Slanje neprikladnih poruka seksualnog karaktera, slanje sopstvenih intimnih fotografija i snimaka, ponižavanje žena zbog njihove seksualnosti, objavljivanje intimnih fotografija i snimaka druge osobe (osvetnička pornografija), objavljivanje uvredljivih komentara, neprimjerene ponude, prijetnje seksualnim nasiljem… Sve to su oblici seksualnog uznemiravanja koje žene svakodnevno doživljavaju putem društvenih mreža.

Piše: Vanja Stokić, Foto: Pixabay

Univerzitet u američkoj državi Maryland još prije 14 godina istraživao je zlostavljanje u „sobama za razgovor“ (chat rooms). Došli su do saznanja da su učesnici razgovora sa ženskim imenima bili 25 puta više izloženi eskplicitnim porukama i zlostavljanju, nego učesnici sa muškim imenima.

Žene koje doživljavaju ovaj oblik uznemiravanja često ne znaju kome da se obrate za pomoć, dok i njihova okolina nerijetko krivca traži upravo u njima.

„Nažalost, imam dosta iskustva sa ovom temom. Ta uznemiravanja su nekad bila telefonom, pa SMS porukama, a pojavom interneta su se i nasilnici prilagodili novim tehonologijama, zapravo im je sve postalo mnogo lakše. Dostupne smo im na jedan klik i oni smatraju da imaju puno pravo da taj klik i naprave. Tokom godina mi se javilo jako mnogo muškaraca, da mi kaže šta bi mi radili i kako, da ću da uživam sa njima, nudili svakakva seksualna zadovoljstva, slali svoje gole fotografije i snimke. Nijednog od njih nisam poznavala, nijednog. Za većinu profila smatram da su lažni i da služe isključivo za takve stvari”, govori nam Tatjana K. (31) o svom iskustvu.

Foto konkurs Goran Terzić

Kako kaže, u početku su je takve poruke remetile u svakodnevnom funkcionisanju.

“Stalno bih razmišljala ko stoji iza toga i je li zaista spreman da tako nešto uradi u stvarnom životu. Kad sam počela sa svojim prijateljima da razgovaram o tome, uvijek bi me pitali zašto ti muškarci pišu baš meni, čime sam ih provocirala. Time su sav teret zapravo prebacivali na mene, morala sam objašnjavati da ja nemam golišave fotografije na internetu niti sam prva inicirala kontakt, ali su oni i dalje pokušavali da u meni pronađu izgovor za takvo ponašanje”, ističe Tatjana.

Foto: Pixabay

Iste situacije proživljava i Dajana Mirković (22) iz Prnjavora. Kako govori, stižu joj golišave fotografije muškaraca i žena, kao i video snimci.

„Tu su i razne seksualne ponude. Primijetila sam i da muškarci pišu sa ženskih profila, predstavljajući se kao žensko, i pokušavaju da vide moju reakciju, šalju mi ženske golišave fotografije da bih poslala i ja njima. Takve osobe odmah blokiram i prijavim profil Facebooku. Međutim, problem su maloljetnici koji se dopisuju sa takvim profilima. Moja rodica je na takvu poruku odgovorila pitanjem zašto su joj to poslali, onda je došlo do toga da se dopisuje sa tom osobom i da se vezala za nju“, govori ona.

Neugodnost i strah su reakcije koje ovakvi sadržaji izazivaju kod nje.

„Razmišljam da je to možda neki manijak, zašto je odabrao baš mene, možda me negdje vidio, možda poznaje nekog meni bliskog, možda će mi prići na ulici. Ako je spreman da mi pošalje svoju golu fotografiju, ko zna na šta je još spreman“, pita se ona, dodajući da se slanje ovakvih sadržaja često pravda time da djevojka ima golišave fotografije na profilu, što je jednako opravdavanju silovanja dužinom suknje koju žrtva jeste ili nije nosila.

Predsjednica udruženja građana „Oštra nula“ iz Banjaluke Milica Pralica susreće se sa seksualnim uznemiravanjem putem društvenih mreža već godinama, otkako je postala vidljivija u javnom prostoru.

„Desilo se 2014. godine da su mi prijetili zbog protesta koje sam organizovala, pisali su mi užasne stvari. Želudac mi se okretao. Nisam znala ko stoji iza svega toga, da li poznajem te ljude, da li su oni zaista sposobni da mi urade tako nešto. Tokom i nakon Povorke ponosa, u čijoj sam bila organizaciji, navijači su mi slali poruke da sam na krivom putu, da nisam dobila dovoljno dobar penis. Zatim su mi sa profila nekakvih starleta slali pozive da se vidimo na piću. Kad sam to prvi put doživjela užasno sam se osjećala, ne samo zato što sam ja to dobila i što ne znam ko je sa druge strane, već zato što sam vidjela kakvi bolesnici postoje u našem društvu. On slobodno šeta među nama, a mi ne znamo ko je to. Nikad ne treba sebe da gledaš kao žrtvu, nisi ti kriva, već je ta osoba kriva i ona treba da bude kažnjena“, poručuje ona svima koji se suočavaju sa ovakvom vrstom uznemiravanja.

Kako ističe, u redu je ako neko želi objavljivati svoje golišave fotografije, ali nije u redu kada neko te iste fotografije zloupotrebljava.

Predviđene kazne zatvora

Zakon o ravnopravnosti polova prvi je prepoznao seksualno uznemiravanje i to 2003. godine, da bi to zatim učinili Zakon o zabrani diskriminacije, te zakoni o radu. Ono se difiniše kao „svaki neželjeni oblik verbalnog, neverbalnog ili fizičkog ponašanja spolne prirode kojim se želi povrijediti dostojanstvo osobe ili grupe osoba, ili kojim se postiže takav učinak, naročito kad to ponašanje stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje“. Za ovo djelo predviđena je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.

„Međutim, uprkos zakonskoj regulativi i velikom broju aktivnosti na planu ravnopravnosti spolova, uprkos podacima iz Evropske unije i okruženja koji govore o tome da je seksualno uznemiravanje raširena pojava s ozbiljnim posljedicama, seksualnom uznemiravanju se u Bosni i Hercegovini ne prodaje dovoljno pažnje te se ono dodatno trivijalizira. Seksualno uznemiravanje se ne prepoznaje na adekvatan način, a slučajevi seksualnog uznemiravanja uglavnom ostaju neprijavljeni. Od definiranja seksualnog uznemiravanja u BiH prošlo je 15 godina i za sve ovo vrijeme pravosuđe se susrelo sa malim brojem predmeta, što ukazuje na nedovoljno razvijenu sudsku praksu“, navedeno je u Priručniku za sudije i tužioce za postupanje u slučajevima seksualnog uznemiravanja, koji je 2018. godine objavila Atlantska incijativa.

Foto: Pixabay

Kako se navodi u Priručniku, psiholozi su utvrdili tri tipa muškaraca koji seksualno uznemiravaju žene. Tu su muškarci koji su naivni u razumijevanju muško-ženskih odnosa pa su zbog toga skloni da pogrešno interpretiraju ponašanje, oblačenje i stav žena. Oni konstantno pozivaju žene na sastanke i započinju razgovore o seksu. Zatim, tu su muškarci koji su skloni iskorištavanju žena, oni ispoljavaju neprijateljska seksualna uvjerenja, ne mogu da zamisle kako se druga osoba osjeća, potvrđuju stereotipne uloge muškaraca. Skloni su seksističkom ponašanju, žene posmatraju kroz stereotipe i smatraju da one žene dominaciju mušarca, čak i kada to uključuje fizičku prisilu. Ovi muškarci su skloni silovanju. U treću grupu spadaju mizogini muškarci, kojima nije cilj ostvarivanje seksualnog odnosa već ponižavanje žena i stvaranje neprijateljske atmosfere za njih.

I muškarci su žrtve

Seksualno uznemiravanje djeluje i u drugom smjeru, odnosno dešava se da su žrtve muškarci, koje uznemiravaju žene ili drugi muškarci. Međutim, oni ne reaguju na isti način.

„Zbog rodne nejednakosti i kulturalno uslovljenih uloga, muškarci i žene seksualno uznemiravanje doživljavaju na različite načine. Žene ga doživljavaju kao prijetnju jer se od djetinjstva uče da se boje za ličnu sigurnost i da štite svoju seksualnost. S druge strane, muškarci se ne plaše toliko seksualnih predatora jer ne smatraju potencijalnim žrtvama. Iako muškarci rjeđe prijavljuju seksualno uznemiravanje, stavovi da uporno i intenzivno uznemiravanje ne pogađa muškarce su pogrešni, naročito kada se radi o istospolnom uznemiravanju“, navedeno je u ovoj publikaciji.

Iako je broj muškaraca koji seksualno uznemiravaju žene znatno veći, ne smijemo zanemariti ni činjenicu da i oni ponekad proživljavaju iste stvari od strane žena. Kako nam govore naši sagovornici, eksplicitne poruke i ponude koje dobijaju davno su prešle granice dobrog ukusa.

„Često mi dobro jutro poželi nepozvani, spontani, krupni plan gospođice ili gospođe iz sandučeta“, navodi jedan od njih.

Drugi mladić sa kojim smo pričali se prisjetio vrlo eksplicitne ponude za oralni seks, od osobe sa kojom ranije nije imao nikakvog kontakta.

“Opisivala je sve do detalja. Na profilu je bilo neko izmišljeno ime i bez njenih fotografija, ali sam vidio da je profil jako dugo aktivan i da ima prijatelja sa kojima komentariše razne postove. Osjećao sam se grozno, jer sam iz poruka shvatio da me neko prati i gleda. Izbrisao sam poruke i blokirao je”, govori nam on.

Da bi se neko ponašanje moglo nazvati seksualnim uznemiravanjem, ono mora imati četiri obilježja – neželjenost, vrsta radnje, priroda radnje i posljedica.

„Navodi da osoba nije znala da određeno ponašanje predstavlja uznemiravanje je ne oslobađaju od odgovornosti“, navodi se u Priručniku Atlantske inicijative.

Ono što je jako bitno za žrtve jeste da, ukoliko prilože dokaze i učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja nije na njima, već je teret na optuženom da dokaže da uznemiravanja nije bilo.

„Vjerovatnost postoji ukoliko se u sudskom postupku odluka o postojanju diskriminacije čini izglednijom od odluke da diskriminacije nije bilo. Ukoliko tužiteljica ne uspije da dokaže vjerovatnost svojih tvrdnji primijenit će se opće pravilo o teretu dokazivanja o parničnom postupku, što će voditi gubitku spora“, stoji u Priručniku.

Za dvije godine 31 prijava

Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske je tokom 2018, 2019. godine, te u januaru i februaru ove godine, evidentiralo 31 slučaj koji se odnose na seksualno uznemiravanje žena preko društvenih mreža. U 11 slučajeva žrtve su bile maloljetnice.

“Napominjemo da je u svim ovim slučajevima obaviješteno nadležno tužilaštvo, te da su policijski službenici nakon preduzetih mjera i radnji podnijeli odgovarajući izvještaj. U slučaju da oštećena sumnja da je žrtva seksualnog nasilja putem društvenih mreža, potrebno je pokušati sačuvati poruke, fotografije i sve druge vidove komunikacije koje se odnosi na pomenuta djela, kako bi se iste mogle koristiti kao dokaz u eventualnom krivičnom postupku”, navode iz MUP-a RS, te dodaju da žrtve seksualnog zlostavljanja slučaj prijavljuju nadležnoj policijskoj stanici.

Tekst je nastao u sklopu projekat “Rod i pravosuđe” koji provodi Atlantska inicijativa i podržava Švedska. Stavovi izneseni u ovom tekstu su stavovi autorice i nužno ne odražavaju stavove projekta.

Napiši komentar