Nekadašnji hotel Sedra u blizini Cazina je danas pretvoren u kamp u kome prvenstveno borave porodice, a jedan dio je namijenjen ženama i maloljetnicima bez pratnje. Ni njihov život, kao život bilo kog migranta i izbjeglice trenutno u Bosni i Hercegovini, nije nimalo lak. Mnogi su sanjali odlazak u bolju i uređeniju zemlju, ne sluteći da će završiti uplašeni u bh. kampovima, razmišljajući šta im naredni dan može donijeti.
Piše: Nataša Tomić, Foto: Tanja Maksimović i Melani Isović
Prilikom naše posjete, u ovom kampu, koji je pod upravom Službe za poslove sa strancima – Ministarstva sigurnosti BiH i Međunarodne organizacije za migracije (IOM), boravile su 334 osobe, od čega su 95% činile porodice. Prema riječima Mite Cikovskog, kamp menadžera, procedura ulaska je slična onima u drugim kampovima koji su pod upravom ovih organizacija.
„Prije nego što se registuju moraju imati tzv. bijeli papir iz Službe za poslove sa strancima po kojima utvrđujemo da su članovi porodice jer je Sedra porodični kamp i mi ih smiještamo na osnovu toga. Prvo i najbitnije nam je taj zahtjev za azil iz Službe za poslove sa strancima i to je osnovni dokument na osnovu kojih mi izdajemo karticu iz Sedre. Na osnovu tog papira im izdajemo karticu a istovremeno oni moraju da prođu i kroz medicinsku kontrolu da se utvrdi njihovo zdravstveno stanje. Ukoliko imaju neku zaraznu bolest, a to su najčešće šuga i vaške, onda idu na liječenje. Doktori iz doma zdravlja im izdaju sredstva za tretman a kada prođe liječenje onda ih smiještamo u zgradu“, tvrdi Cikovski.
U kamp je smještena i 29 – godišnja Iračanka, inače studentica engleskog jezika. Na ovo putovanje je krenula sa bratom i njegovom djecom o kojoj se brine kao da su njena, nadajući se boljem životu u nekoj evropskoj zemlji jer u domovini to nije moguće. Ističe da je u gejm (ilegalni prelazak granice) išla samo jednom i da kamp uopšte ne napušta.
„Jednom sam pokušala da pređem granicu, ali me je hrvatska policija udarila, uzela mi je novac, telefon i papire. Ne živim za ovo, ne osjećam se ugodno, ovo nije život. Dobro je što imamo gdje spavati, šta jesti, pričati sa nekim, ali ovo nije život. Izađem i pričam sa ljudima, ali dosta ljudi ovdje ne priča engleski. Nemam neku posebnu rutinu, ali volim da čitam i mnogo vremena provedem čitajući“, tvrdi ona i dodaje da joj je želja stići negdje gdje će imati slobodu.
Za boljim životom je sa svojom porodicom krenuo i Iračanin koji govori da se u kampu osjeća mnogo bezbjednije nego u svojoj zemlji u kojoj mu je život bio ugrožen. Želi da ode u Njemačku i pokušao je preći granicu 10 puta. Svaki put bi ga hrvatska policija vratila nazad.
„Unište sve moje stvari, uzmu mi telefon i odjeću, čak i hranu za djecu. Ima mnogo ljudi koji pokušavaju preći granicu, a kada ih policija uhvati, uništi im sve. Mnogi ljudi imaju isti slučaj. Svakodnevno to rade. Oni mrze ljude. Mrze migrante. A ne znam zašto. Uprkos tome, svi će probati preći granicu i otići odavde. Treba nam dva, tri dana. Svakodnevno neko pokušava da ode, samo što Hrvati blokiraju put. Ako uđete u Hrvatsku odmah je bolje jer možete ići u Sloveniju, Italiju i dalje mnogo lakše. Oni prihvataju migrante, samo hrvatska policija ne“, tvrdi naš sagovornik.
U kampu je, sa svojom ženom i dva sina, i muškarac koji je po zanimanju inženjer cjevovoda. Svoj rodni Iran je napustio jer je za sebe i porodicu htio bolji i bezbjedniji život. Govori da u kampu ide na časove jezika i slikarstva, ali da je problem što je na ovako malom prostoru veliki broj različitih kultura, religija i karaktera. Granicu su pokušali preći 10 puta, a jednom ih je policija uhvatila na banjalučkom aerodromu i poslala u Bihać. Sedam puta su pokušavali pješice kroz šume, a posljednji put u Mostaru je on pao i povrijedio nogu pa trenutno ima trombozu. Prema njima su lokalni stanovnici uvijek bili ljubazni, ali ih nije briga da li imaju žuti karton ili ne.
„Moj otac, brat i sestra nam žele poslati novac, ali u banci nam kažu da ga ne možemo podići bez pasoša. Imam ličnu kartu i žuti karton, ali ništa. I taksisti nas ne puštaju u auta. Čuo sam da Alžirci i Arapi čine loše stvari u Bosni a to je za nas loše. Lokalci misle da smo i mi kao oni. Mi trebamo novac, ali želimo novac od moje sestre i brata, ne da molimo za njega. Prije šest mjeseci sestra mi je poslala novac za nas četvoro a kada smo prelazili granicu, hrvatska policija je uzela telefon i punjač od mog sina. Molio sam ih da uzmu moj, ali su rekli da ga ne žele jer nije dobar i da je star a da je telefon mog sina nov. Nemam novca da kupim novi telefon“, govori ovaj Iranac.
Ističe i da je veoma zabrinut za svoje sinove, od kojih jedan ima 14 a drugi 19 godina. Uslovi u kojima trenutno žive su za njih veoma loši jer nemaju novca, što ih može natjerati da postanu delinkventi. Pored toga, njegov stariji sin se više ne školuje jer je to moguće samo za djecu koja pohađaju osnovnu školu.
„Svaki dan gledam svog mlađeg sina koji ima 14 godina kako kada se vrati iz škole pjeva vjerske pjesme. To nije u redu. U školu idete zbog matematike, fizike, hemije a ne da pjevate ovakve pjesme. To mi se ne sviđa. Moj stariji sin ima 19 godina i ovdje nema školskog programa za njega. Svake noći dolazi oko ponoći, spava do poslije podne“, govori ovaj zabrinuti otac, te dodaje da mu se sviđa Francuska zbog mnogo muzeja koje ima a koje bi on volio posjetiti. Tu je i Švajcarska jer je tu umro Čarli Čaplin.
Njegov 19- godišnji sin je u Iranu igrao fudbal u prvoj ligi, a upisao se i na fakultet elektronike. Ipak, život mu se u potpunosti promijenio kada je krenuo na ovaj put. Trenutno samo igra igrice na telefonu, a ljeti fudbal sa prijateljima.
„Volio bih otići u Belgiju ili Njemačku i nastaviti igrati fudbal i biti najbolji igrač. Studirao sam elektroniku jer volim elektroniku, gejming, IT, kompjutere. Ovdje većinom igram igrice na telefonu a ljeti fudbal sa društvom. Imam mnogo prijatelja, ali su svi oni otišli u Njemačku, Švajcarsku ili Englesku. Bosna je dobra država jer je veoma jeftina i ovaj kamp je dobar, ali idemo na puno gejmova i ne možemo preći u drugu državu. Međutim, ovdje nemaju nekog posla za mene. Kažu mi da ne mogu ići u školu jer nisam maloljetan. Moj san je otići u Englesku jer je to za mene dobra država i igrati fudbal“, govori on.
U društvu ovog 19 – godišnjaka je i 17-godišnji Iranac koji je u Bosni dvije godine. Prije Bihaća je bio u Sarajevu, Mostaru, Velikoj Kladuši, Ilidži i Čapljini. Svoju državu je napustio sa porodicom iz vjerskih i bezbjedonosnih razloga.
„Hrišćani imaju probleme sa vladom Irana i ukoliko saznaju da je neko hrišćanin, uhvate ih i pritvore. U Iranu samo Armenijci mogu praktikovati hrišćanstvo, a mi ako odemo u crkvu i ako nas policija identifikuje a mi pokažemo iransku ličnu kartu, uhvate nas“, govori on.
U Iranu se bavio fotografijom i igrao je fudbal sa drugarima, a u kampu je u potpunosti slobodan i nema nikakvih obaveza. Želja mu je da postane modni fotograf. On i njegova porodica su išli u gejm čak 25 puta, ali on smatra da nema svrhe više pokušavati i tvrdi da bi volio ostati u Bosni.
„Imamo problem jer nas ne mogu podržati i ne daju nam azil. Imam žuti karton ali nam ne daju azil. Tek nakon 5–10 godina možemo dobiti ličnu kartu. Ljudi u Sarajevu i Bihaću su bili dobri do prije godinu dana. Sada dolaze migranti koji rade loše stvari pa nas ljudi u Cazinu, Kladuši i Bihaću ne vole. Ako vide izbjeglicu, ne žele pomoći. Ja bih volio ostati u Bosni, ali moj otac to ne želi. Nakon zime ćemo pokušati ponovo, nisam siguran. Možda ubijedim oca tokom zime da ostanemo u Bosni“, nada se on.
Dvadesetdvogodišnji Iranac je u kampu sa roditeljima. U gejm je išao šest puta, jednom čak i sam. Tvrdi da su mu svaki put do sada uzeli sve stvari, tukli ga i vratili nazad u Bosnu. Iako zna da je to što rade protivzakonito, misli da bi policija trebala da pokaže bar malo poštovanja. S druge strane, ljude u Bihaću razumije, jer se pojavom migranata njihov život u potpunosti promijenio.
„To je baš grubo, ne znam zašto to rade, nismo životinje. Moraju pokazati malo poštovanja. Znam da smo kriminalci jer prelazimo granicu, ali to je zato što nemamo izbora. Ljudi u Bihaću su grubi, ali ih razumijem jer je previše migranata, pogotovo onih koji prave probleme“, govori on te dodaje da bi se volio vratiti u svoj Iran jer su mu tamo prijatelji koji mu nedostaju.
Jedina mu je želja da negdje, nije bitno gdje, izgradi normalan i miran život.
„U svojoj zemlji sam izgubio sve, život koji sam imao, tako da samo želim da to sve izgradim ispočetka. Normalnu kuću, normalan život, normalan posao, sve normalno. To bi me baš usrećilo. To je nama veoma važno jer nemamo normalan život u svojoj zemlji“, govori on te dodaje da bi i ljudi u Bosni trebalo pokazati malo poštovanja prema migrantima i njihovim problemima jer „postoje i dobri i loši ljudi“.
Njegovog mišljenja je i 21-godišnji mladić iz Avganistana. On je u Bosni već dvije godine, a iza sebe je ostavio studije, taekwondo i svoje prijatelje koji mu posebno nedostaju. Volio bi da ih ljudi u Bosni i Hercegovini prestanu gledati kao teroriste jer to nisu.
„Volio bih da svi znaju da izbjeglice nisu teroristi. Mi samo želimo miran život, ne rat i borbu. Kada bismo voljeli rat, borbu i terorizam ostali bismo u svojoj državi. Mi samo želimo miran život i da živimo kao drugi ljudi, da učimo i radimo, ne rat… Znam da misle da smo teroristi jer nas ne vole. Misle da smo loši ljudi. Znam da to misle kada nas pogledaju. Vidim im to u očima“, tvrdi on.
Trogodišnje putovanje iz Alžira, preko Turske i Grčke je za 23 – godišnju Alžirku i njenog supruga bilo veoma dugo, puno neizvijesnoti, straha ali i sreće. Naime, svoj dom su napustili sa tada devetomjesečnom bebom. Na putovanju, tačnije u Grčkoj, ona se porodila,a tokom naše posjete kampu je bila ponovo trudna. Tako pored brige o djetetu vodi i neke mnogo teže, životne borbe.
„Mnogo sam uplašena zbog svoje bebe. Situacija nije dobra. Mnogo je ljudi, mnogo je bolesti, trebamo brinuti o djeci i o trudnicama a meni je to posebno teško. Veoma mi je teško brinuti o dvoje djece i o bebi koja još uvijek nije rođena. Veoma je teško kada si trudna van vlastite kuće“, ističe ona te dodaje da su u Grčkoj tražili azil i čekali dvije godine ali nažalost, izgubili vrijeme.
Ističe i da njena porodica i Alžiru ne zna da se porodila u Grčkoj i da je ponovo trudna, a nije im rekla kako bi ih zaštitila jer su mnogo uplašeni za njih. Uplašena je i ona jer zna da se ne može tek tako vratiti kući ako se nešto loše desi. Ovo putovanje je u potpunosti promijenilo njen život – studirala je, imala razne hobije i sada se samo brine o djeci i strepi šta će se naredno desiti.
„Imam veoma, veoma srećne uspomene sa svojim mužem, iz perioda prije nego što smo došli ovdje. Sada se moja sestra udaje, a ja ne mogu da prisustvujem vjenčanju. Zaista mi je teško. Razmišljam i ako se nešto loše desi, kako ću se vratiti. Zaista je teško biti daleko od porodice“, za kraj priča ona.
Muzička omladina Bihać je, u okviru projekta Sounds of Migration a s ciljem povezivanja migranata i bosanskohercegovačkog stanovništva, obradila poznatu iransku pjesmu Soltane ghalbha (Sultan mog srca), a u spotu su se pojavili i neki od naših sagovornika iz kampa Sedra. Spot pogledajte u nastavku.
