetnjama ubistvom naredio je žrtvi da se skine, nakon čega ju je silovao. Osam dana kasnije, nasilnik je istu žrtvu više puta bacio sa kreveta na pod, prilikom čega je ona gubila svijest. Prijeteći joj nožem, udario ju je bokserom u potiljak, a zatim viljuškom ubadao po nogama. Ponovo je pod prijetnjom ubistvom silovao žrtvu i natjerao je da ga zadovoljava. Nakon mjesec dana, nasilnik je ponovo tukao žrtvu, prijetio da će je ubiti, a zatim davio željeznim lancem za psa, prilikom čega joj je polomio vratni pršljen. Nasilnik je kažnjen kaznom zatvora od četiri godine i osam mjeseci, a sud je kao olakšavajuće okolnosti uzeo u obzir to što je on priznao zločine i izrazio kajanje, kao i njegovo odrastanje uz oca koji je dugogodišnji zatvorenik i majku koja ima mentalnih problema, ali i činjenicu da je otac maloljetnog djeteta. Od otežavajućih okolnosti, u obzir je uzeto to što je nasilnik ranije osuđivan, uz posebnu napomenu da se ranije osude odnose na krivična djela protiv imovine.

Naredni slučaj desio se 2015. godine kada je nasilnik tukao žrtvu i nanio joj nagnječenja na području glave, vrata i nosa, nakon čega ju je silovao. On je kažnjen najnižom kaznom od jedne godine zatvora, a sud je kao olakšavajuće okolnosti uzeo u obzir to što nasilnik “ničim nije doprinio da se postupak odugovlači, da je obiteljski čovjek i otac troje djece i korektno ponašanje na glavnoj raspravi“.

U trećem analiziranom slučaju, u razmaku od dva mjeseca nasilnik je silovao dvije maloljetne djevojke, koje je pritom tukao, te im prijetio da će ubiti i njih i njihove roditelje. Kao olakšavajuća okolnost uzeta je činjenica da žrtve nisu imale tjelesne povrede i da je nasilnik otac jednog djeteta. U obzir nije uzeta otežavajuća okolnost da je nasilnik ranije osuđivan, jer ta kazna treba da bude izbrisana i radilo se o drugoj vrsti kaznenog djela. Osuđen je na 2,5 godine zatvora.

Za grupno silovanje djevojke sud je kaznio jednog počinioca kaznom od jedne godine, uzimajući kao olakšavajući okolnosti to što je on mlađa punoljetna osoba, nije ranije osuđivan i krivično djelo je počinio pod uticajem osoba starijih od njega.

Naredna analiza presude opisuje slučaj kada je nasilnik žrtvi ponudio novac u zamjenu za intimni odnos, što je ona odbila, a on zatim počeo da je dodiruje, privlači sebi i nasilno ljubi. Ona je pokušala da pobjegne iz auta u kome su se nalazili, ali ju je on spriječio i primorao da ga zadovoljava. Kažnjen je sa šest mjeseci zatvora, a sud je imao široku lepezu olakšavajućih okolnosti koje je uzeo u obzir, prebacujući krivicu na samu žrtvu.

“Sud je cijenio kao olakšavajuću okolnost da je isti priznao izvršenje ovog krivičnog djela, zatim što je obeštećenjem oštećene bar djelomično ostvarena satisfakcija oštećene. Uzeta je u obzir i činjenica što se u ovom slučaju radi o veoma ozbiljnom čovjeku, radno angažovanom na veoma zahtjevnim i stručnim poslovima u preduzeću u kojem je uposlen … što se radi o ocu dvoje djece koje on izdržava i hrani. Pored toga uzeta je u obzir i činjenica što je u svom tom događaju određeni doprinos dala i sama oštećena svojim ponašanjem, naročito zbog činjenice što, znajući da je sa njim ranije ipak bila u emotivnoj odnosno ljubavnoj vezi, te prepoznavši ga, ali ga ocu predstavljajući kao taksistu, konkretne prilike pristala da se sa istim vozi, te je taj njen postupak optuženi pogrešno protumačio i kao njen pristanak na seksualni odnos s njim“, navedeno je u obrazloženju presude.

Zašto su navedene okolnosti olakšavajuće?

Kako navode autori publikacije, većina obrazloženja presuda ne daje objašnjenje zašto su navedene okolnosti uzete u obzir kao olakšavajuće ili otežavajuće. Dešavalo se da su sudovi smanjivali kaznu jer je nasilnik nezaposlen, iako se ne vidi povezanost te činjenice sa djelom koje mu se stavlja na teret.

“Potpuno razumijemo da sud prilikom odmjeravanja kazne ima obavezu da je i individualizira, međutim jako teško se oteti utisku da sud to nerijetko čini po automatizmu, samo da bi ispunio zakonske zahtjeve koji su postavljeni pred njega. Neke od tih okolnosti katkada se čine potpuno nesuvislim i stvaraju upravo suprotan efekt, dovodeći u pitanje ne samo neovisnost i nepristranost suda već i osnove logičnog razmišljanja. Naprimjer, kada u jednoj od presuda za silovanje sud kao olakšavajuću okolnost u vezi s osobom optuženog uzima da se radi ‘o veoma ozbiljnom čovjeku koji je radno angažovan na veoma zahtjevnim i stručnim poslovima’, razumna osoba bi se zapitala zar to ne bi trebala biti upravo otežavajuća okolnost. Činjenica da neko živi na granici egzistencijalne održivosti nesumnjivo će predstavljati olakšavajuću okolnost velike težine ako se opredijeli da izvrši krađu kako bi prehranio sebe i svoju porodicu. No ista ta okolnost ne bi trebala biti olakšavajućom u slučaju njegova opredjeljenja da uz upotrebu sile ili prijetnje pokuša počiniti silovanje, ili bi trebala biti, ali od vrlo, vrlo malog značaja. Isto vrijedi za neke druge okolnosti, kao što je naprimjer porodični život, roditeljstvo i slično, koje u okvirima konkretnog predmeta teško mogu biti održive kao olakšavajuće u punom kapacitetu”, navodi se u Priručniku.

Kao pozitivan primjer djelovanja ističe se to da su sudije u nekoliko slučajeva kao otežavajuću okolnost uzele trajne posljedice koje snose žrtve silovanja.

“Ono što ovu grupu okolnosti izdvaja od drugih jeste nastojanje suda da, u pravom smislu te riječi, obrazloži koje je sve posljedice žrtva pretrpjela i trpi u smislu kako tjelesnih tako i duševnih, i zašto je to bilo od utjecaja na odmjeravanje kazne. Nažalost, radi se samo o pojedinačnim primjerima, no očekujemo da će ovo postati sastavnim dijelom svake presude u djelima protiv spolnih sloboda“, navedeno je.

Prilikom analize presuda autori su naišli na primjer silovanja na posebno ponižavajući način, ali je on nažalost kvalifikovan kao osnovni oblik silovanja. Takođe, autori su primijetili da sudska praksa nije ujednačena čak ni unutar odjeljenja istog suda, a posebno ne na području cijele države, što za posljedicu može imati pravnu nesigurnost i nepovjerenje u rad sudova.

Mnogo faktora utiče na neprijavljivanje

Izvršna direktorica Fondacije “Udružene žene” iz Banjaluke Aleksandra Petrić ističe da se žrtve silovanja ne odlučuju na prijavljivanje zločina zbog nepostojanja podrške u svom okruženju, kao i nerazumijevanja profesionalaca u institucijama koji bi zapravo trebalo da joj pruže pomoć i podršku.

“Žrtve se u startu osuđuju, propituje se njihova prošlost i ponašanje, stil oblačenja, sve je pod lupom i traga se za razlozima zašto se to baš njima desilo. Stigmatizacija žrtava je veoma izražena i obeshrabruje žene da prijave silovanje i dobiju adekvatnu pomoć i podršku. Zbog odsustva odgovarajuće reakcije, žrtve silovanja često imaju osjećaj nemoći, nesigurnosti, straha i bespomoćnosti, ali i krivice jer po već opisanoj društvenoj matrici propituju svoje ponašanje koje je predhodilo nasilju”, navodi ona, dodajući da veoma mali broj žrtava ima dovoljno informacija o zakonskim procedurama, obavezama institucija i zaštiti svojih prava.

Tome doprinosi činjenica da u BiH ne postoje specijalizovane službe za žrtve silovanja, iako je naša država dužna uspostaviti ovaj sistem podrške samom činjenicom da je potpisnica Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici.

Fatima Bećirović iz Gender centra FBiH nam govori da različita svjetska istraživanja pokazuju da između 20 i 30 odsto žena u cijelom svijetu tokom svog života doživi neki oblik seksualnog nasilja. Kako ističe, većina njih nikada ne bude prijavljena.

„Mnogo je razloga zašto žrtve silovanja ne prijavljuju silovanje, ali svakako jedan od najvažnijih jeste strah zbog prijetnji koje su žrtve doživjele od silovatelja, a onda i strah da im se neće vjerovati i da neće dobiti podršku, zbog nepovjerenja u sistem, ali i zbog toga što se boje stigmatizacije i osude okoline. Pored toga dominantan je osjećaj nesigurnosti kako će proći kroz cijeli proces, da nema snage suočiti se sa istragom,  da nema snage suočiti se sa silovateljem, strah da će biti dodatno ponižena, kao i strah od ispitivanja o njenom intimnom životu i slično“, navodi ona.

Ističe da žrtve silovanja nesvjesno preuzimaju odgovornost za ono što su doživjele, za šta je zapravo krivo društvo, jer se nerijetko komentariše izgled ili ponašanje žrtve.

„Takvi komentari teret za krivično djelo silovanja stavljaju na leđa žrtve, a to se nikako ne smije dogoditi, jer ne smijemo zaboraviti da svako od nas ima pravo da se kreće kada i gdje želi, da se oblači kako želi i da niko zbog toga nema pravo da ugrozi naše dostojanstvo, sigurnost, život i na bilo koji način nanese štetu. Također, trebamo znati da tek oko 10 odsto silovanja se dešava izvan poznatog okruženja, a da se većina silovanja dogodi u poznatom i do tada sigurnom prostoru, više od 80 odsto silovanja su počinile poznate osobe, a pola od njih su sadašnji ili bivši bračni/vanbračni partneri“, upozorava Bećirovićeva.

Silovanje je prisutno i u braku, ali se kao takvo ne prepoznaje, jer muškarci smatraju da je žena njihovo vlasništvo i da polažu sva prava nad njom. Istovremeno, žene nisu svjesne da se radi o krivičnom djelu i da imaju pravo na zaštitu. Dio krivice za neprijavljivanje silovanja svakako pada i na medije.

„Ako kroz medije pratimo slučajeve silovanja vidjet ćemo da su procesi na sudu jako dugi i teški za žrtve, a da su kazne niske što je svakako jedan od razloga zašto su žrtve dodatno obeshrabrene. Pisanje o slučajevima nasilja i medijsko praćenje je jako značajno, ali ne da se o tome piše na senzacionalistički način, i ne samo onda kada se dogode neki ekstremno teški slučajevi i ne samo o slučajevima koji se ne riješe na adekvatan način, nego se o silovanju i nasilju uopće treba pisati kontinuirano, istraživački pratiti tu temu, tražiti mišljenje stručnjaka, pisati o riješenim slučajevima i kaznama koje su izrečene kako bi ohrabrili sve one koji dožive slično iskustvo silovanja ili nasilja uopće“, preporučuje ona.

Ukoliko se putem medija konstantno potencira da pravni sistem ne funkcioniše, da su kazne niske i da podrška ne postoji, stvara se atomosfera u kojoj se žrtve teško odlučuju da prijave nasilje jer ne vjeruju da će dobiti pomoć.

„Svakako treba da se piše i o propustima, o neradu kao i o niskim kaznama i o svim problemima, ali na adekvatan način, ne na način da ja kao građanka dobijem poruku da sam sama i da nemam kome da se obratim. To zaista nije tačno jer postoje institucije, organizacije i stručnjaci koji odgovorno i savjesno rade svoj posao i mogu da pruže adekvatnu zaštitu i postoje zakonski propisi koji treba da nas štite“, ističe Bećirovićeva.

Kakva se poruka šalje žrtvama, ali i nasilnicima?

Kada govorimo o poruci koju sudovi šalju žrtvama, ali i nasilnicima, Petrićeva ističe da je kroz praćenje sudskih postupaka u oblasti rodno zasnovanog nasilja, uočila da sudovi u pravilu cijene olakšavajuće okolnosti, dok su otežavajuće okolnosti jako rijetke. Sve to utiče na veoma blagu kaznenu politiku.

“Veoma česta praksa kod ovih djela je da optuženi sa tužilaštvima sklapaju sporazume o priznanju krivice, u okviru kojih tužilaštvo dogovara odnosno predlaže sankciju, a sud je najčešće prihvata i ove sankcije su te su kazne u granicama ili ispod zakonskog minimuma. U ovim postupcima nema suđenja, optuženom se odmah izriče sankcija. Blaga kaznena politika za krivična djela silovanja, ali i ostala djela u ovoj oblasti ukazuje da se ona posmatraju kao ‘manje važna’ i opasna djela, bez težih društvenih poslijedica, što ne odgovara stvarnosti“, naglašava ona.

Petrićeva dodaje da žrtve silovanja često pate od dugotrajnih zdravstvenih tegoba, imaju potrebu za podrškom psihijatara i psihologa, dok je proces oporavka veoma dug.

“Njihov život se drastično mijenja i to utiče ne samo na njih, već i na bliske osobe, porodicu i prijatelje. Blaga kaznena politika je direktno ohrabrenje osobama koje su sklone seksualnom nasilju, jer odsustvo snažne osude institucija i društva daje jasnu poruku počiniocima nasilja da zbog svog ponašanja neće trpiti stroge posljedice”, govori ona u razgovoru za eTrafiku.

Ukoliko uzmemo u obzir svu štetu i težinu posljedica koju iskustvo silovanja nosi sa sobom, izrečene kazne gotovo nikada nisu dovoljno visoke, smatra Bećirovićeva.

„U mojoj ranijoj praksi radila sam na slučaju djevojke koja je bila žrtva incesta od strane njenog oca, kojem je izrečena minimalna kazna zatvora, a kao olakšavajuća okolnost uzeta je činjenica da je počinitelj priznao krivično djelo. Takva sudska presuda je u najmanju ruku sramotna, a s druge strane, kao takva, preteška za samu žrtvu incesta, koja je i pored psihološke podrške koju je imala bila u jako teškom stanju i sa ozbiljnim posljedicama na njeno fizičko i psihičko zdravlje i s razlogom se pitala: ‘Kako je moguće da neko prizna takav zločin i da dobije minimalnu kaznu? Takve sudske presude šalju poruku počiniteljima da krivično djelo silovanja nije tako ozbiljno i teško krivično djelo, da mogu postojati dodatna ‘opravdanja’ koja će umanjiti njihovu odgovornost i na taj način smanjiti kaznu, a s druge strane žrtvama silovanja se šalje poruka da na određeni način opravdavamo težinu krivičnog djela i da uzimamo u obzir okolnosti koje nemaju direktnu vezu sa samim krivičnim djelom“, ističe ona.

Mijenjati zakone ili zakonsku praksu?

Naše sagovornice ističu da su bh. zakoni jako dobro regulisali  ovu oblast i za djelo silovanja propisali visoke kazne. Ipak, problem je sprovođenje zakona, pa se dešava da se krivična djela u oblasti rodno zasnovanog nasilja posmatraju kao djela manje društvene opasnosti.

“Unaprijeđenje rada tužilaštava i sudova u pravcu pooštravanja kaznene politike, ali i usmjeravanja pažnje na zaštitu žrtve kroz omogućavanje adekvatne podrške i pomoći u postupku i prilikom svjedočenja treba da budu prepoznate kao prioritet u daljem zalaganju za adekvatan odgovor na krivična djela seksualnog nasilja”, govori Petrićeva.

Kako kaže Bećirovićeva, ako uzmemo u obzir da postoje procesuirani slučajevi, gdje su nasilnici kažnjeni maksimalnim kaznama, a žrtve silovanja dobile adekvatnu podršku i zaštitu, možemo reći da BiH ima dobar zakonski okvir za ovo krivično djelo i adekvatan sistem podrške. Ipak, problem je što se radi o jako malom broju slučajeva koji su riješeni na adekvatan način.

„Znatno je veći broj slučajeva sa jako niskom kaznom i neadekvatnom zaštitom žrtve nasilja. Zbog toga potrebno je da radimo na kontinuiranoj edukaciji, kontinuiranoj saradnji svih referalnih mehanizama, moramo da radimo na jačanju kadrovskih kapaciteta i na kraju moramo da radimo na promjeni svijesti i da iscrpimo sve mogućnosti koji su nam na raspolaganju. Svakako možemo govoriti i o manjkavosti naših zakonskih propisa, ali usudila bih se reći da nam je to manji problem u odnosu na nekorištenje svih zakonskih mogućnosti koje su nam na raspolaganju u cilju prevencije svih drugih slučajeva silovanja i kao upozorenje počiniteljima kakva ih kazna čeka, ali i kao poruka žrtvama da sistem funkcionira i da je tu da ih zaštiti“, navodi ona.

Vidljiv napredak u saradnji sa institucijama

U ime Fondacije “Udružene žene”, Aleksandra Petrić navodi da kontinuirano sarađuju sa institucijama koje su važne u sistemu zaštite od nasilja. Fondacija je fokusirana na bolju koordinaciju, jasne protokole postupanja u slučajevima nasilja, ali i unapređenje postupanja profesionalaca prilikom rada sa ženama koje su preživjele nasilje.

“U odnosu na period od prije 20 godina kada smo počinjale napredak je vidan i u pogledu zakona i javnih politika, ali i postupanja i zainteresovanosti da se unaprijedi stanje u ovoj oblasti. Promjene svijesti i stavova o nasilju prema ženama su najsporije, i potrebno je snažnije angažovanje institucija kroz sve nivoe obrazovanja kako bismo promjenili društvene stavove i reakcije na nasilje”, govori ona.

Fatima Bećirović naglašava da je u BiH došlo do pozitivnih promjena, te da postoji napredak u edukaciji svih mehanizamna, kvalitetnije saradnje, većeg broja procesuiranih slučajeva, izrečenih i većih kazni, kao i adekvatne zaštite žrtava. Ipak, taj proces nije završen niti dovoljno razvijen.

„Edukacije i senzibilizacija kako javnosti, tako i stručnih lica treba da bude kontinuirana i obavezna. Rezultat kontinuiranih i obavezujućih multisektorskih edukacija svakako bi trebalo da budu veće kazne za počinitelje i bolja zaštita žrtava, odnosno dosljednija primjena zakonskih propisa“, preporučuje ona.

Tekst je nastao u okviru webinara “Izvještavanje o rodno zasnovanom nasilju”. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Udruženja BH novinari i Medicus Mundi Mediterania i ne održava nužno mišljenje ACCD.

Napiši komentar