Dok većina ljudi spava, pekari vrijedno pripremaju hljeb i druge proizvode, kako bi za njihove sugrađane bili svježi već u zoru. Željeli smo da saznamo kako izgleda njihova noć  pa smo kontaktirali sve pekare u Banjaluci koje rade treću smjenu, ali je samo Manja, odnosno Krajina Klas, dozvolila našoj ekipi da uđe u njihov prostor i provede noć sa njenim radnicima.

Piše: Melani Isović, foto i video: Ajdin Kamber

U banjalučkoj pekari Manja treću smjenu rade isključivo muškarci. Ekipa eTrafike tamo je prilikom svoje posjete zatekla Milana Milića (36) i Danka Njenjića (45), koji se pekarstvom bave desetak godina. Kako nam govore, raspored smjena im je takav da rade sedam noći zaredom, nakon čega dolaze slobodni dani pa 14 dnevnih smjena.

„S obzirom da smo već puno godina ovdje već smo se navikli, nije toliko naporno. Može se izdržati. Kad svi ljudi idu spavati mi idemo na posao. To mnogi ljudi ne shvataju, koji ne rade noćnu smjenu. Moraš biti aktivan čitavu noć, što se tiče i posla i ljudi, ulaze stalno, moraš biti prijatan“, govori nam Milan dok uslužuje mušterije.

Smjena mu je počela u 22h, ali se promet ne smanjuje dok ne prođe ponoć. Kupci konstantno ulaze i izlaze, pa razgovaramo u naletima po desetak sekundi.

Foto konkurs Goran Terzić

„Kupuju peciva, djeci za užinu ili sebi sendviče, ako idu iz grada nešto brzo da pojedu. Već posle 1, pola 2, mirno je sve. Onda idemo tamo iza, spremamo za prvu smjenu ujutru, pečemo hljebove, kroasane i sve što treba“, priča nam dok ispraća posljednju mušteriju iz lokala i zaključava vrata.

Milan Milić

Od ponoći „Manja“ svoje proizvode prodaje putem šaltera. Milan nam govori da je tokom svih ovih godina bilo i smiješnih i neugodnih situacija, ali se svaka od njih prevaziđe.

„Oko 10, pola 11, kada ima najviše ljudi, često se dešava da se ljudi zalete preko stepenica i zapucaju u šajbu, prije je tu bilo šalter. (smijeh) Bilo je i neugodnih situacija – drskost, bahatost, da vrate neki proizvod, bacaju pare… Ali mi smo tu radi njih, šta bih sad. Navikli smo na to“, govori nam dok žuri ka šalteru i novoj mušteriji.

Kako ističe, najljepši mu je početak treće smjene, kad tek počne raditi sa ljudima. Najteže mu pada period oko četiri sata ujutru, kada se umori i oduži mu se noć, pa samo čeka kraj rada i polazak kući.

Njegov kolega Danko nam priča da je razlika između dnevnih i noćnih smjena ogromna te da se teško vraća u svakodnevni ritam nakon njih.

„Sedam dana kada budem u noćnoj smjeni teško mi je osmi dan da se priviknem. Kad legnem spavati naveče u 21h, već sam u 1h budan… Malo teže se naviknuti na treću smjenu, a i taj dan kad završim sa noćnim radom bukvalno provedem u spavanju. Za ovaj posao mora čovjek biti baš dobro i psihički i fizički spreman. Psihički pogotovo pošto radiš i sa novcima“, ističe.

Danko Njenjić

Pekara je zatvorena jedino za Novu godinu, Božić i Vaskrs.

„To su ta tri dana gdje nam je dozvoljeno da malo odmorimo sa svojim porodicama kao i drugi. Kupci su ovdje navikli da ti radiš non-stop, oni bi bili najsretniji da to non-stop bude otvoreno. Međutim, moramo i mi malo imati svoju dušu, malo za odmora, i za porodice i familije i svega“, priča nam Danko u kratkoj pauzi između usluživanja mušterija.

Kako govori, ponekad bude neprijatnih situacija, a ponekad i mušterije nemaju novca da plate.

„Nekad bude da moraš da daš do znanja da si ti u ovom objektu neko i nešto, da svako mora bar koliko-toliko da te poštuje i cijeni. Kao što ja cijenim njega, tako i on mene treba da cijeni. A što se tiče ovdje konfiguracije naroda koji dolazi…. neko nema, neko ima, uglavnom nikad nismo odbili da ne dadnemo bar hljeb. Ako nema novaca, nekad bude bakšiša, pa tako preklopimo, mi platimo. Jednostavno ne vratimo nikoga da ostane gladan“, priča nam on.

Značajna, ali ne i neophodna

Tokom posjete pekari „Manja“ sreli smo Banjalučanku Nensi Puškar, koja nam je ispričala kako ovdje ne kupuje često noću, a obično to budu proizvodi koje zaboravi kupiti tokom dana ili užina za njenog sina. Znači joj da u svojoj blizini ima ovakav objekat koji konstantno radi, ali smatra da on nije neophodan.

„Mislim da se meni ne bi nešto puno promijenio život kada ne bi postojala treća smjena, ali mislim da bi se puno promijenio život radnika u pekari“, kazala nam je.

Položaj radnika u noćnim smjenama shvata i Filip Alvir.

„Moj deda je radio u Incelu 40 i kusur godina treće smjene, četvorobrigadni radni sistem, jako dobro znam šta znači raditi noću i znam kolika je to žrtva. Da smo u malo boljoj, zdravijoj okolini i okruženju, to bi po meni trebao biti možda i beneficirani trenutak. Ali pošto nije, možemo samo da kažemo blago meni što nisam zaposlen pa ne moram raditi ni prvu ni drugu ni treću“, govori nam Filip.

Uz šalu sve prođe

Dok Milan i Danko uslužuju mušterije, njihove kolege u proizvodnji firme „Krajina Klas“ spremaju razne vrste hljeba koje će u zoru biti dostavljene pekarama i marketima u Banjaluci. U ovoj fabrici u naselju Debeljaci treću smjenu radi devet muškaraca, kaže nam poslovođa Dean Đajić, koji je u ovoj firmi već 14 godina.

Dean Đajić

Dok nam objašnjava procese pravljenja hljeba, kako prvo ide zamjes, pa oblikovanje tijesta, zatim fermentacija i na kraju pečenje, oko nas ubrzano cirkulišu radnici i guraju visoka kolica sa gotovim proizvodima. Sve je dinamično pa nam se čini da je u smjeni mnogo više ljudi.

„Od ’97, kad sam počinjao tek raditi u pekari, moji drugovi su uvijek govorili ‘blago tebi, radiš treću smjenu, po danu si slobodan’. Kao u tom smislu da mogu hodati gdje god hoću. Nije to to. Noćni rad je težak i treba odmora. Ne može se nadoknaditi po danu. Sve je poremećeno. Dosta je teže naravno, ljudi kad spavaju mi moramo raditi. Otežano je raditi, ali dobro, sve se izdrži uz odmor kući. Jednostavno je i navika.  A prednost, odmah da vam kažem za prednost u pekari, nemamo nad glavnom iznad sebe nikoga“, govori nam Dean smijući se, te dodaje da je cijeli kolektiv kao porodica, a uz šalu sve bude i prođe, pa i posao.

Njegovog kolegu Dejana Spajića upoznajemo dok oblikuje tijesto u prepoznatljiv oblik hljeba. Kada preuzme tijesto od mašine koja ga miješa, te ubaci u mašinu koja ga oblikuje u manje komade, na scenu stupa upravo on.

„Radim oblikovanje tjestenih komada, znači finiširanje proizvoda i spremanje na dalju proizvodnju“, govori nam kroz mrežicu koja mu prekriva bradu.

Od jedne mašine do druge, Dejan hitro i vješto obavlja svoje zadatke. Po njegovim pokretima se vidi da je tu već dugo. Smatra da ljudi koji ne rade treće smjene ne mogu ni zamisliti šta sve ona predstavlja.

„Pa ako bih trebao da poredim noćnu i dnevnu smjenu, noćna smjena je duplo teža. Sam dolazak u noćnu smjenu ti je već opterećenje. I samim tim čovjek se više napreže, ali moraš da radiš. A kad si u dnevnoj smjeni onda si spavao noć, samim tim si i aktivniji, snalažljiviji i sve. Ali s obzirom da radim dugo, već sam i previkao. Al svaka noć je teška“, govori dodajući da je najkritičnije doba između jedan i četiri ujutru.

Dejan Spajić (desno)

Kako ističe, tada ga stigne san, ma koliko bio spreman za rad.

„Pada koncentracija. Još ako nisi došao naspavan na posao ili si imao nešto obaveza po danu koje moraš da rješavaš… Ma koliko god ovo izgledalo ljudima jednostavno, mala greška može jako tešku povredu da donese čovjeku. Znači, baš, baš tešku povredu. Ljudima se desi da slome ruku, da ih mašina povrijedi, da se oprže… Svašta nešto. To je baš razlika između dnevne i noćne smjene. Znači moraš biti tri puta više koncentrisan u odnosu na dnevnu smjenu.  Ali mi smo to već navikli, onda jedni druge nasmijemo, zagalamimo, pojačamo muziku… Nešto uradimo, uglavnom da se vratiš u kolosjek. Da privedeš posao kraju i da sve bude u redu“, priča nam dok odlazi po novu turu tijesta.

Sa radija se čuje muzika, momci se glasno šale, neki počinju da pjevaju. Proizvodi na traci se smjenjuju, kolica se pune i odvoze. Sve protiče po planu, svjež hljeb će ujutru sa polica mamiti mušterije.

Napiši komentar