Koliko čitanje i pisanje pospješuju našu mentalnu higijenu? Da li knjige mogu da nam pomognu u kriznim trenucima? Može li književnost da zamijeni profesionalnu psihološku pomoć?
Piše: Fedor Marjanović Naslovna fotografija: Pixabay
Istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije upozoravaju na opasnost da će depresija u 2020. godini biti drugi svjetski zdravstveni problem, a prvi među ženskom populacijom. Živimo u društvu u kojem se sa snebivanjem i još uvijek nedovoljno priča o fizičkim oboljenjima, dok se osobe koje pate od psihičkih oboljenja stigmatizuju kao nenormalne i nepoželjne.
Jedan od problema u liječenju ove vrste jeste i izbor između alternativnih i medicinskih metoda psihooškog liječenja. Književnost može da bude jedno od pomoćnih sredstava jačanja uma i liječenja pojedinčeve psihe, iako ne može da bude zamjena za stručnu pomoć psihoterapeuta ili psihijatra.
„Čitanje je proces u kojem se susrećemo sa različitim osobama, sudbinama, razmišljanjima, unutrašnjim psihološkim procesima i međuljudskim odnosima, što nam omogućava različite uvide o sebi i drugima, i time povećava kapacitet za introspekciju i emocionalnu inteligenciju“, rekla je za eTrafiku psihološkinja Irena Đumić Jurić-Marijanović iz UG „Novi dan“.
Zajedno sa književnicom Tanjom Stupar Trifunović, Irena Đumić Jurić-Marijanović je prošle godine vodila radionicu biblioterapije, posebnog vida psihološke terapije koji kao osnovno sredstvo koristi književni tekst.
„Biblioterapija kao oblik psihoterapije je nastala kao praksa zasnovana na saznanju o katarzičnom efektu književnog teksta. Mogućnost identifikacije i empatije sa junacima i njihovim iskustvima blagotvorno će djelovati na nas da lakše prođemo kroz slična vlastita iskustva. Priče književnih junaka mogu nam ponuditi alternativna riješenja, modele i načine kako se izboriti sa pojedinim kompleksnim i neprijatnim emocijama“, kaže naša sagovornica.
Irena navodi da i čitanje i pisanje mogu imati veoma pozitivan uticaj, iako sami po sebi ne mogu da zamijene terapijski proces.
O odnosu književnosti i mentalnog zdravlja sasvim nedavno smo imali priliku da slušamo i same književnike. Info centar Evropske unije u BiH organizovao je panel diskusiju „Budi dobar prema svom umu“ koja se održala u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci i Tuzli, i u kojoj su učestvovali savremeni bosanskohercegovački književnici. Učesnici diskusije su bili Selma Kešetović, Lejla Kalamujić, Senka Marić, Tanja Stupar Trifunović i Faruk Šehić. Na diskusiji u Banjaluci bilo je riječi o vezi između književnog teksta i psihologije, koliko je psihologija prisutna u njihovom književnom djelu, te kako je njima pisanje i čitanje pomoglo da se izbore sa sopstvenim krizama.
Lejla Kalamujić kaže da je za nju tema mentalnog zdravlja opsesivna tema, pošto se i svojevoljno podvrgnula liječenju.
„Sa 22 godine sam samoinicijativno otišla na vanjsko liječenje, jer sam vidjela da stvari koje mi se dešavaju postaju ozbiljne. Otišla sam na razgovor na psihijatriju i odlučeno je da bi trebalo da uđem u neki period terapije i farmakoterapije. To je bio period intenzivnog liječenja. Svakodnevno sam odlazila i provodila određene sate tamo, da bi se to s vremenom i učinkom terapije smanjivalo i stabiliziralo, dok nije došlo u stadij stabilne remisije“, rekla je Lejla za eTrafiku.
Na pitanje koliko joj je pisanje pomoglo u procesu liječnje, Lejla odgovara da je ono zaista imalo psihoterapeutski učinak, jer se njime ozbiljno počinje baviti nakon perioda lječenja. Ono je bilo jedan od korpusa strategije preživljavanja. Iako naglašava da se književni rad ne može svesti samo na to, u njenom slučaju dejstvo je bilo i psihoterapeutsko. Jedna od najvažnijih komponenti je pobjeda stida.
„Stid je ključna stvar, jer oboljela osoba zbog stida neće priznati i kada primjeti. Onda se i porodica stidi toga. To se vuče i na kraju se desi eskalacija i prisilna hospitalizacija. Shvatila sam da ako ću da lično progovorim o tome u književnosti, moram slomiti taj stid i ispričati tu priču do kraja. I to je ono što mislim da je ključno. Stid nas može koštati toliko toga da nekad može biti kasno“, rekla je Lejla tokom diskusije.
Selma Kešetović ističe stigmatizaciju medikamenata koje uzimaju osobe sa mentalnim poremećajima. Često se u popularnoj kulturi potpuno pogrešno prikazuje način konzumiranja tableta protiv depresije i anksioznosti.
„Nedavno sam pročitala izjavu da žena ne može biti feministica, ako stavlja takav otrov u sebe,“ istakla je Selma.
Njena majka je patila od bipolarnog poremećaja, što je kod nje ostavilo ozbiljne traume, zbog kojih je kasnije išla na psihoterapiju.
„Bilo mi je potrebno mnogo vremena da racionaliziram taj osjećaj, da shvatim da ja kao dijete nisam mogla ništa i da je taj dio njenog karaktera bio dio njene bolesti. Kada sam to spoznala kroz psihoterapiju, pao mi je kamen sa srca“, zaključila je Selma.
Pisanje može da ima terapijsku svrhu, kao što tvrdi Selma, ali ono ne može da zamijeni proces liječenje. Pošto je sama oboljela, iz iskustva tvrdi da čovjek u depresiji nekada ne može čak ni da ustane ili opere kosu, a kamoli da trezveno piše. Da bi mogla trezveno misliti koristila je lijekove. Ipak, kaže da joj je pisanje definitivno pomoglo.
„Meni je pomoglo što sam pisala Mihaela dok sam patila od anksioznosti, i to sam prenijela u svog lika kao što sam prenijela negativno iskustvo koje sam u srednjoj školi imala sa psihoterapeutkinjom koja mi je rekla da trebam da perem prozore, pa neću biti depresivna. Osoba koju spominjem je bila šefica katedre Psihologije na Univerzitetu u Tuzli. Kada sam krenula sa liječenjem puno sam pisala poeziju, ona mi je pomagala da izrazim ono što se godinama u meni nije moglo izraziti, upravo jer sam bila u stanju u kojem nisam mogla da pristupam pisanju onako kako želim, a to je vrlo trezveno i vrlo odgovorno“, rekla je književnica za eTrafiku.
Tanja Stupar Trifunović je govorila kako je na osnovu sopstvene borbe sa depresijom teme mentalnog zdravlja unijela u svoje romane.
„U romanu Satovi u majčinoj sobi me je zanimala tema depresije. Prolazeći kroz to iskustvo, pošto sam i sama godinu išla na psihoterapiju, to me je zaintrigiralo jer sam shvatila da sam potpuno pogrešno sve to doživljavala. U Satovima glavna junakinja pati od depresije. U romanu Otkad sam kupila labuda majka jedne od junakinja ima bipolarni poremećaj, što obilježava i njen život,“ rekla je Tanja.
Iz slušanja i neposrednog razgovora sa književnicima i psiholozima, vidi se da književnost, bilo da se radi o njenoj konzumaciji ili stvaranju, može da bude učinkovito sredstvo u borbi protiv mentalnog oboljenja. Ona sama ne može da zamijeni sturčno liječenje, već se koristi kao pomoćno sredstvo. Ipak, proces prepoznavanje sopstvenih problema u fikcionalnom liku, kao i prenošenja ličnog iskustva u pisanu formu jeste učinkovito pomoćno sredstvo njegovanja i održavanja mentalnog zdravlja.
