fbpx

Historia est magistra vitae. Čuvena rečenica, za koju zna skoro svaki iole obrazovan i pismen čovjek. Elem, ta učiteljica života kao i svaka nauka (i ne samo nauka) teži ka istini, a ona, istina, može biti samo jedna, univerzalna. 

Svi teže, a rijetki dođu do nje, ili mi mislimo da su došli.Ljepota je upravo u toj težnji i traganju. Čak i uz znanje da je ne možemo dosegnuti ta potraga je vrijedna truda.

Iako nikada nećemo moći ispraviti krivu Drinu, nikada ne treba prestati da je ispravljamo, rekao je naš nobelovac, veliki Ivo Andrić.

Foto baza

Međutim mi ne učimo nikako, a istoriju uglavnom doživljavamo kao „smarajuće prošle stvari“. Onda je razumljivo što nam se dešava ono što nam se već desilo i to sa istim posljedicama. Istorija se koristi u dnevnopolitičke svrhe, a koriste je oni koji je znaju površno. Veličaju ono što misle da je istina jer im je neko tako rekao. Ne sumnjaju, ne istražuju. Slijepo vjeruju onima koji o istoriji znaju malo ili nimalo. Preko Vikipedije, priučenim tv-naklapalima koji ono što tamo pronađu smatraju vjerodostojnim, istinitim i jedino mogućim. Ni u jednom dijelu istorije ne griješi naša strana, naprotiv, drugi lažu i falsifikuju. Druga strana je ubijeđena u laži prve i treće, a treća u laži prve i druge. Potom isti ti u dijalogu traže rješenje ukazujući na probleme i pronalazeći razloge što smo tu gdje smo i što nam je ovako kako je.

Da krenemo jednom jednostavnom logikom i kažemo da ljudi pišu istoriju, to jest svoje individualno viđenje prošlih stvari. Te ljude nazivamo istoričarima. Oni koriste istorijsku građu, međutim sami interpretiraju ono o čemu govore, biraju koje činjenice će iskoristiti a koje ne. Naravno, postoje pravila. Međutim, ako ljudi mogu biti dobri i loši, isti je slučaj i sa onim što rade, pa tako neki mogu raditi dobro a neki loše. Ako se složimo da ljudi griješe, pa potom i sa tim da su istoričari ljudi, dobijemo da i istoričari griješe. Prema tome, i u istoriji kao i u svakoj drugoj društvenoj nauci, i ne samo društvenoj, greške su realnost. Tako da i istoričari iste nacionalne pripadnosti o istim događajima govore različito. Neke stvari su izvijesne, desile su se i to je tako. Međutim, kada se o govori o uzrocima i posljedicama dolazi do različitih viđenja. Prema tome nije nikakvo čudo što različiti narodi imaju svoje interpretacije zajedničkih istorijskih događaja.

Problem nastaje kada neko želi nametnuti svoje viđenje drugima. Kada negira pravo drugoga da vidi stvari onako kako želi. Ta surova potreba ekskluzivnosti viđenja istine. Istine koja nije ničija, a istovremeno je svačija. Osnovna vodilja ljudskog razuma je težnja ka apsolutnoj istini, a da li su putevi kojima se do nje dolazi mnogi ili je samo jedan niko ne zna, jer do nje još niko nije došao. Ili jeste, ali nije nikom rekao.

Istorija naroda koji živi na području bivše Jugoslavije se kao i sve drugo često politički zloupotrebljava. U bivšoj državi dva naroda su bila dominantna, zbog brojnosti, istorijskog naslijeđa, svjesnosti o svom porijeklu. Danas pored Srba, Hrvata i Slovenaca, naroda koji su se konstituisali kao narodi u današnjem smislu riječi relativno rano, u odnosu na ostale sa kojima su dijelili, a neki još uvijek dijele životni prostor, postoje Makedonci, Bošnjaci i Crnogorci. Ovi narodi svoje nacionalno biće konstituišu na kraju 20. i u 21. vijeku, dok su ostali evropski narodi to učinili vijek ranije, dakle u 19.

Nacionalno biće se konstituiše zahvaljujući zajedničkom unutrašnjem elementu, koji služi kao kohezioni faktor. U slučaju Makedonaca to je jezik, koji se razlikuje od srpsko-hrvatskog, a tu je i životni prostor. Kada su u pitanju Crnogorci taj element je geografski prostor i osjećanje pripadnosti određenom području, pošto su jezički dio srpsko-hrvatskog, a vjerski dio pravoslavne crkve koja je i srpska. Što se tiče Bošnjaka element nacionalnog određenja je pripadnost islamu, jer su i oni jezički dio šireg identiteta. Ovo nije dovoljno da bi se etnicitet držao na okupu, pa su za konstituisanje nacionalnosti potrebni neprijatelji, potrebna je prijetnja „od koje se samo jedinstveni možemo očuvati“. To jedinstvo jačaju nacionalni mitovi, sjećanje na značajne ličnosti i događaje.

E tu je ono što predstavlja problem. Neprijatelj je uvijek onaj najbliži, u našem slučaju najsličniji nama. Bitno je isticati sve razlike i iznova pronalaziti nove. Dežurni neprijatelji Hrvata, Bošnjaka, a sada evo i Crnogoraca, su Srbi. Oni su po njima uzrok svih nesreća od kako su postali narodi. U ratu su bili krivi za sve, a sada su za nezaposlenost, siromaštvo i još po nešto.

Srbima nisu ovi narodi ni najveći neprijatelji ni najveći krivci kroz istoriju, a ni u novije vrijeme, ako izuzmemo Hrvate koji su se potrudili da to postanu. Životni usud nam je dao brojne neprijatelje i protivnike. Pa tako su to bile Turska, Austro – Ugarska, Njemačka, Bugarska, Italija, potom Sjedinjene Američke Države i čitav NATO, savez od nekih 28 država.

Sa svima njima smo u više navrata ukrstili interese, a Boga mi i koplja. E tek nakon svih ovih dolaze oni, naši bližnji, dojučerašnja braća. Srbima nije potrebno da ih uče ko su, da im objašnjavaju odakle su. Znaju to dobro, možda je to i jedino što znaju. A i ako ne znaju, znaju bolje od drugih u okruženju.

Previše ili premalo istorijskih događaja je još jedan veliki problem za sve zemlje i narode bivše Jugoslavije. Makedonci su za potrebe svoje istorije potegli u 4. vijek prije nove ere i uzeli da je dio njihovog identiteta Filip II Makedonski, pa su stadionu u Skoplju dali ime po njemu, a Filipovom sinu Aleksandru Velikom podigli impozantan spomenik u centru grada. Građani su to progutali ne pitajući se kako je moguće da je to dio njihovog naslijeđa kada su Sloveni, a Makedonci su njihov dio, došli na Balkan u 6. i 7. vijeku. Nešto sjevernije, u Crnoj Gori jezik je crnogorski i bitno je da se razlikuje od srpskog, pa su dodali nove znakove. Šta li o tome misli Rade Tomov? Da li se Kralj Nikola slaže sa stavovima onih koji njega hoće da brane od njega samog, odnosno od njegove krvi, krvi Aleksandra Ujedinitelja?

U zemlji koja nakon raspada Jugoslavije i dalje ima tri nacije, posebna je priča. Bošnjaci su formirali naciju. Međutim, problem je kada Srbi i Hrvati kažu da su to što kažu da jesu. Oni treba da budu pravoslavni, odnosno katolički Bosanci. Tu vrstu nelogičnosti dežurni tv istoričari ne primjećuju. Oni su i Bošnjaci i Bosanci, a ostali su pravoslavni i katolički Bosanci. Čudan pogled na stvari ovdje nije čudan. Bitno je ubijediti druge da su ono što oni kažu da nisu.

Naravno, tu je i pitanje Bosne i Hercegovine, odnosno toga čija je ona. Za Srbe ona je istorijski srpska zemlja, za Hrvate hrvatska, a za Bošnjake bošnjačka.

Ovdje se u potpunosti ispoljava nepoznavanje prošlosti i nespremnost na prihvatanje sadašnjosti. Živi se u sanjarenju o imaginarnoj, lažnoj i divnoj prošlosti koju bi da pretvore u budućnost. Svi se trude da namentu samo svoju istinu. Da pobjede u ovom našem malom „hladnom ratu“ jer u „vrelom“ ratu nije bilo pobjednika.

Proslavama se obavezno gura prst u oko onim drugim. Svi se čude što drugi ne slave ono što mi slavimo. Što ne poštuju ono što mi poštujemo. Slijepo vjerujemo onim istinama u koje smo naučeni da vjerujemo. Ne pitamo se šta drugi smatraju, vjeruju, ne poznajemo i ne priznajemo strahove drugih. Brinemo samo o sopstvenim. Mislimo da smo bolji od onih drugih, iako o tim drugim ne znamo ništa, niti oni znaju o nama. Za svakog stanovnika ove zemlje najveća je jeres dozvoliti sebi da pomisli da su dijelom i oni drugi u pravu.

Kada će neka generacija naučiti nešto od učiteljice? Kako vrijeme prolazi sve više sumnjam u tu mogućnost. Ovdje više niko ne poštuje bilo kakvog učitelja, ako je ikada i poštovao.

I šta ako je tačno ono što je rekao Ibn Haldun, da je istorija ciklična tj. da se ponavlja, pa opet dođe do ujedinjenja, ovaj put jednog naroda od pet imena? Javi se ponovo neka ideja jugoslovenstva sa ili bez bratstva i jedinstva. Ne smijem ni pomisliti na to, jer ako je od „jednog naroda“ sa tri imena nastalo šest naroda i skoro osam nekih republika, šta li bi se desilo od „jednog naroda“ sa šest imena, kada bi počeli da svode račune?

eTrafika.net – Marko Šuka

Napiši komentar