fbpx

Nepravda mi je uvijek smetala. Žuljala me kao kamen u cipeli. Uvijek sam imala potrebu da govorim, da pokažem, dokažem i u neku ruku zaštitim i one koji nemaju hrabrosti da se usprave i bore protiv nepravde. Takvi stavovi i preferencije usmjerili su me ka novinarstvu.

Profesiji koja može da promijeni svijet, koja će mi omugućiti da kažem, da se borim, da otkrijem i ukažem. Odgovaranja od strane najbližih, kada sam im saopštila šta ću biti kad porastem, nisu dolazila u obzir. Novinarstvo ili ništa! Danas kada razmišljam o svemu, lagala bih kada bih rekla da se ne kajem.

Snove o objektivnom i istraživačkom novinarstvu zaboravite već na prvoj godini, a nakon svakog semestra samo više uviđate da ono što učite, u praksi ne možete primijeniti. Shvatite da vi niste nikakav kreator javnog mnjenja, niti učesnik u kreiranju društva, vi ste samo zapisničar onih činjenica koje vam drugi dozvoljavaju da saopštite. Ko je kriv? Situacija u kojoj pišete ono što vam se kaže i dozvoli mi je u neku ruku logična, ukoliko se zaposlenik nekog komercijalnog medija. Vlasnik medija (koji vam daje platu) ima pravo da vam kaže šta ćete napisati, kada i kako. Ni to ne opravdavam, ali mogu da razumijem. Dobijaju i oni neke podsticaje, a visina podsticaja je proporcionalna tome koliko idete niz dlaku onima koji podsticaje dijele. Kapitalizam je i u ovu profesiju umiješao svoje prste.

Foto baza

U „državnom“ servisu ista priča. Ovaj servis plaćaju građani da bi čuli ono što država želi da im saopšti. Gledanje dnevnika više izgleda kao konferencija za novinare vladajuće partije, nego što ima veze sa objektivnim, nepristrasnim i istraživačkim novinarstvom.

Da li je problem što kao novinari rade i tesari, frizeri, moleri, drugim riječima oni koji se nisu obrazovali za rad u medijima, ili je problem to što ni ti obrazovani ne mogu ili neće da kažu onako kako vide stvarnost? U redakciji je sve manje pravih novinara, a sve više daktilografa koji tipkaju ono što im se kaže, i kako im se kaže. Oni se mijenjaju sa promjenama na državnom vrhu u zavisnosti od toga koliko dugo i dobro aplaudiraju onima čiji su servis. Neki ne žele, a nekima nije ni stalo. U zemlji koja ima procenat nezaposlenosti kao naša vrlo brzo zaboravite ideale. Potrebna vam je plata, a mudrovanje vam je neće donijeti.

Visina primanja je tek posebna priča. Plate su na nivou primanja radnika sa srednjoškolskim obrazovanjem, a vrlo često i niže, uglavnom zahvaljujući honorarnom radu koji poslodavcima omogućava da vas izrabljuju za male pare. Naravno o zdravstvenom i penzionom osiguranju možete samo da maštate.

Učili su nas da trebamo da mijenjamo društvene prilike. Kako da ih mijenjamo kada je svaki pokušaj promjene potencijalno opasan i uglavnom završava u kanti za smeće u uredničkoj kancelariji. Dosadilo je mladima da se bore. A oni stariji su odavno naučili da ne treba da idu uz vjetar. Naučili su da od toga nema neke velike vajde, pa okrenuli na drugu stranu.

Istina više nikome ne teba. A i šta je istina? Toliko su nas lagali da je ponekad teško razlučiti šta je realnost. Ništa nije kao što bi trebalo da bude. Ravnodušnost i apatija su se uvukle u sve sfere društva, pa tako i u novinarstvo, iako bi tu trebalo da za njih ima najmanje mjesta.

Objektivnost je zaboravljena. Ona je poželjna samo u slučajevima kada govori u prilog onima čiji ego treba da mazite. Cenzura je prisutna u gotovo svim medijima. Na sreću postoje i izolovani slučajevi novinarske slobode kao i mediji putem kojih možete da kažete oni što zaista želite i smatrate važnim. Da ne postoje, ne bi bilo ni nade za ovu profesiju.

Mogu da kažem i kazivaću uz pomoć onih koji žele da objavljuju, za sve one koji budu željeli da čitaju. Nije sve izgubljeno, i čvrsto vjerujem da će doći neka druga vremena, koja će sa sobom donijeti i neke druge vrijednosti. Nijedna muka ne traje dovijeka.

eTrafika.net – Jelena Despot

Napiši komentar