Na hiljade radnika koji su do izbijanja epidemije virusa korona preživljavali i hranili porodice radeći na dnevnicu ili po nekom od “labavih” ugovora, gotovo dva mjeseca nisu zaradili “ni dinara”.

Piše: Andrijana Pisarević/Foto: Pexels.com

Konobari, pekari, pomoćni radnici u raznim djelatnostima, kuvari, vozači, dadilje, građevinci, muzičari-tezgaroši i brojni drugi koji su zbog opšte blokade stavljeni na čekanje, preživljavaju na jedvite jade strahujući da, ako ovo potraje, neće imati kako da se prehrane.

U ove kategorije spadaju radnici na crno, dakle hiljade onih koji su obavljali razne poslove bez ugovora i prijave kod poslodavaca, ali i oni koje su primorali na potpisivanje “sporazumnog” prekida radnog odnosa, obećavajući im da će samo pod tim uslovima dobiti svoje radno mjesto nazad kada se stanje normalizuje. Takođe, tu su i radnici koji su angažovani na određeno vrijeme, potom po ugovoru o povremenim i privremenim poslovima, kao i oni koji su potpisali ugovore o djelu. Tu su i zanatlije koji skoro dva mjeseca ne popravljaju cipele, ne kroje odjeću i ne obavljaju popravke, ne zidaju, ne lijepe pločice i ne molerišu. Svi ovi radnici, kao i njihove porodice zavise od ublažavanja mjera i ukidanja vanrednog stanja.

Da je ovo tačno, možemo se uvjeriti u svakom trenutku pregledavajući stranice na društvenim mrežama i oglasima koje vrve od traženja “bilo kakvog posla”. Istovremeno, broj korisnika javnih kuhinja se u posljednjih mjesec dana utrostručio, a humanitarci koji spremaju hranu za socijalno ugrožene govore da im sada dolaze i oni koji više ne mogu da priušte hranu jer su ostali bez posla.

Heroji su među nama

Kuharica u jednom banjalučkom restoranu koja već mjesec i po dana ne radi i kojoj je ovo jedini izvor prihoda, kaže da ovakvu krizu ne pamti odavno, jer priliva novca nema, a ono malo ušteđevine što je imala, gotovo je nestalo.

“Nisam radila više od 45 dana i gotovo sve rezerve smo potrošili. Da nemamo roditelje na selu da nam pošalju hrane, tek tada bismo bili u problemima. Vjerujem da ima i takvih i zaista ne znam kako preživljavaju. Ako ne krenemo uskoro da radimo, zavladaće glad. Imamo ogroman broj radnika koji rade na dnevnicu i to im je jedini način da zarade i prehrane porodice. Možemo da pričamo o zakonima, inspekcijama, prijavama, porezima i doprinosima koliko nas volja, ali činjenično stanje je takvo da je ogroman broj ljudi ucijenjen i moraju raditi sve što im se nudi da bi preživjeli. Sve nas od propasti dijeli samo jedna plata”, rekla je ona.

Ranka Mišić (Foto: Aleksandar Golić)

Predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske Ranka Mišić kaže da se sada vide sve šupljine u oblasti rada. Ona govori da su trenutno jedino zaštićeni radnici koji imaju sindikat jer ih poslodavci nisu mogli natjerati da potpišu sporazumni prekid ugovora o radu, već moraju da ih zadrže, daju im platu, a država na sebe preuzima plaćanje doprinosa. Koliko je situacija teška, kaže ona, vidi se i po tome što im se sada obraća za pomoć ogroman broj radnika koji do sada nisu bili članovi sindikata.

“Činjenica je da imamo problem sa radnicima koji nisu bili prijavljeni kod svog poslodavca. Ti radnici se sada bore za koru hljeba. Oni su radili da prehrane porodicu, a sada nemaju ništa. Ko će njima pomoći i gdje se oni uopšte nalaze, na čijem spisku? Njih nema ni u jednom obrascu koji popunjavaju poslodavci koje je pogodilo ovo vanredno stanje i koji će dobiti novac za svoje radnike. Oni nisu registrovani u Poreskoj upravi RS i prepušteni su sami sebi, a nekako moraju preživjeti”, kaže Mišićka za eTrafiku.

Sa jedne strane su, dodaje ona, radnici legalno zaposleni i prijavljeni, sindikalno organizovani, koji još uvijek nemaju tu vrstu problema da će ostati bez posla i plata. Druga kategorija radnika su oni koji su radili na određeno vrijeme i ona preduzeća, uslužne djelatnosti ili zanatlije koji su prestali da rade uredbom Vlade RS o zabrani rada.

“Da se ne lažemo, jedan broj radnika tu je bio zaposlen na crno. Osim njih, mnogi radnici su prijavljeni na pola radnog vremena, a radili su punu satnicu. Treći dio zaposlen je na određeno. Sada se na te radnike različito reflektuju posljedice ove situacije. Oni koji nisu prijavljeni i rade na dnevnicu, poput radnika koji odrade noćnu smjenu u nekoj pekari i dobiju 25 KM, sada uglavnom ne rade. Oni koji su išli da rade u nečije njive ili su čuvali djecu, oni nigdje nisu bili evidentirani i ne postoje kao radnici. Vode se kao nezaposleni, ali su radili u sivoj zoni. Ne možemo te ljude ni za šta okriviti što rade na crno, kriva je država koja dopušta poslodavcima da im rade neprijavljeni radnici. Kada izgube tu dnevnicu, jedino što imaju je zdravstveno osiguranje preko Zavoda za zapošljavanje, ali nema naknade jer nisu bili u radnom odnosu. Iako radim za radnike koji su legalno prijavljeni kod svojih poslodavaca, ovdje govorim kao čovjek koji razumije situaciju i pitam kako ćemo im pomoći? Ovo pitanje ću zaista da kandidujem u razgovorima sa poslodavcima kao bitno i pokušati objasniti o čemu se radi. Da bi se tim ljudima moglo pomoći, morale bi se uključiti lokalne zajednice i formirati neki fond. Barem simbolično da se preživi dok se ne otvori mogućnost da oni zarade za život. Ovi ljudi su žrtve neprovođenja zakona od strane nesavjesnih poslodavaca”, kaže Mišićka.

Miroslav Vukajlović (Foto: Sajt agencije “Spektar”

Miroslav Vukajlović, direktor agencije za posredovanje pri zapošljavanju „Spektar“ kaže za naš portal da su posljedice epidemije korona virusa prvi osjetili radnici koji su imali „najlošije“ ugovore o radu.

“Mislim na ugovor o obavljanju privremenih i povremenih poslova, kojima je isticao ugovor o radu na određeno vrijeme, odnosno oni koji su rad kod poslodavca obavljali na crno. Situacija je pokazala da se poslodavci najlakše i najbezbolnije oslobađaju radnika prema kojim nemaju (više) pravnih obaveza. Teško je reći koliko je takvih radnika ostalo bez posla i ličnih primanja. Za pretpostaviti je da ih je mnogo, bez obzira na trend smanjivanja rada na crno u posljednje vrijeme. Smatram da se svim radnicima koji trenutno nemaju zaposlenje mora omogućiti institucionalna podrška u vidu novčane pomoći za cijelo vrijeme trajanja vanrednog stanja. Naša privreda treba te ljude, samo je pitanje vremena kada će ih ponovo angažovati. A kada dođe to vrijeme, svi oni treba da su sposobni za rad, kako fizički, tako i psihički. Sigurno da to neće biti, ako im hitno ne pružimo odgovarajuću finansijsku pomoć”, smatra Vukajlović.

Na pitanje da li je ovo “plaćanje ceha” zbog trulih dogovora poslodavaca i radnika koji nisu mogli ili nisu na vrijeme mislili o nesigurnoj budućnosti, Vukajlović kaže da je odgovor kompleksan i traži sistemska rješenja.

“Rješenja ne mogu pronaći poslodavci i radnici bez učešća države i njenih institucija. Nedostatak odgovarajućih zakonodavnih rješenja, proizvodi pravnu nesigurnost svim učesnicima, a direktno povećava potencijal rada na crno. Kratkoročni ugovori o radu, odnosno ugovori o radu na privremenoj i povremenoj osnovi, odavno su globalni trend. Naše radno zakonodavstvo ima priliku da uredi, preispita, poboljša u postojećim pravnim okvirima, mogućnost ‘fleksibilnih’ oblika rada i zapošljavanja. Kvalitetnim rješenjima, pojednostavili bi nova zapošljavanja, smanjili rad na crno, a istovremeno omogućili prijeko potrebne dodatne budžetske prihode”, kaže on.

Napiši komentar