Rijetko koja tema je u bh. javnosti izazvala više mržnje nego ljudi u pokretu. Od kada je postala aktuelna, mediji su o njoj objavili veliki broj tekstova od kojih je većina zasnovana na neistinama i neprovjerenim tvrdnjama anonimnih izvora. Ovako su mediji dodatno doprinijeli stigmatizaciji ljudi u pokretu i svojim vijestima uticali na širenje mržnje prema njima.

Piše: Nataša Tomić, foto: Pixabay

Udruženje BH novinari je sprovelo istraživanje o izvještavanju bh. medija o migrantskoj krizi i sve objavljene sadržaje su podijelili u pet kategorija: stigmatizacija migranata i izbjeglica, migranti i izbjeglice kao prestupnici, migranti i izbjeglice opasni po bh. građane, migranti i izbjeglice kao žrtve, empatično izvještavanje, te senzacionalističko izvještavanje o migrantima i izbjeglicama.

Njihov izvještaj naziva „Od viktimizacije do demonizacije: Gdje je istina? Istraživanje o načinima izvještavanja medija o migrantima i izbjeglicama“, pokazuje da je malo više od polovine ispitivanih medija o migrantima i izbjeglicama izvještavalo kao opasnim po bh. građane – 51% od ukupnog uzorka.

“Većinom se radi o sadržajima koji već u naslovima šire paniku a sadržajno nude pretpostavke ili nepotkrijepljenje informacije. Ukupno 33% sadržaja migrante i izbjeglice kvalifikuju kao prestupnike. Pri tome većinom izostaju službeni podaci od relevatnih nadležnih institucija, a izvori su anonimni građani. Načelo presumpcije nevinosti se poštuje u samo 3% sadržaja od ukupnog broja sadržaja koji migrante i izbjeglice povezuje sa krivičnim djelima”, navedeno je u ovom izvještaju.

Generalna sekretarka gdruženja BH novinari Borka Rudić govori kako se među medijima mogu primijetiti dvije grupe kada je riječ o izvještavanju o ovom problemu.

„Jedan je profesionalan, objektivan, posvećen potrebama i pravima migranata i izbjeglica sa potrebnim kritičkim pristupom prema odlukama, postupcima i mjerama koje poduzimaju javni zvaničnici. Drugi pristup je senzacionalistički, huškački, čak i ksenofobičan u pojedinim slučajevima, dakle u potpunoj suprotnosti sa novinarskim standardima i etikom. U ovom periodu pandemije imali smo manje takvih neprofesionalnih tekstova, jer su se mediji  okrenuli temama Covida – 19, a samo rijetki su izvještavali o tome kako se migranti štite, imaju li lijekove, zaštitne maske i rukavice… I bilo je tako dok se na političkoj agendi nije pojavilo pitanje migranata iz Pakistana, kada su opet krenule dezinformacije, nekritičko prenošenje izjava zvaničnika, politizacija ovog pitanja“, ističe Rudić.

Belma Buljubašić, profesorica na Odsjeku žurnalistike/komunikologije na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, podsjeća na norme koje se nalaze u Kodeksu časti novinara Bosne i Hercegovine, a koje je svaki novinar dužan poštovati.

„U Kodeksu časti novinara BiH je navedeno da je svaki novinar dužan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju, a u analizama koje su rađene pokazalo se da je dio novinara bio veoma negativno nastrojen prema ovim ljudima, da su prenosili negativne i huškačke izjave građana i građanki kojima smetaju migranti i nazivaju ih pogrdnim imenima, a znamo da nečiji lični animoziteti koji su obično utemeljeni na predrasudama, stereotipima i neznanju nemaju pretjerano veze sa istinom. Meni su posebno ostali u sjećanju  članci iz jednog bh. medija iz 2018. godine u kojima se o migrantima izvještavalo kao o narkomanima, razbojnicima i necivilizovanim ljudima. Sjećam se teksta u kojem je novinarka posjetila migrante u parku preko puta sarajevske Vijećnice i napisala jedan toliko huškački tekst, da bi se mogao analizirati na studijima novinarstva, uzeti kao primjer studentima kako ne treba izvještavati“, ističe Buljubašićeva.

Cijelu ovu negativnu atmosferu je dodatno zahuktavao i portal Antimigrant.ba koji je širio mržnju prema ljudima u pokretu. Podsjećamo, ovaj portal je tokom prošle godine privukao pažnju javnosti i nevladinih organizacija svojim tekstovima u kojim su ih nazivali „migrantskim okupatorima“, „ilegalnim migrantima“, „migrantskim hordama“ te pozivali na napade na njih kako bi se „otvorio proces njihovog povratka i kako bi onaj milion bijesnih Isilovaca u Turskoj saznao da ih u Bosni kod Bošnjaka čeka batina i progon, a ne dobrodošlica“.

Zbog ovakvih i sličnih navoda, nevladine organizacije su se udružile i izborile se za gašenje ove stranice, ali je ona jako brzo ponovo pokrenuta te i dalje raspiruje mržnju među čitaocima.

U moru ovakvih i sličnih tekstova, senzacionalizma, klikbejta, lažnih vijesti bez istinitih i argumentovanih navoda potkrijepljenih neimenovanim izvorima  veoma lako je dovesti čitaoce u zabunu i uvjeriti ih da su lažne vijesti ili dezinformacije zapravo tačne. Rudićeva ističe i da se u moru informacija o ovoj temi, koje se svakodnevno plasiraju građanima, veoma teško snalaze i medijski radnici a da je razumijevanje ovakvih sadržaja građanima još teže.

„Tome treba dodati  huškačku retoriku nacionalnih i političkih lidera, kao i neprofesionalna postupanja javnih institucija i službenika, koji svojim izjavama i odlukama dodatno šire netrpeljivost prema migrantima. U takvoj situciji je bilo sasvim očekivano i ovo što se događalo sa portalom Antimigrant.ba. Ovom portalu je ukinuta bila adresa na domeni .ba, ali je poslije mjesec  dana isti čovjek ponovo dobio domenu i  otvorio novi portal i nastavio svoj mrzilački pohod na migrante! Šta da misle građani i kako da razumiju medijske sadržaje ako svakodnevno mogu čuti i pročitati  necivilizacijske i nedemokratske poruke o migrantima ili ako policija i pravosuđe tolerišu postojanje portala  koji svakodevno publikuje sadržaje koji su krivično djelo!?“, pita se Rudićeva.

Zašto publika čita i reaguje na ovakve sadržaje?

Belma Buljubašić sklonost čitalaca ka negativnim vijestima vidi u činjenici da ovakvi sadržaji lakše utiču na ljudski mozak.

„Što se tiče samog izbora vijesti kod publike, i mene već dugo zanima zašto su ljudi skloniji čitanju negativnih vijesti i zašto takve vijesti zavrijeđuju ogromnu pažnju publike. U traganju za odgovorom mi je pomogla moja prijateljica Emina Zoletić koja je klinička psihologinja, nudeći mi na uvid rezultate nekih psiholoških istraživanja koja pokazuju da je iz socijalno-kognitivne perspektive negativni sadržaji više utiču na ljudski mozak, nego oni koji su pozitivni. Objasnila mi je da je kapacitet za bolji prijem negativnih sadržaja evoluirao i da je ljudski mozak razvio mehanizme koji nam omogućavaju da primijetimo opasnost i odgovorimo na nju i na taj način izbjegnemo štetu. Stoga se ljudi nesvjesno ‘zakače’ za negativne sadržaje. Tu bih još dodala i da pomenuta neobrazovanost u spoju sa negativnim sadržajima napravi haos. Vi i danas imate dio ljudi koji apsolutno vjeruju svemu što se objavi u medijima ili svemu onome što piše u knjigama“, ističe Buljubašićeva.

Borislav Vukojević, viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, ističe da građani lako povjeruju u sve dezinformacije koje im se plasiraju, jer su tekstovi i kreirani kako bi kod čitalaca izazvali emotivnu reakciju.

„Veliki dio publike svoja mišljenja donosi na osnovu emocionalne reakcije, a budući da se takvi tekstovi i prave sa tom namjerom pobuđivanja emocija, ne čudi što im mnogi povjeruju na prvu. To su tekstovi koji nude krivce, te crno-bijeli pogled na svijet u kojem postoje ‘dobri’ i ‘loši’ momci: publika ima spremne reakcije na njih i zbog toga su podložni da im vjeruju“, govori Vukojević.

Buljubašićeva tvrdi i da je publika koja najčešće komentariše ovakve sadržaje neupućena te da ne vlada pojmovima koji su vezani za ovu problematiku, a da mediji svojim sadržajima utiču i na to.

„Što se tiče čitalačke publike, prateći brojne komentare na društvenim mrežama i portalima primijetila sam da je ogroman dio publike koja komentariše izrazito neobrazovan i da ne poznaju ni osnove iz istorije i geografije. Za njih su migranti i izbjeglice divljaci iz nekih ‘zabiti’, a pritom nisu u stanju da shvate da ovi ljudi dolaze iz različitih država od kojih su neke kolijevke civilizacije. U komentrima je također prisutan i rasizam i ksenofobija, a ima i te kako mnogo i islamofobije. Tome su svakako doprinijeli i mediji koji su i svojim ranijim sadržajima, prije početka migrantske krize stvarali jednu izrazito jednostranu sliku o zemljama u kojima su muslimani većinsko stanovništvo“, tvrdi Buljubašićeva.

Ne kršiti novinarsku etiku

Vukojević ističe da je važno poštovati etička načela novinarstva prilikom izvještavanja, ali i da je kod publike potrebno više empatije i kritičkog razmišljanja.

„Iz ugla medija, situacija se može poboljštati tako što će se striktno držati etičkih načela novinarstva, iako je to već izlizano ponavljati. Diskriminacija drugog i drugačijeg je ista širom svijeta, ne samo kod nas, pa je baš zbog toga jako važno uzimati u obzir sve činjenice. Iz ugla publike, potrebno je više empatije i kritičkog promišljanja: mnogi koji su i sami bili izbjeglice često to zaborave“, ističe Vukojević.

Protiv ovakvih praksi se može boriti i prijavama RAK-u i Vijeću za štampu koji mogu reagovati i ukazati na kršenje novinarske etike, podsjeća Borka Rudić.

„Reagiranje  medijskih  institcija i ‘kazne’ uz moralnu osuda medija ili novinara koji krše kodeks su, dugoročno, jedini način razdvajanja profesionalnih medija od onih koji to nisu.  Drugi način je propitivanje svih mjera koje donose javni organi a tiču se migranata, odnosno potenciranje novinarske kritike prema svemu što rade javne vlasti uz mnogo više opreza prema izjavama zvaničnika i obavezna provjera onoga što govore. Iskreno, priželjkujem i sankcije ili barem posebnu rezoluciju evropskih i svjetskih organizacija za zaštitu ljudskih prava prema vlastima u BiH zbog nehumanog postupanja prema migrantima i izbjeglicama. To bi snažno odjeknulo i kod samih građana, ali i medija  čija je primarna zadaća biti na strani slabijih i žrtava,  a ne na strani politike, bilo koje institucije i pojedinačnog ministra ili javnog službenika“, ističe Rudićeva.

S druge strane, Buljubašićeva ne vidi izlaz iz ovakve situacije jer je, po njoj, potpuno zaboravljena edukativna funkcija novinarstva, koje se svelo na senzacionalizam i bombastične naslove. Na to se nadovezuju i mnogi drugi problemi sa kojima se mediji susreću te svi nedostaci našeg društva.

„Mi smo izuzetno otrovano društvo, pa su migranti kolateralna šteta te otrovnosti. Pogledajte samo ta međunacionalna prepucavanja na društvenim mrežama između ljudi koji ovdje žive. Političari i mediji samo dodaju ulje na vatru. U društvu frustriranih ljudi, migranti i izbjeglice dođu kao objekat pražnjenja nečijih frustracija.  Mogu se nadati da pojedinci koji kvalitetno rade svoj posao i koji se trude da oplemene ovu našu zajednicu mogu napraviti pozitivne pomake, koji često neće biti vidljivi ogromnoj većini, ali to ne znači da su nevažni. Naprotiv“, za kraj govori Buljubašićeva.

Napiši komentar