Prema procjenama volontera i predstavnika humanitarnih organizacija, na području Tuzle trenutno boravi između 300 i 400 migranata i izbjeglica. Otprilike polovina njih dane provodi u šatorima na autobuskoj stanici i obližnjim napuštenim objektima, dok su ostali u privatnim smještajima i motelu Man koji je za ove svrhe zakupila humanitarna organizacija Pomozi.ba.

Piše: Vanja Stokić, foto: Melani Isović i Fedor Marjanović

Čim smo stupili na prostor autobuske stanice vidjeli smo šatore na sve strane, veš koji se suši i obuću. Na nekoliko mjesta gorjela je vatra u metalnim buradima a oko njih su se stiskali ljudi i pružali dlanove ka plamenu. U jednom dijelu stanice formirao se red, širio se miris hrane, a okupljeni su strpljivo cupkali jedan iza drugog.

Udruženje “Halali, prijatelju moj” pripremilo i podijelilo 1.000 pljeskavica za nekoliko sati

Tog dana članovi udruženja “Halali, prijatelju moj” iz Brčkog ispekli su i podijelili 1.000 pljeskavica za ljude koji spavaju na autobuskoj stanici.

“Ovo je prvi put da smo u Tuzli, dolazićemo svake sedmice. Vidimo da im je hladno pa ćemo naredni put donijeti kuvane obroke. Sada smo napravili hiljadu pljeskavica, da jedu po tri puta. Svakome ću pomoći, ne mogu živjeti ako danas nisam nešto lijepo uradio. Naš donator je narod, sve ovo građani doniraju”, kazao nam je Selim Hibeljić, predsjednik udruženja.

Selim Hibeljić na stanici u Tuzli

Član udruženja po imenu Amel govori da su za naredni vikend planirane punjene paprike i sarme, kako ne bi jeli samo suvu hranu.

“Što ne bismo sebi, nećemo ni drugome. Jad i čemer, šta da vam kažem…”, govori vrteći glavom.

Jedan od mladića sa stanice

Prilazimo grupici mladića koji sjede okupljeni oko vatre i jedu pljeskavice. Pozivaju nas da im se pridružimo, oslobađaju mjesto na improvizovanoj klupici. Dio njih je u Tuzlu došao iz Bihaća, tačnije sa Vučjaka.

“U Tuzli nam je super! Ljudi nam masovno pomažu, hrane ima dovoljno, mnogo je uskusna i stalno dolazi. Problem su nam toalet i tuš, nemamo gdje da se okupamo. Možemo koristiti česmu u dvorištu obližnje džamije, ali je hladno. Policija ovdje je jako dobra, ne prave nam probleme, za razliku od hrvatske”, kažu mladići koji su u BiH došli iz Avganistana i Pakistana.

Od smrzavanja ih čuva vatra

Da su toaleti problem uviđamo i sami. U nedostatku adekvatnijeg prostora za to, nuždu vrše nedaleko od šatora, pa se cijelom stanicom širi smrad.

Na peronima zatičemo grupicu od tri mladića koji se griju pored vatre, svi su iz Avganistana. Nude nas voćem, sokom i keksom, koje su dobili prilikom podjele hrane.

“U Tuzli smo dva mjeseca, želimo doći do Njemačke ili Francuske, možda Italije ili Belgije. Dom sam napustio prije pet godina, dvije godine sam bio u Turskoj. Ljudi u BiH su dobri, pomažu nam, donose hranu i garderobu. Ovdje nam je mnogo hladno kada nemamo drva za vatru, ali često i to donose, pa uspijevamo da se ugrijemo. Volonteri se jako dobro brinu o nama. Mi imamo samo jednu želju, da živimo u nekoj od evropskih zemalja. Jednom sam pokušao preći hrvatsku granicu blizu Bihaća, ali nas je policija uhvatila i vratila nazad”, govori nam mladić od 21 godinu.

Rat i neimaština su razlozi zbog kojih kreću na put

Kako kaže, u Avganistanu je studirao poljoprivredu.

“Otišao sam jer je postalo previše opasno za život. Talibani su jednog dana došli u moju kuću i rekli da moram ratovati za njih. Otac je rekao da moram otići, jer je naše selo jako ugroženo, puno je talibana. Moja porodica je i dalje tamo, otac je star i ne može putovati. Imam petoricu braće, dvojica su u nacionalnoj vojsci, jedan je trenutno u Turskoj, a dvojica su jako mladi. Na put sam pošao zajedno sa jednim bratom, ali je on ostao u Turskoj jer nismo imali dovoljno novca za zajedničko putovanje. Odlučili smo da ja dođem ovdje i pokušam se probiti do neke evropske zemlje, a onda da njemu pomognem da mi se pridruži”, priča on obarajući pogled prilikom spominjanja brata.

Kako kaže, osjeća da ima problema sa srcem, ali još uvijek nije potražio ljekarsku pomoć.

“Nemamo gdje otići, ovdje ćemo dočekati snijeg”, govori dok nas ispraća.

Drugi mladić takođe dolazi iz Avganistana, govori kako ima 26 godina i kako je kod kuće veliki problem sa talibanima.

“Ovdje nema problema. Imam tri deke i jaknu”, govori smijući se.

Većina ljudi spava u šatorima, ali neki ih nemaju pa spavaju umotani u deke i vreće za spavanje. Da, na fotografiji su ljudi!

Među šatorima sreli smo i Tuzlanku Muhibu Osmanović, koja živi pored stanice i pomaže ovim ljudima koliko god može. Kada smo je upitali za njeno viđenje situacije postala je jako emotivna.

“Ne mogu da ih gledam, to su djeca… Pogledajte kako se oni griju, pa ne može se nebo zagrijati! Njima treba nešto natkriveno, zatvoreno. Jadna ova djeca i njihovi roditelji. Žalosno je sve to. U takvoj situaciji se svi moraju snalaziti. Ima ekstremnih slučajeva, ali ja nisam imala problema. Duša me boli zbog njih. Mi smo im tu kod džamije obezbjedili da mogu koristiti toalet, česmu, da se mogu klanjati i učiti… oni tu slobodno dolaze i budu sa nama. Mi mještani se borimo i koliko-toliko vodimo računa o njima. Većina nas je na minimalcu, čak odvajamo od svojih usta kako bismo njima dali. Psihički to teško podnosim, kako je tim roditeljima?”, pita se ona.

Muhiba Osmanović
Zijad Dardagan

Pored građana i volontera koji se samostalno organizuju da pomognu, veliku ulogu u spriječavanju humanitarne krize imaju organizacije kakva je Merhamet. Kako nam govori Zijad Dardagan, pomoć na autobuskoj stanici dijele kontinuirano od aprila prošle godine, a dolazili su i godinu ranije, kada su tu boravile manje grupe po sedam-osam ljudi.

“Mi smo se uključili prvo sa podjelom večere, a pred Uredom za strance, gdje ih je uvijek bilo pedesetak, smo dijelili doručak. Sada smo počeli i doručak ovdje dijeliti, a pred Ured odemo po potrebi. Dolazimo radnim danima, doručak je u 9:30, a večera u 16:30. Vikendom dolaze udruženja i građani, a kada se niko ne najavi, onda smo mi tu i vikendom. Dolaze i ljudi samoinicijativno, samo se pojave i dijele tople napitke, voće, garderobu ili tako nešto”, govori nam on, ističući da se broj ljudi na stanici malo smanjio jer je otvoren motel Man za njihov smještaj.

Takođe, jedan dio njih su građani i volonteri odveli u svoje privatne kuće, kako bi ih spasili smrzavanja na ulici.

“Njima je Tuzla usputna stanica, većina dolazi iz Srbije. Srbija je zatvorila ulaz sa ove strane, pa ne uspijevaju preći nazad, ali ih puštaju u drugom smjeru, da uđu u BiH. Ima tu ljudi koji su boravili u Bihaću ili Sarajevu”, kaže nam Zijad Dardagan.

Pogled iz šatora na stanici

Prilikom naše posjete motelu Man ugostio nas je Tim Clancy iz humanitarne organizacije Pomozi.ba. Ovaj Njuročanin došao je u BiH kao volonter tokom rata i tu se zadržao sve do danas. Kako nam govori, u motelu je trenutno smješteno 47 ljudi, od njih je 12 maloljetnika iz Avganistana i Maroka. Kapacitet je 62 mjesta.

“Došli smo ovdje iz Sarajeva da vidimo kako možemo pomoći i shvatili da je smještaj najveći problem. Potpisali smo ugovor 26. decembra a otvorili vrata 04. januara. Tu su oboljeli ljudi i maloljetnici. Imamo čovjeka koji treba hitno na operaciju kičme. Imamo i ljude sa šugom koji idu u izolaciju. Oni u našem smještaju imaju sve”, govori nam Tim dok nas vodi u obilazak.

Natpisi u motelu Man

U sobama je smješteno po četiri ili pet kreveta, opremljenih novim madracima i posteljinama. Svaka soba ima grijanje, zasebno kupatilo i toplu vodu – sve ono što trenutni gosti nisu imali na ulici.

“Serviramo tri obroka dnevno, dijelimo im garderobu, obuću i higijenske proizvode. Ljekarske preglede pružamo u saradnji sa lokalnim organizacijama kakve su Puž i Emaus. Imamo jednog dijabetičara koga moramo konstantno pratiti zbog njegovog stanja. Solidarnost, bezbjednost i higijena su nam tri prioriteta. Recimo, sinoć nam je došlo sedam maloljetnika. Zaspali su oko 19-20h i probudili se jutros u 10. Mjesecima su bili na stanici, loše su spavali zbog hladnoće i straha da će im se nešto desiti. Sada su spavali onako kako djeca trebaju spavati. Oni su umorni, a meni je lijepo kada vidim da mirno spavaju. Dosta njih je pretučeno od strane policije. Jednom momku je makedonska policija slomila vilicu i sada on ima parcijalnu paralizu, ne može žvakati hranu, pa mu pravimo posebne obroke”, govori nam Tim.

Večera u motelu Man

Objekat ima obezbjeđenje, a svi prilikom ulaska budu pretreseni kako ne bi unijeli alkohol, drogu ili oružje. Jednom takvom pretresu smo lično prisustvovali, mladiću su čak prosuli sok koji je imao u flašici, plašeći se da je u njega nešto sipao, a zatim mu dali zamjenski.

“Neki ljudi žele da ostanu na stanici i mi to poštujemo. Ovo nije kamp već prihvatilište. Ako neko bude želio ići u kampove u Sarajevo, pokušaćemo to iskomunicirati sa IOM-om. Za maloljetnike je odgovorna država, UNICEF, Save the chidren i druge organizacije. Mi ih nećemo istjerivati na ulicu, ovo je prihvatni centar odakle ljudi mogu ići dalje gdje žele”, ističe on.

Ugovor koji su potpisali sa vlasnikom objekta podrzumijeva korištenje od šest mjeseci, dok je za sada osiguran novac za dvije kirije.

“Cilj je bio da probijemo led. Želimo da pokažemo da ne mora postojati Vučjak. Ovakvih pet-šest smještaja na području Tuzle i nema više ljudi na stanici. Ovdje nema problema, policija povremeno dođe da nas obiđe, građani dođu da donesu donacije. Ako tretirate ljude kao ljude, oni će se tako i ponašati. Bez obzira da li su izbjeglice ili migranti, njihov put je težak. Dolaze iz siromaštva. Ne znam zašto, ali Avganistance ne smatraju izbjeglicama, iako je ta zemlja u ratu od 80 i neke. Kako je to sigurno mjesto po međunarodnim standardima? Tu nam je dijete od 14-15 godina, došao je pješke iz Avganistana”, ističe Tim.

U jednoj od soba upoznajemo Azim Malika iz Avganistana, koji tu boravi sa još jednim odraslim muškarcem i dječakom, za koje kaže da su mu porodica. U Tuzli su 20 dana, a prije toga su bili u Srbiji. Svoju zemlju su napustili prije šest mjeseci, a do BiH su stigli većinom pješačeći.

“Ljudi u BiH su jako dobri, brinu se o nama i daju nam sve što nam treba. Zahvalni smo im. Sada je vrijeme je jako hladno, planiramo da ostanemo u Tuzli dva mjeseca pa da pokušamo ponovo preći granicu. Tri puta smo pokušavali. Želimo ići u Italiju, da pronađemo posao. Situacija u Avganistanu nije dobra, tamo sam radio u jednoj prodavnici. Morao sam otići zbog bombi”, govori nam Azim.

Azim Malik sa porodicom

U drugoj sobi pronalazimo Attaul Rehmana, takođe iz Avganistana, koji je smješten u motel zbog zdravstvenih problema. Ranije je boravio na autobuskoj stanici, za koju ističe da je veliki problem jer se ljudi razboljevaju. U BiH boravi mjesec dana i nema konkretan plan za dalje, želi tu ostati neko vrijeme. Ističe da su ljudi u BiH sjajni.

“Pokušavao sam dva puta preći u Hrvatsku iz Bihaća, ali me je policija uhvatila. Tukli su me i uzeli mi stvari koje sam imao. Tamo sam boravio na prostoru ispred kampa Bira, unutra nije bilo mjesta za mene. Iz Avganistana sam morao otići zbog raznih problema. Želim doći do Francuske pa da tamo nastavim studije. U svojoj zemlji sam studirao računarstvo”, govori nam ovaj mladić.

Attaul Rehman želi u Francuskoj nastaviti studije računarstva

Na večeri upoznajemo Rachida Khafifa iz Maroka. Priča nam kako je u svojoj zemlji radio kao novinar, pokazuje nam akreditacije i dozvole za rad. Kako kaže, grad u kome je živio poznat je po velikoj količini dijamanata, za koje sumnja da se koriste za nelegalne stvari. Kada je počeo da to istražuje, nepoznati muškarci su ga pretukli i slomili mu nos. Ubrzo su mu oduzeti svi elektronski uređaji koje je posjedovao i blokirani su mu računi, pa nije mogao pristupiti svom novcu. Ipak, još veći problemi su nastali kada je objavio priču o problemima unutar kraljevske porodice.

“Tada su počeli pravi problemi. Ubrzo sam otišao za Rusiju, pa u Tursku, prešao u Grčku i zatim stigao do BiH. Ovdje sam 27 dana, boravio sam na stanici i tamo mi je bilo strašno teško, srećan sam što sam sada u motelu. Pokušavam doći do Irske, ali se ne želim više baviti novinarstvom, ta stranica u mom životu je zatvorena. Želim živjeti na moru i loviti ribu, jer imam iskustva sa tim”, govori nam ovaj Rachid.

Rachid Khafif je morao pobjeći zbog pritisaka koje je trpio kao novinar

Nakon motela se vraćamo na autobusku stanicu. Mrak je odavno pao i atmosfera je potpuno drugačija. Vatra gori u metalnim buradima, oko nje se griju ljudi čiji su šatori za spavanje nekoliko metara dalje. Na žaru kuvaju čaj sa mlijekom i guraju nam pune čaše u ruke. Neki od njih puštaju muziku na telefonu, neki razgovaraju sa porodicom, dok ostale zanima odakle smo i čime se bavimo. Bez problema nas puštaju u svoje društvo i spremni su sa nama dijeliti sve što im je na raspolaganju – klupu, vatru, hranu i čaj.

Uveče se kuva čaj sa mlijekom

Članovi ove grupice su jako mladi. Svi putuju sami, našli su se spletom okolnosti. Dječak sa kojim razgovaramo ima 16 godina i govori nam da se plaši hladnoće. Do BiH je pješačio čak šest mjeseci. Ne govori engleski pa nam prilikom prevoda pomaže mladić koji ističe da želi stići do Francuske,

“Tamo mi živi ujak. Želim da radim, škola mi je dosadna i ne volim je, ali posao ne biram, radiću bilo šta”, govori nam uz osmijeh.

Vatra je jedini izvor toplote

Pored nas sjedi dječak koji tvrdi da ima 15 godina. Kaže da je iz Avganistana, da je pobjegao jer su talibani željeli da ga regrutuju i ubili su mu oca. Braća i sestre su mu još uvijek tamo. Njegov cilj je Švajcarska, gdje se nada da će nastaviti školovanje i pronaći posao. Do tada spava na autobuskoj stanici u Tuzli.

Stanicu je jako teško održavati urednom
Dan se nekada prekrati igranjem kriketa – uz pomoć letvica za loženje vatre
Za održavanje higijene na raspolaganju imaju jednu česmu na stanici
Kako ističu, hrane ima dovoljno i stalno pristiže
Neki od ljudi su došli sa Vučjaka (Bihać)
Hranu pokušavaju ugrijati na buradima za loženje vatre
Građani ih često obraduju toplim napicima i slatkišima
Improvizovani trpezarijski sto
Šatori su zauzeli svaki kutak autobuske stanice
Popodnevni odmor
Dio noćne atmosfere
Piletina sa rižom je njihovo omiljeno jelo
Improvizovani sto za jelo – na buretu za loženje vatre
Građani često donose drva za loženje, bez toga ljudi na stanici ne bi preživjeli hladnoću
Svoje mjesto na stanici nađe i poneki napušteni pas

Napiši komentar