fbpx

Jedan od brojnih tabua bh. društva jeste postojanje žena koje ne žele potomstvo. Kada tu odluku saopšte svojoj okolini nerijetko nailaze na osude, kao i tvrdnje da će se vremenom predomisliti. Za njih su zdravstveni problemi jedino opravdanje, na koje reaguju sažaljenjem. Sa druge strane, sredina lakše prihvata muškarce koji ne žele imati djecu.

Piše: Melani Isović, foto: Pixabay

Naša sagovornica A. M. na početku razgovora objašnjava da joj se pojam majčinstva ni u tinejdžerskom dobu nije sviđalo, a ni danas sa njenih 29 godina.

Podrži eTrafiku

„Nedavno sam majci i prijateljici spomenula da ne želim djecu. Nisam isključila mogućnost da se predomislim nakon nekog vremena, iako je to malo verovatno. Reakcija moje majke je bila: ’Čuj tebe… Kakve gluposti pričaš? Normalno je da treba da rađaš, ne budaleši se…’ A upita i moju drugaricu koja je sedela za stolom: ’Je l’ da da nije normalna’?“, objašnjava A. u razgovoru za eTrafiku.

U patrijahalnom društvu nepisano je pravilo da život jedne žene čine školovanje, zaposlenje, udaja i rađanje djece, dok je svaki drugačiji stav za osudu.

 „Kao da imam neki digitalni sat na čelu koji odbrojava vreme unazad. Meni se ne žuri. Dete je velika odgovornost, dete se ne rađa da bi u njemu pronašli sreću. Dete kad se rodi vi ste dužni da učinite sve da ono bude srećno, vi ste tad nebitni“, govori nam ona.

Svoju odluku obrazlaže time da trenutne ekonomske prilike u njenoj sredini i njenom životu nisu pogodne za proširenje porodice.

„Možda će zvučati sebično, ali ja ne želim da uvenem od muke za mojim detetom. Njemu u ovom trenutnu ne mogu da osiguram stabilnu budućnost, a ne želim da rađam još jedno ljudsko biće koje će da se muči. Trenutno nemam uslove za dete, moj stil života ne ostavlja mesto za majčinstvo. Ja ne pričam o izgradnji karijere, ja pričam o sopstvenom pukom preživljavanju. Uzevši u obzir koliko se danas vremena provodi van kuće, na posao i sa posla nazad kući, ne vidim tu puno vremena koje bi se posvetilo detetu. A od žene se očekuje da bude majka, domaćica i radnica. Ko se upusti u ovaj trougao bez preteranog razmišljanja obično doživi krah na poslu, izgubi brak, ne bude posvećen roditelj i naposletku izgubi sebe. Ako čovek nije srećan sam sa sobom neće biti srećan ni sa drugim“, navodi A.

Osjeća se kao da je niko ne razumije jer njenu odluku partner ne podržava, dok sa njegovom porodicom ne smije ni razgovarati o tome.

„Kad mu spomenem da nisam za osnivanje porodice i objasnim svoje strahove, dobijam odgovor da je sve to normalno. Ako i dalje insistiram da ipak ne bih, dobijam odgovor da on želi decu u svom životu i da je to najvažnije. Dakle njegov stav je ‘ima da rađaš’. Pred njegovom porodicom se ne usuđujem da spomenem bilo šta na tu temu“, objašnjava A.

Odgovor koji često dobija jeste da je sasvim prirodno da ima potomstvo i da je tako „majka priroda odredila“.

„E pa ja nisam rasplodna kobila. To nije jedina svrha mog postojanja. To što je majka priroda svima dala mogućnost da se razmnožavaju ne znači da svi trebaju da imaju decu“, objašnjava za kraj A.

Autoritetu je bitna reprodukcija nacije

Da teme reproduktivne autonomije i izbora žena i muškaraca spadaju u domen „škakljivih“ potvrđuje nam Delila Hasanbegović iz Sarajevskog otvorenog centra (SOC).

 „Meni je teško dokučiti odakle potiču osuđivanja i razna etiketiranja žena koje ili ne žele djecu, ili takvu odluku još nisu donijele. Pojmovi koji mi padaju na um su tradicija, zatvorenost nekih sredina, održavanje konzervativnog statusa quo… Kada sebi pokušam objasniti potrebu zadiranja u takve odluke, otkrivam multidimenzionalnost problematike“, navodi Hasanbegovićeva.

Problem je nametnuti osjećaj odgovornosti prema roditeljima i okolini, čak i prema državi i vlasti.

„Oduvijek se autoritet (država, vlast, roditelji, obrazovna, zdravstvena politika itd.) restriktivnim metodama miješao u odluke pojedinaca/pojedinki, posebno u one o natalitetu, odnosno tzv. reprodukciji nacije. Ako govorimo o uticajima sredine, veliki je psihički i svaki drugi pritisak i teret na osobu smatrati ju ovakvom ili onakvom zbog vlastitih promišljanja i/ili odluka bilo koje vrste pa i odluka o potomstvu“, govori ona.

Delila Hasanbegović, foto: privatna arhiva

Ženama se nameću tradicionalne uloge gdje je svrha zadovoljiti druge (muža, porodicu, okolinu), a ne same sebe. Imamo čak i javnu kampanju zagovaranje rađanja od strane fondacije „Djeca nam se rađala“.

„Djeluje sve teže nositi se sa takvim javnim diskursom, ali nije nemoguće. To su jako opasne kampanje koje često nisu bazirane na naučno utemeljenim činjenicama, nego na propagandi određenih interesnih skupina kojima u cilju nije blagostanje osoba, već kolektivističke i nacionalističke težnje za patrijarhalnim uređenjem društva i obitelji“, objašnjava Hasanbegovićeva.

Stvoriti uslove u kojima nema dileme

Naša sagovornica smatra da fokus sa utvrđivanja rodnih uloga treba usmjeriti na stvaranje uvjeta za dostojanstven život svakog djeteta. Neophodna je edukacija građana, ali i stručnjaka u osnovnim pravima u reproduktivnoj i seksualnoj sferi.

„U državi kao što je  Bosna i Hercegovina, u kojoj nisu adekvatno regulirane porodiljne naknade, ne postoji finansijska podrška za tretmane biomedicinski potpomognute oplodnje, ne postoji dovoljno kontracepcijskih sredstava, a i ako postoji, nisu pokriveni zdravstvenim osiguranjem, gdje za vrtiće postoje liste čekanja, a žene dobijaju otkaze ako planiraju obitelj, ne treba kriviti žene i njihova promišljanja za pad nataliteta. Naprotiv, neophodno je stvoriti uvjete u kojima takvih dilema neće biti mnogo: stvoriti mrežu podrške za buduće roditelje i sistem koji će omogućiti da oboje uzmu roditeljsko odsustvo te jednako učestvuju u odgoju djeteta, kao i da mogu računati na dostupan i adekvatan tretman djeteta unutar zdravstvenih, odgojnih i obrazovnih ustanova. Tek tada možemo govoriti o pravoj natalitetnoj/obiteljskoj strategiji, koja se fokusira na prave probleme s kojima se suočavaju osobe u BiH koje (ne) žele postati roditelji“, za kraj objašnjava Hasanbegovićeva.

Patrijarhat ne dozvoljava žensku emancipaciju

Milica Pralica iz udruženja Oštra nula naglašava da živimo u tradicionalnom i patrijahalnom društvu u kojem se upravo nameće rodno zasnovana diskriminacija.

Milica Pralica, foto: privatna arhiva

„Osuđuju se žene zbog njihove odluke da li žele biti majke ili ne, zapravo osuđuje se njihova sama odluka da rade sa svojim tijelom šta žele i nameće se dominantni narativ ko to treba da brine o ženama, o ženskom tijelu, jer one nisu sposobne i nisu vrijedna bića. Upravo je patrijarhat uzrok problema za žene koje se odluče da ne žele da imaju djecu i za žene koje abortiraju, one se smatraju  đavolicama, vješticama, one su ubice. To se radi jer je jedina ženska uloga da bude kući i da rađa djecu. Biću slobodna da kažem da rađaju jeftinu radnu snagu i djecu za rat. Patrijarhat ne dozvoljava žensku emancipaciju“, objašnjava Pralica.

Žene koje ne žele da rađaju od okoline dobijaju osjećaj krivice i uvijek spreman  niz negativnih kritika.

„Na žene koje žele da se posvete svojoj karijeri, žene koje žele da se posvete sebi, žene koje su prošle kroz neku traumu i ne žele da imaju djecu, se gleda kao na neke zle neostvarene žene, koje će umrijeti same, zaboravljene, debele i okružene mačkama. Smatraju da će se one kajati kada dođu u period da više ne mogu rađati, jer su napravile pogrešan izbor. Nekako nabijaju osjećaj krivice. Smatram da svaka žena treba da odluči da li je spremna da bude majka ili ne, ne treba da odlučuje društvo i bolje je ne biti majka nego biti loša majka“, navodi Pralica za kraj našeg razgovora.

Napiši komentar