Kada se govori o patriotizmu, rodoljublju i ljubavi prema svemu što u sebi nosi oznaku srpsko, jedan smo od najglasnijih naroda. Volimo, obožavamo, ponosimo se i dičimo. Međutim, u praksi stvari funkionišu malo drugačije. Jedno od osnovnih nacionalinih obilježja, koje možda i najviše pati i kojem se ne posvećuje dovoljno pažnje je srpski jezik. 

Naravno, kada ga je potrebno braniti od tuđih nasrtaja i prisvajanja kao svog, tu smo prvi u redu da ga branimo. Ali sa koliko brige ga sami koristimo? Koliko smo pismeni i koliko nam je uopšte stalo da takvi budemo?

Praktična iskustva govore da pismenost nije na vrhu liste prioriteta. Ne govori se ovdje o onoj vrsti pismenosti, gdje je potrebno da poznajete sve složene riječi, da se prilikom razgovora ističete tako što ćete upotrijebiti neku veliku ili stranu riječ i tako zvučati obrazovanije, ovdje će se govoriti o onim osnovama pravilnog govora i pisanja. Pravilima tako prostim da donekle suludo zvuči pomisao da ih obrazovan i odrastao čovjek ne poznaje.

Akademski građani, tj. visokoobrazovani, su oni koji su najveće razočaranje. Imate čovjeka koji je završio osnovnu i srednju školu, pa nakon toga fakultet, a koji još uvijek nije naučio da se negacija uz glagole piše odvojeno, pa tako bez trunke stida pišu nemogu, neznam ili nevolim. Takav čovjek, akademski građanin, koji vrlo često, vrlo iritantno ističe svoj stepen obrazovanja, nakon 16 godina školavanja, još uvijek nije naučio da piše. Važno je da je uz svoje ime prišio titulu diplomirani novinar, pravnik, ekonomista i sl. Oni koji nam uče djecu u školama, nastavnici, učitelji, profesori, nisu daleko odmakli od ovakvih grešaka. I kako da sutra očekujemo pismeniju ili obrazovaniju omladinu? Kako je moguće da neko prođe kroz cijeli ovaj sistem obrazovanja od osnovnoškolskog do visokog i ostane nepismen?

U srednjim stručnim školama se srpskom jeziku ne pridaje velika pažnja, navodno za ove učenike on nije toliko važan, kao što je npr. za gimnazijalce. Kakav apsurd! Ekonomski, pravni, turistički, trgovački ili neki drugi tehničar, nakon završene srednje škole više neće morati da piše ili govori?! Ili možda jednostavno nije važno kako piše i govori? Vjerujete da je važno! Ako jezik treba da sačuvamo od drugih, onda je za početak potrebno da ga njegujemo između sebe, jer u suprotnom nećemo imati šta da čuvamo.

Kada je riječ o fakultetima, srpski jezik se izučava uglavnom na nastavnim smjerovima ili na nekim smjerovima društvene orijentacije. Zabrinjavajuća činjenica je da se na odsjeku novinarstva srpski jezik učio na drugoj godini u trajanju od dva semestra, dok se engleski jezik učio od prve godine u trajanju od 4 semestra. Još gora situacija je kod bolonjaca koji su imali smo jedan semestar srpskog jezika, a engleskog čak šest! Zar to nije poražavajuće? Jezik je jedno od osnovnih sredstava uz čiju pravilnu upotrebu novinar može da obavlja svoj posao. O drugim fakultetima, gdje se naša omladina obrazuje za poziv ljekara, inžinjera ili pravnika je suvišno i diskutovati, jer se tu srpski jezik ne izučava. Valjda njima nije potrebno da pravilno pišu i govore. Važno je da nam omladina izučava po dva strana jezika. Možda otuda i ona poslovica da je tuđe slađe, jer je u svijesti našeg naroda, očigledno, duboko ukorijenjena.

U svakodnevnom govoru je prisutna inavazija stranih riječi, pa se tako nerijetko čuje brainstorming, team budilng, like, hate, face…Ne želim da tvrdim da je poznavanje stranih jezika loše, ali kada se svim silama trudite da savladate tuđi jezik, a pri tom ne poznajete svoj, onda to graniči sa zdravim razumom.

Knjige se sve rjeđe čitaju. Djeca lektiru zamjenju filmovima ili interpretacijama sa interneta. Čitaju se ispovjesti kupoholičarki (ili kako to oni kažu – šopingholičarki), grabljivica i sl. Ovakve knjige sigurno neće obogatiti vaš riječnik i pomoći vašem opismenjavanju.

Znanje više nije na cijeni. Jer svi govore jedan univerzalni jezik – jezik novca. Novcem ćete uspješno zamijeniti sve nedostatke u obrazovanju, kulturi, pismenosti. I niko vas neće prekorno pogledati, jer govorite volila ili htjeo. Ali nije pitanje pravilne upotrebe jezika samo pitanje obrazvanosti ili kulture, ono sa sobom nosi i jedno mnogo šire i kompleksnije pitanje.

„Jezik je živa snaga sa kojom je vezana ne samo kultura, nego i samo postojanje jednog naroda.” Nad ovom Andrićevom tvrdnjom bismo se svi trebali zamisliti, sljedeći put kada pomislimo da obezvrjeđujemo jezik.

eTrafika.net – Jelena Despot

Napiši komentar