Od Nove 2020. godine, značajan dio građana Republike Srpske, prijavljenih u Zavodu za zapošljavanje, suočava se sa promjenom statusa. Naime, između 80.000 i 100.000 ljudi, za koje je procijenjeno da nisu tzv. aktivni tražioci posla, izbrisani su sa evidencije Zavoda i upućeni u filijale Fonda zdravstvenog osiguranja da, nakon komplikovane birokratske procedure, isključivo tamo, bez posredovanja biroa, regulišu pravo na ovaj vid zaštite.

Piše: Saša Bižić

Na početku razgovora za eTrafiku, Slavko Čamber, predsjednik Udruženja nezaposlenih Banjaluka, oštro je reagovao na ovu situaciju. Osvrnuo se i na lično iskustvo. Na pitanje – da li je riječ o legitimnom pokušaju nadležnih da stvari nazovu pravim imenom ili o statističkoj egzibiciji sa ciljem vještačkog smanjivanja broja nezaposlenih u RS, on decidno odbacuje prvu varijantu.

“To je sramno smišljeno da bi što više ljudi odustalo od toga. Bio sam svjedok da pred šalterima čeka bar 100 ljudi. Kad sam ih pitao šta čekaju, kazali su mi da su tu zbog formulara za Poresku upravu. Ja sam reagovao, otišao kod portira i rekao: ‘Kako vas nije sramota, šta radite od ovih ljudi’. On mi je onda ispod pulta izvadio papire koji su potrebni. To je bilo veoma jednostavno – otići, uzeti formulare i ne čekati, ali oni su to uradili smišljeno, sa ciljem da što više ljudi odustane od zdravstvenog osiguranja. Bio sam takođe u opštini kada je došao čovjek i rekao: ‘Ljudi, moja žena je bolesna, mogu li ja da završim to umjesto nje’. Službenik na šalteru je rekao: ‘Ne znam, gospodine, ona lično mora doći da potpiše kućnu listu i prijavu’. To je sve sramotno i smišljeno za propast ovog naroda, za propast nezaposlenih. Ljudi koji žive van Banjaluke izgube 100 KM i čitav dan dok sve to obave”, kaže Čamber.

Zagovarate radikalnu mjeru – ukidanje Zavoda za zapošljavanje u RS. Čime biste zamijenili tu instituciju?

Ta ustanova do sada je potrošila milione maraka, a ni na kakav način nije opravdala svoje postojanje. Ja sam na birou 20 godina, a nikada nisam dobio bilo kakav poziv ili obavještenje od njih. Nemamo mi tu šta diskutovati, oni faktički nisi ni formirani sa ciljem zapošljavanja. Kao predsjednik Udruženja nezaposlenih, ja sam ukazivao i na taj problem. U otvorenom pismu predsjedniku Vlade RS Radovanu Viškoviću decidno smo naveli: “Gospodine premijeru, vi ne znate da radite svoj posao”.

Ako bi vas političari poslušali i ukinuli zavod, šta biste ponudili kao alternativno rješenje?

U RS postoje 23 organizacije od posebnog društvenog interesa. Da li iko može da shvati da među njima nije Udruženje nezaposlenih? Mi smo tražili takav status, ali nam nisu dali. S druge strane, zaposleni imaju sindikate. Kakva je to logika – oni koji imaju posao i platu, imaju i strukturu koja štiti njihove interese, a nezaposleni, znači, ljudi bez marke primanja, kako da oni osnuju sopstveni sindikat? Dakle, neophodan nam je sindikat nezaposlenih koji bi finansiralo ovo društvo. Takav sindikat imao bi mnogo bolje rezultate nego Zavod za zapošljavanje.

A ako se već ne razmatra ukidanje zavoda, onda bi mogli da djeluju i uporedo, da postoji i sindikat nezaposlenih koji bi direktno uticao na taj zavod. U dosadašnjim okolnostima, nismo mogli da imamo uticaj, jer nemamo nijednu marku pomoći od društva, a svakog mjeseca treba plaćati bar telefon ili iznos banci za održavanje računa. Kako da najviše ugroženi, nezaposleni građani, ostvare bilo kakva vlastita prava u takvoj situaciji?

Udruženje nezaposlenih svojevremeno je predložilo Gradu Banjaluci da organizuje uređenje Vrbasa i na taj način zaposli 500 ljudi, uz budžet od 900.000 KM. Da li ste dobili odgovor nadležnih na takvu inicijativu?

Prijedlog jeste podrazumijevao 900.000 maraka i 500 zaposlenih. Mi smo to predložili 2013. Gospodin Komljenović iz Gradske uprave tada me je pozvao na sastanak, što me je prijatno iznenadilo. Čovjek je bio raspoložen da se postigne dogovor. Međutim, tu su se pojavile još tri osobe iz gradskih struktura sa drugačijim planom. Prema njihovoj zamisli, to ne bi bilo 500 ljudi za uređenje Vrbasa, već bi manji broj nezaposlenih bio u funkciji privatnih inicijativa, betoniranja prilaza do izvjesnih restorana i sličnih stvari.

Frapirao sam se i rekao im: “Da li vi mislite da smo mi budale, da nas koristite u svoje političke svrhe?” Tako da od toga nije bilo ništa. Žao mi je, jer kao stručnjak mislim da je Vrbas najznačajniji turistički resurs Banjaluke, a ne, kako se često smatra u gradu, da je to Banj brdo, recimo. Brda imate na svim lokacijama u svijetu, a Vrbas je unikat koji mi do sada nismo znali da iskoristimo.

A kako vam djeluju inicijative za zapošljavanje koje ne dolaze od vas, već iz suprotnog smjera, od političkih garnitura?

Njihova omiljena varijanta je tzv. samozapošljavanje. Za mene, kao ekonomistu, to je glupost, koju nerijetko zagovaraju razni pravnici, ja ih lično poznajem. To je kao da pustite malo dijete u trgovinu, date mu novac i kažete mu da kupi sve što treba za domaćinstvo. Sve se svodi na to da nezaposleni čovjek dobije od države 5.000 KM ili neki sličan iznos, a pri tome ista ta država nema jasnu viziju o tome šta je prioritet razvoja u RS. U takvim okolnostima, kako da nezaposlena osoba racionalno uloži te pare?

Ja insistiram na turizmu, jer je najsnažnija privredna grana u svijetu, to je postao oko 2002. godine. Pošto sam diplomirao i magistrirao u toj struci, smatram da će turizam zadržati vodeću poziciju u narednih 100 godina, jer ljudi imaju potrebu da sve više putuju i to je šansa ove djelatnosti. Ranije sam bio u Upravnom odboru Turističke organizacije Banjaluke. Kolegama u tom tijelu, a oni uglavnom ne pripadaju ovoj struci, predlagao sam mjere kojima bi se unaprijedila ta oblast. Zaprepastilo me je kada sam shvatio da uopšte nisu bili raspoloženi za to.

Ne tako davno, kandidovali ste se za direktora Turističke organizacije Banjaluka. Iako ste turizmolog i magistar ekonomije, niste prošli. Koliko konkursi za poslove u RS imaju smisla sa stanovišta običnih smrtnika koji se ne uklapaju u stranačke kvote? To vas pitam imajući u vidu činjenicu da se znalo da je riječ o funkciji koja je ranije pripadala DNS-u, kao i to da će je preuzeti Ujedinjena Srpska.

Smatram da sam dobar ekonomista u sferi turizma, zbog čega sam i izašao na taj konkurs, kao i na desetine drugih. Međutim, kada sam vidio sastav komisije, sve mi je bilo jasno. Mene kao magistra ocjenjivala je komisija u kojoj je bila i osoba sa srednjom stručnom spremom. Poznajem ga lično, radi se o mladom čovjeku koji je sada poznata politička ličnost.

Pošto sam po prirodi prilično drčan čovjek, bio sam na ivici da kažem: “Zar vas nije sramota, mene su kao studenta ocjenjivali doktori ekonomskih nauka, a sada u komisiji imam srednjoškolca”. Nisam reagovao na taj način, ali sam im otvoreno rekao da je konkurs namješten. Kolegica koja je prošla imala je 60 bodova manje od mene.

Ali je bolje kotirala na famoznom intervjuu?

Da. U svakom slučaju, ti konkursi apsolutno nemaju svrhu, to je vrijeđanje inteligencije većine učesnika, prije svega mladih ljudi. Udruženje nezaposlenih tražilo je da se to zaustavi, ali nismo dobili prostor u medijima za takve istupe. Iako konkursi nemaju nikakvog smisla, međunarodna zajednica to smišljeno podržava. Jer, kada mlad čovjek dođe na konkurs i vidi sastav komisije, on je apsolutno okrenut odlasku u inostranstvo. Sramotno je kakve su nam te komisije.

Kako gledate na kritičke komentare o nezaposlenim – da je to prilično razmažena populacija koja ili neće da radi ili želi da bira poslove? Takve tvrdnje mogle su da se čuju i od najuticajnije političke ličnosti u RS, kao i od niza ekonomskih analitičara u BiH.

Što se tiče kritika na račun nezaposlenih, sramota je i pomisliti tako nešto. Kada vam dođe osoba i plačući kaže da nije u mogućnosti da svom djetetu da jedno jaje, kada poznajem mnogo nezaposlenih koji su umrli, a doslovno nisu imali šta da jedu, to vas dira u srce. Onima koji to govore za nezaposlene mogu samo da poručim – sram da ih bude, ali oni ne znaju ni da se stide.

Inače, kada čovjek ne poznaje materiju o kojoj priča, on izgovara i gluposti. Mene odmah takne u mozak kada čujem izraz „ekonomski analitičar“. Mi nemamo ekonomske analitičare. Ustvari, mi nemamo ni ekonomiste. Rijetki su izuzeci, poput dr Alekse Milojevića koji je svojevremeno govorio o veoma značajnim ekonomskim pitanjima, ali poslije njega uslijedio je „potop“, što se toga tiče.

Ovi što se sada prodaju kao ekonomisti, to su samo branioci interesa određenih političkih struktura. Sličnu ulogu imaju i mediji, jedni štite poziciju, a drugi opoziciju, tako da je narod potpuno „izvisio“. Nema gotovo nijednog ekonomiste koji će štititi narod. Jer, u ekonomiji ne postoji samo ekonomska analiza. Postoji i ekonomska dijagnoza, vizija, razvoj.

Po čemu se to razlikuje od onog što možemo da čujemo od ljudi koji na javnoj sceni slove za eksperte?

Od jedne doktorice ekonomije mogli smo da čujemo tvrdnju da ekonomija nije nauka. Moram joj reći da jeste, iako nisam doktor. U ekonomiji postoji tzv. multiplikativni efekat, to je krajnji, ukupni efekat. Postoje fiksni i varijabilni troškovi, ali i oportunitetni trošak, koji niko od naših ekonomista ne pominje, iako je veoma značajan. Jer, kod nas u RS kao prioritet se često navodi poljoprivreda. Polazeći od pretpostavke da će Ministarstvo poljoprivrede u 2020. odobriti subvencije od 71 miliona KM, mi u Udruženju nezaposlenih izračunali smo da je to 138 miliona maraka oportunitetnog troška. To ste mogli da ostvarite, a niste, dakle, trošak propuštenih prilika.

Da smo umjesto poljoprivrede subvencionisali turizam, mogli smo imati 138 miliona KM, u odnosu na uloženi 71 milion KM. To dokazuje da je ekonomija nauka, samo se gotovo niko ne bavi takvim računicama. Imate sijaset ekonomskih analitičara u RS koji nikad nisu govorili o tom oportunitetnom trošku, o multiplikativnom efektu, o multiplikatoru, broju koji pokazuje za koliko će se povećati nacionalni dohodak uz svako povećanje investicija. To su najvažniji podaci u ekonomiji, a niko ih ne pominje.

Kako gledate na procese u kojima nezaposleni ljudi mijenjaju status, i to tako što mlađi odlaze u inostranstvo, a stariji umiru?

Najveći problem ovog društva jeste ekonomija, a u njoj postoje tri postulata opstanka društva. To su rad, sredstva za rad i predmet rada. Sredstva su mašine, predmet su proizvodi, ali, ako nemate sam rad, vi propadate. Jednom je profesor Aleksa Milojević rekao – nikada se nije desilo da je neko društvo potpuno propalo. Ranije sam smatrao da to jeste tačno. Međutim, mi gubimo rad, gubimo čovjeka. Ako ne zaustavimo odlazak mladih ljudi, ova država zaista može da propadne, kao što nikada nije nijedna na zemaljskoj kugli.

Prema dostupnim podacima, Udruženje nezaposlenih ostvarilo je od osnivanja kontakt sa 4.000 ljudi, a sada ima oko 350 članova. Da li socijalni i demografski tokovi u Banjaluci i RS utiču i na vašu organizaciju?

Tačno je, Udruženju nezaposlenih značajno opada broj članova, jer odlaze u inostranstvo. Mi smo ponudili realna rješenja kako da se to zaustavi, ali to nikoga ne interesuje. Moja generacija, a i stariji od nas, mladima su uveli jednu krajnje otežavajuću okolnost. Mislim, prije svega, na nepotrebno veliki radni staž koji se često traži na konkursima za mnoga radna mjesta.

Jer, ako postavimo sudbonosno pitanje – da li je kvalitetnije forsirati iskustvo, znanje i nemoć, nego neiskustvo, neznanje i moć, čini mi se da sam u pravu ako kažem da ova druga kategorija, mladost, ima veliku prednost. Znanje i iskustvo se mogu steći, ali se moć, u biološkom smislu, ne može obnoviti. Mladost osjeća tu marginalizaciju u našem društvu i dok god im ne budemo drugačije pristupili, uz razumijevanje da su snažniji i značajniji od nas iskusnijih, oni će odlaziti i ostavljati nas starije da umiremo gladni, žedni, bolesni i nezaštićeni.

Živimo li u društvu kojem postoji jasna granica između kategorija zaposlenih i nezaposlenih? Da li sociolozi sa razlogom već godinama, umjesto arhaičnog izraza „proletarijat“, koriste termin „prekarijat“, označavajući ljude koji, najčešće neprijavljeni, rade povremene i slabo plaćene poslove?

Kolonijalizam je formalno ukinut, ali je na sceni mnogo gora hijerarhija. Osamdesetih godina svijet je živio prilično lijepo i bezbrižno, a sada je došlo vrijeme kada moramo biti veoma zabrinuti, jer nam moćnici smišljeno stavljaju klipove u točkove i svjesno nam uzimaju radnu snagu. Jedan školovan radnik kod nas košta državu 100.000 maraka, a to tzv. razvijene zemlje dobijaju džaba. Kakve mi onda šanse imamo u globalnom takmičenju? Ponavljam, u RS i BiH nema stvarne ekonomije kao nauke, postoji samo ciljana, politička ekonomija.

Kako je izgledao vaš životni put do osnivanja Udruženja nezaposlenih? Takođe, kako odgovarate na paradoksalno pitanje – da li ste vi, ustvari, sada zaposleni u Udruženju, da li je uloga predsjednika profesionalna funkcija?

Odmah poslije rata, 1995. godine, zaposlio sam se u Ministarstvu trgovine i turizma RS. Naglašavam da su me zvali i ponudili mi rad na neodređeno vrijeme. Zaposlio sam se iako nisam bio politički angažovan. Međutim, umjesto Svete Kovačevića na mjesto ministra došao je Spasoje Albijanić. On me je pozvao na sastanak i rekao: „Slavko, ti jedini nisi u stranci, SDS-u, daj da to riješimo“. Ja sam odgovorio: „Ministre, znam odakle vjetrovi duvaju. Ja sam Srbin i poštujem sve narode, ali neću u politiku“. Nakon sedam dana dobio sam otkaz, iako sam, kao stručnjak, bio pomoćnik ministra. Tužio sam ih i taj proces još traje, sada je u sudu u Strazburu. Poslije sam se javio na niz konkursa, ali, politika je znala da nisam htio u stranku, da sam šikaniran na razne načine i, kao takav, nisam mogao da prođem.

Udruženje nezaposlenih osnovali smo 2013. godine. Na početku je vladala prilična euforija, javljali su se nezaposleni ljudi, radili smo, organizovali ekonomska savjetovanja. Međutim, nismo imali nijednu marku pomoći. Sve sam finansirao ja, iako sam nezaposlen. Ostao sam i bez supruge, sa troje maloljetne djece, ali nekako sam izdržavao. Ne bih da zvuči kao hvalisanje, ali sam od vlastitih sredstava nezaposlenim podijelio oko 20.000 letaka sa našim materijalima. Dakle, nastojali smo da to udruženje funkcioniše, iako nismo imali ničiju podršku, ni od Vlade, ni od Grada, ni od koga. Sada to udruženje tavori, jer bez finansijske podrške nemate nikakvu šansu da uspijete. I golubari imaju neka sredstva za rad, ali nezaposleni nemaju.

Jeste li pokušavali da ostvarite komunikaciju sa političkim strankama?

Što se tiče stranaka, dok je Mladen Bosić bio predsjednik SDS-a, oni su nam, možda, do pet puta platili jednu prostoriju da možemo da se okupljamo, ali kasnije je i to prestalo. Dakle, potpuno smo prepušteni sami sebi. Ja sam napisao nekoliko knjiga sa ekonomskom tematikom, pomenuo sam i letke koje smo dijelili po gradu. Jeste bilo interesovanja građana, ali i oni su nemoćni. Često puta sam se i razočarao i rekao: „Ma, ljudi, da li je ovo moguće?“ Ne znam, najgore je kada je čovjek u situaciji da ne može ništa.

Mi u RS ne možemo ništa, jer imamo i poziciju i opoziciju koji su potpuno nesposobne. Imamo sistem tako uređen da apsolutno niko ne misli na narod, na nezaposlene i ugrožene. Opozicija se prsi da nešto radi, ali to je sve neko ekonomsko teoretisanje koje nema nikakvog smisla. Sa pozicijom nemam nikakvog kontakta. Jednostavno, baš njih briga, ali i opozicija isto tako.

Citiraću još jednu doktoricu ekonomije, čija me je izjava zaprepastila. Neću joj pominjati ime, ipak je cijenim kao velikog borca. Rakao sam joj: „Dajte da nešto preduzmemo sa ciljem razvoja ekonomije“. Ona je odgovorila: „Hoćemo, kad pobijedimo“. To je ružno. Ako čovjek nešto kritikuje, mora znati šta je rješenje i jasno to reći.

Napiši komentar